“Pozdravljam također toplo i srdačno i sve one naše
dobromisleće općinare, koji nijesu našeg mišljenja i naših težnja, ali su naše
krvi i našeg roda, uvjeren da ćemo se svi naći uvijek složni kad se bude radilo
o dobrobiti Visa, koja dobrobit nama svima bez razlike mora uvijek da lebdi
pred očima.”
(Iz govora
Ivanka Farolfija na sjednici općinskog vijeća Visa, 25. studenog 1936. godine)
Ivanko Farolfi, viški načelnik od
1936. do 1941. godine, a potom, nakon preseljenja u Zagreb, jedan od najvažnijih dužnosnika HSS-a
i “desna ruka” Vlatka Mačeka, bio je gurnut u zaborav gotovo pola stoljeća.
Danas je pak u široj javnosti poznat po sudjelovanju u Uroti Vokić – Lorković,
čija je posljedica bila i njegova tragična smrt. Pomalo u sjeni toga je ostalo Farolfijevo
ranije političko djelovanje na samom Visu, njegov utjecaj na rodno mjesto i
promjene koje je tamo izvršio. Stoga je godišnjica njegove smrti prigoda za još
jedno podsjećanje na tu značajnu osobu iz viške i hrvatske povijesti, ali i na čitavu,
danas izumrlu, obitelj Farolfi.
Ivan Krstitelj Farolfi, zvan Ivanko,
rodio se u Visu 14. srpnja 1892. godine,
kao najstarije dijete Ivana Krstitelja i Ivke Farolfi . Obitelj Farolfi
doselila se na otok Vis iz Venecije u prvoj
polovici 18. stoljeća te kroz nekoliko generacija dala niz pripadnika koji su odigrali
značajnu ulogu u razvoju Visa, posebno onom gospodarskom, s obzirom da su se
uglavnom bavili trgovinom. Zanimljivo je
da su prvi članovi obitelji koji su došli na Vis
bili židovske vjere. Tako je u maticama zapisano je da se dana 24. lipnja 1727. godine u dobi od
četrdeset godina pokrstio “Jacobus Abelus Iudeus ad lumen ueritatis Fidei
catolice”, primivši imena Ivan, Pavao i Šimun te prezime Jakša –
Farolfi. Pokrstila se i njegova žena Stella koja je uzela novo ime Marija
Šimica te sinovi Abraham (novo ime – Antun), David (Petar) i Mojsije (Ivan
Krstitelj). Isti dan, Ivan i Marija su
se vjenčali u viškoj crkvi, a kumovi su im bili članovi plemićkih obitelji
Jakša, Hectoreo i Lupis. Obitelj je kasnije iz svog prezimena izostavila dio “Jakša”,
koje je dobila po svojoj kumovskoj obitelji, i od početka 19. stoljeća se naziva samo “Farolfi”. Prvobitno su živjeli na Kutu, ali
nakon što su se obogatili, sagradili su novu, vrlo reprezentativnu, kuću na
predjelu “Kalafotovo” u Luci. S vremenom su se rodbinski povezali s ostalim
uglednim viškim obiteljima, tako da je Ivanko Farolfi bio u bliskom srodstvu,
među ostalima, i s hvarskim biskupom Mihom Pušićem (1880-1972). Tijekom gotovo
dva stoljeća svog življenja u Visu, Farolfiji su održali tradiciju da
najstarije muško dijete u svakoj generaciji dobije ime “Ivan Krstitelj”. To je
bio slučaj i s Ivankom Farolfijem.
Njegova majka Ivka (1871-1955)
rodila se u Puli u obitelji austrijskog pomorskog časnika Ferdinanda Linarola,
koji je bio podrijetlom iz Boke Kotorske, ali se nakon rođenja kćeri skrasio na
Visu, odakle mu je bila supruga Antica Machiavelli.
Ivanko Farolfi je pučku školu pohađao
u rodnom Visu, a gimnaziju na hrvatskom jeziku u Zadru. Diplomirao je na
Pravnom fakultetu u Zagrebu. Zatim je kraće vrijeme boravio opet u Zadru, a
potom se vratio Vis, gdje je radio kao javni
bilježnik. 1922. godine oženio se s Ankom Bradanović – Domicinom (1895-1991),
također iz ugledne viške trgovačke obitelji. Već u drugoj polovici 1920-ih
politički se aktivirao kao član se u HRSS-a, odnosno kasnijeg HSS-a. Bilo je to
razdoblje kraljevske diktature, kad je Visom dominirala Radikalna stranka pod
vodstvom Ivana Ruljančića. Ona je poticala prijelaz težaka na pravoslavnu vjeru
i oštro progonila političke neistomišljenike, među kojima se Farolfi ubrzo
nametnuo kao vođa. Na državnim izborima 1935. godine bio je zamjenik dr. Josipa
Berkovića, kandidata HSS-a za kotar Hvar.
