BREAKING NEWS
latest

728x90

468x60

header-ad

Zanimljivosti

zanimljivosti
Prikazani su postovi s oznakom Goran Mladineo. Prikaži sve postove
Prikazani su postovi s oznakom Goran Mladineo. Prikaži sve postove

Goran Mladineo: Hvala svima...

Foto: Željko Vojković

Hvala svima koji su se u neočekivano velikom broju (cca stotinjak ljudi u dvorani!) odazvali sinoćnoj promociji monografije o Podšpilju. Prije svega Pojorima, bilo onima kojima još uvijek žive u Poju, bilo onima razasutima od Komiže i Visa preko Splita i Zagreba pa sve do drugih kontinenata, a koji su se pojavili. Autorima, posebno njihovom pojorskom dijelu, to je bila velika radost, jer neke od tih ljudi nisam vidio godinama. Hvala i onima kojima su iskreno rekli da bi tako rado došli, ali bilo zbog posla bilo zbog privatnih razloga ne mogu. Takvi kao da su i bili u dvorani!

Izdvojio bi tri momenta: prvi, i svakako najvažniji, su pozitivna atmosfera i energija koje su se osjećale te iskreno zadovoljstvo prisutnih što se nešto napisalo o Podšpilju i bar donekle sačuvalo za budućnost.
Drugi moment, čisto moj osobni, je zaključak da je bome puno lakše govoriti pred 500 nepoznatih ljudi u odijelima u nekoj zagrebačkoj sali, nego pred 100 zemljaka, susida i rođaka na domaćem terenu. Koji i bez tvoje knjige znaju sve o tom domaćem terenu, a znaju i cihov si i koji si.
Treći moment, očekivao sam, ajde, ljudi će zapljeskat pristojno, prodat će se pokoja knjiga, i svi idemo dalje, neko doma, nego u kafić. Kad ono, razgrabiše ljudi sve, i još oće da im autori potpisuju! Pa, hvala publici što nam je na (nadrealni) moment dala osjećaj da smo holivudske zvijezde koje su upravo izdale bestseller o svim svojim tajnama. Ili, ako ne baš holivudske zvijezde, barem Bruno Šimleša ili Nives Celzijus :D
Najmanje što su autori mogli učinit u znak zahvalnosti ovakvoj publici bilo je da se odreknu zarade od knjige. Dakle, sav novac koji se skupi prodajom ove knjige ne odlazi autorima u džep, nego za potrebe Podšpilja, a naročito u svrhu obnove župne crkve.
Na kraju, iskreno hvala i predstavnicima Gradova Komiže i Visa koji su se odazvali na najvišoj mogućoj razini, pa i na taj način pokazali da im je Podšpilje ipak u mislima (bar povremeno, ako ne već baš svaki dan!) A još su i potpomogli izdavanje knjige! Hvala i klapi "Liket" na glazbenoj podlozi promocije, ništa manje važnoj od onog govornog dijela.
Hvala i biskupu hvarsko-bračko-viškom, msgr. Slobodanu Štambuku koji nam je ukazao čast pojavivši se na predstavljanju knjige i održavši vrlo inspirativni i lijep govor.
Počelo je sa zahvalom Pojorima koji su došli, završit će sa zahvalom Pojorima: od župljanki koje su pripremile zakusku do udruge Lavurat za poja koja je uredila dvoranu za promociju.

Goran Mladineo




Evo i Marinkotov video za one koji bi voljeli da su bili te večeri u Podšpilju ali ih je nešto spriječilo. Daljina, recimo.



Župa Podšpilje o stotoj obljetnici osnutka




Monografija "Župa Podšpilje - o stotoj obljetnici osnutka" je u tiskari, a u ČETVRTAK, 7. rujna, točno u 19.30 i na stolu u dvorani Zadružnog doma u Podšpilju, gdje će se održati promocija, na koju ste svi pozvani! Dakle, večer PRIJE blagdana Male Gospe.

Autori knjige su don Ivica Huljev i ja (ali i svi ostali koji su pomogli informacijama i fotografijama, pri čemu bi posebno istakao Gđu Dinku Alaupović-Gjeldum, koja je ustupila za objavljivanje svoja istraživanja pojorskih pučkih običaja te splitski Etnografski muzej koji je za ovu knjigu dao nikad javno viđene fotografije iz Poja iz svoje kolekcije). Također, za, usudit ću se reći, vizualno impresivan izgled knjige zaslužni su Stjepan Tafra (dizajner i autor novijih fotografija) te Maja Bošković (prijelom teksta). Poje zaslužuje najbolje, a Stipe i Maja su osigurali da tako i bude! (Iako ni don Ivica ni ja nismo za bacit, zašto da uvik budem skroman?)
Neposredni povod za izdavanje monografije je stogodišnjica naše župe, ali neka vas naslov ne navede na krivi trag: naravno da knjiga nije samo o crkvi i župi. U njoj su detaljno i kvalitetno (dodao bih i zanimljivo, pa i za one koji nisu puno "od crikve") obrađeni svi aspekti crkvene povijesti i života u Podšpilju, ali pokrivene su i mnoge druge teme, od stanovništva, opisa pojedinih sela i njihovih prezimena, povijesti, škole, zadruge, iseljavanja iz Podšpilja i razloga za njega pa sve do primjera pučke arhitektura, običaja pri rođenju, sklapanju braka i umiranja te pučkih vjerovanja. Također, monografija je bogato ilustrirana, većinom fotografijama koje do sada nisu javno objavljene (nisam brojao, ali mislim da ih je i stotinjak ukupno).
Što se od vas očekuje? 1. Da dođete na promociju, ne radi nas autora, nego radi Podšpilja te 2. Da se žalite "a zoc moji nisu unutra", "ovo je krivo napisono" ili "o vemu ste tukali veće/manje". Takve pritužbe su poželjne, jer ovu knjigu ne smatramo nekom alfom i omegom kojom je sve rečeno i nema se dalje što reći (ili pisati), nego je smatramo tek otvaranjem dugo zaključanih vrata u jedan skoro izumrli i zaboravljeni svit starog Poja i Pojora. Odnosno, početkom jednog dugog rada , a i borbe na očuvanju svih tih uspomena.
Da li će vam se monografija svidjeti ili neće, to ne znam (a, uostalom, i ukusi i zanimacije su različiti kod svakog), ali zato znam da je ovo dosad najbolja knjiga o Podšpilju.Čisto zato jer je PRVA :D