Nakon što je na općinskim izborima u
Visu 1936. godine uvjerljivo pobijedio HSS, osvojivši čak 21 od 24 vijećnika,
Ivanko Farolfi je postao viški načelnik . To je bio i konačan kraj desetogodišnjeg razdoblja u kojem
je viškom općinom vladala politička opcija vjerna centralističkoj politici
beogradskih vlasti. Za njegove uprave, sređene su financije viške općine, koje
su ranije bile u nezavidnom stanju uslijed zaduživanja prethodnih općinskih
vlasti. U skladu s osnovnim postavkama HSS-a, posebna pažnja se posvećivala
položaju težaka i ribara i popravljanju njihovih životnih uvjeta, naruđenih
velikom gospodarskom krizom. Također, pokrenut je niz javnih radova, posebno na
uređenju puteva, lučica, lukobrana i cisterni za vodu. Sagrađena je nova zgrada
poljoprivredne zadruge na današnjem viškom pristaništu, a rasadnik palmi koji
se tu ranije nalazio je preseljen na novu lokaciju.
Započeta je i gradnja
Katoličkog doma u Visu, (nakon poratne nacionalizacije pretvoren u kino “Hrid”).
Porušena je zgrada lučke kapetanije na viškoj rivi, čime je stvorena gradska
šetnica u svom današnjem obliku. U Visu je u to doba djelovao i čitav niz
hrvatski orijentiranih organizacija, od Hrvatske seljačke zaštite, katoličkog
društva “Hrvatski junak”, Nogometnog kluba “Vis”
i drugih, osnovanih da budu protuteža društvima koje su osnovale ranije viške
projugoslavenske vlasti. Nova politička strujanja u općini bila su vidljiva i
po tome što je HSS-ova općinska uprava odbila naći smještaj za pravoslavnog
svećenika u Visu, a isto tako je odbila financijski podržati tiskanje knjige
Grge Novaka o povijesti Visa, smatrajući ga režimskim čovjekom.
Farolfi je svoju političku
trezvenost, pa i ljudskost, naročito pokazao u travnju 1941. godine, kada je
tijekom dva tjedna u razdoblju između raspada Kraljevine Jugoslavije i dolaska
talijanske vojske na otok spriječio izbijanje kaosa u Visu i zajedno sa svojim
pomoćnikom Petrom Vojkovićem, zapovjednikom Hrvatske seljačke zaštite, održao
red i mir u mjestu. Neki ekstremniji pripadnici pokreta su tada predlagali da
se uhapšeni Višani projugoslavenskog opredjeljenja, koji su su bili zatvoreni u
Batariji, svi postrijeljaju, a njihov vođa Ruljančić javno objesi. Farolfi je
odugovlačio s odlukom, znajući koliko bi ikakva osveta nad političkim
protivnicima trajno zatrovala odnose među Višanima. Na koncu su svi zatvorenici
bili pušteni na slobodu.
Na funkciji načelnika ostao je do svibnja 1941. godine, kada su potpisani Rimski ugovori, kojima je otok Vis postao dio Mussolinijeve Italije. Ubrzo nakon toga,
napustio je Vis na osobni poziv Vlatka Mačeka i preselio se u Zagreb, gdje je radio kao odvjetnik. Postao
je tajnik ratnog vodstva HSS-a, a kad je Maček pritvoren od strane ustaških
vlasti, s još nekoliko stranačkih suradnika preuzeo je vodstvo čitave stranke. Uspostavio
je veze s višim časnicima oružanih snaga NDH, a također, zajedno s Ivom Krbekom,
vodio je u siječnju 1944. pregovore s predstavnicima partizanskog pokreta o
mogućnosti njihove suradnje s HSS-om. U
ljeto 1944. bio je opunomoćenik stranke u pregovorima s ministrima u vladi NDH,
Antom Vokićem i Mladenom Lorkovićem. U to doba već je postalo jasno da se bliži
poraz Hitlerove Njemačke, s čime bi i daljnje postojanje neovisne hrvatske
države postalo upitno. Stoga je glavna tema pregovora bila detaljna razrada plana kojim se trebalo osigurati
mirno povlačenje Ustaša s vlasti i prelazak NDH na stranu Saveznika. Nakon
javnog razotkrivanja Urote Vokić – Lorković, zajedno s njenim ostalim
sudionicima, početkom rujna 1944. godine bio je uhićen i Farolfi. Prvo je bio zatvoren
u Koprivnici, a potom u kaznionici u Lepoglavi. Tamo je obolio od trbušnog tifusa,
no do zadnjeg trenutka se nadao oslobođenju, bilo od strane ustaških vlasti,
čiji se pad već nazirao, bilo od nadolazećih partizanskih jedinica. Zatvorenici
su počeli sumnjati u sretan ishod događaja tek krajem travnja 1945. godine, kad
su ustaške jedinice započele bušiti zidove kaznionice i postavljati eksploziv u
njih, bez da su dale ikakvu obavijest zatočenicima o njihovoj daljnjoj sudbini.
Ivanko Farolfi je ubijen pod ne sasvim razjašnjenim okolnostima vjerojatno u noći
između 30. travnja i 1. svibnja 1945. godine, zajedno s Ljudevitom Tomašićem iz
HSS-a te ministrima Vokićem i Lorkovićem. Partizanske jedinice, koje su nakon
zauzimanja Lepoglave pretražile zatvor, našle su samo mrtva tijela u ćelijama.
Nikad nije utvrđeno tko je točno donio odluku o njihovom smaknuću, odnosno da
li je bila riječ o zapovijedi iz najužeg ustaškog vrha ili o samovoljnoj odluci
nekog pojedinca, koji pri povlačenju nije htio ostaviti za sobom potencijalno
nezgodne svjedoke. Gotovo svi preživjeli ustaški dužnosnici su kasnije iz
emigracije tvrdili da su zatvorenici iz Lepoglave trebali biti povedeni u
povlačenje zajedno s njima ili oslobođeni, a krivnju za njihovu smrt su
svaljivali na nekog drugog.
Farolfijeva udovica, među Višanima poznata kao “Šjora Anka”, po
završetku rata uzalud ga je čekala na rodnom Visu, još uvijek se nadajući da će
se vratiti živ iz zatvora. Službeno je bio proglašen mrtvim od strane novih
komunističkih vlasti tek sredinom slijedeće, 1946. godine. Predsjednik HSS-a, Vladko
Maček, koji je nakon Drugog svjetskog rata izbjegao u SAD, iznimno je cijenio
Farolfija. To se vidi i iz njegovih zapisa, u kojima Maček piše da je
Farolfijeva prerana smrt bila tragedija ne samo za HSS, nego i za hrvatsku
politiku uopće, jer bi se sav njegov značaj i talent potpuno vidio tek da je
još poživio.
Kako Ivanko Farolfi nije imao djece,
a bez muških potomaka su ostale i obitelji njegovih stričeva Ante i Vicka, to
prezime se ugasilo. Međutim, njegove političke stavove, a kao posljedicu toga,
i sličnu stradalničku sudbinu, naslijedio je Jozo Ivičević Bakulić (1930 –
2008), sin njegove sestre Antice, udane za viškog liječnika dr. Franu Ivičevića
Bakulića. Kao glavni tajnik Matice Hrvatske tijekom Hrvatskog proljeća, osuđen
je 1972. na pet godina zatvora (smanjeno na četiri godine), od kojih je dvije izdržao
u Lepoglavi, zatvoru gdje je ubijen i njegov ujak.
GORAN
MLADINEO
UREDNIČKI DODATAK:
I za kraj moj mali, skromni urednički dodatak ovom Goranovom trudu i inicijativi da se prigodno obilježi godišnjica smrti Ivana Farolfija :
Dok sam fotografirao kuću Farolfijevih i spomen ploču naišao je viški težak Marko Poduje - Veli. Pitam ga, sjeća li se Farolfija. Naravno, smije se Marko (r. 1929.). Farolfi je uvijek nosio štap, vrtio ga i lupkao bi se njime po leđima.
- Bio je advokat i funkciju načelnika je obnašao volonterski. Ne znam je li se baš u ovoj kući rodio. Oni su iz Kuta doselili na Luku. Kad je Farolfi 1941. napustio Vis meni je bilo 12 godina. - priča Marko.
Nekako mi se Veli baš uklopio u ovaj post, zar ne?
N.K.