Goran Mladineo



Goran Mladineo: Osnivačka skupština "Bavula" sredinom travnja

Izvor: Facebook
Sredinom travnja će konačno bit osnivačka skupština "Bavula", Društva za zaštitu baštine i promociju otoka Visa. Nismo žurili sa formaliziranjem, bilo je važnije složiti ozbiljan tim, da u njemu budu ljudi koji imaju i volje i znanja. Dodatan razlog za ne-žurenje je bila i činjenica da nije riječ o nečemu što mora bit bombastično i u funkciji ikakvih političkih ili politikantskih interesa. Već je riječ o nečemu što mora dugo trajati i davati rezultate neovisno o ikakvim trenutačnim okolnostima. I o tome ko je gdje je na vlasti ili ko u kojem uredu sjedi. Najvažnije je napraviti čvrste temelje ako se misli nešto učiniti za opću dobrobit i korist (a ne samo govoriti o tome), a na temelje kuće se lako nadograde daljnji katovi.
Dakle, da ponovim osnove:
1. Društvo će biti na razini cijelog otoka, a ne samo grada Visa ili Komiže. Ni baština ni promocija ne priznaju granicu u Koritima, sve je to ista hrid. 

2. Društvo će imati stručni savjet, u kojem će sjediti stručnjaci s raznih područja djelovanja koji su uglavnom van otoka, a mogu itekako pomoći Visu i viškim projektima. A do sad ih je Vis slabo koristio.

3. Društvo će NAKON lokalnih izbora nastojati uspostaviti punu suradnju s gradskim vlastima Visa i Komiže, u obliku davanja konstruktivnih prijedloga i rješenja za očuvanje baštine i promociju otoka Visa. Društvo neće biti udarna šaka bilo koje političke opcije, niti će se dopustiti uvući u obračune takve vrste, ali neće biti ni sirotica koja je tu da žica Kune iz bilo čijeg proračuna bez da išta daje. Parazit sigurno nećemo bit, toga je već sasvim dovoljno i bez jubilarne stote udruge ili društva na otoku.


4. Gradonačelnici i Gradska vijeća naše sugestije i prijedloge mogu prihvatiti ili odbiti, ali za jedno i drugo će se tražiti pisani trag i koncizna objašnjenja. 

5. Očekujemo, ali smo spremni i sami pomoći na tome, da ubuduće i općinska tijela i turističke zajednice i muzeji djeluju koordinirano, u istom smjeru i sa istim ciljevima. Stanje kakvo je do sad bilo na području kulture, baštine i promocije otoka gdje svatko radi po svome ili ne radi ništa više se ne smije tolerirati. Ni neće.

6. točka...i to bi stvarno bila zadnja, jer ovaj post ipak nije ustav uklesan u kamen, nego samo par korisnih infomacija ... Također, iako zadnja točka, ona sigurno nije najmanje bitna: Društvo će uvijek surađivati pro bono, dakle potpuno BESPLATNO, u obliku raznih radionica, izložbi, tekstova ili čega se već sjetimo, sa: osnovnim školama u Visu i Komiži, Srednjom školom i učeničkom zadrugom Bravura, zatim Maticom Hrvatskom, HPD Hum I ostalim udrugama i pojedincima koji svoje djelovanje zasnivaju na entuzijazmu i ljubavi prema otoku. 

MEĐUTIM, sa gradovima Vis i Komiža, turističkim zajednicama oba grada, muzejskim ustanovama ili privatnim poduzetnicima i investitorima surađivat se na temelju ugovora i te će se usluge NAPLAĆIVATI. Rekao sam već, nema parazitiranja, ali bogme, neće se raditi besplatno za ustanove koje novca itekako imaju i davale su ga i daju raznim udrugama i projektima (nekima na opće zadovoljstvo, ali i nekima s vrlo upitnom koristi po Vis).
ČIST RAČUN, DUGA LJUBAV.
Dizajn loga: Maja Bošković

Goran Mladineo: Jakinov dvor, posljednji Jakša na Visu, partizani i Prošpera


Goran i Bavul zajedno čine kulturno povijesno blago otoka Visa. Uživam čitati prave male povijesne eseje koje Goran kao postove postavlja u FB grupi Bavul. Samo od ovakvih postova-eseja mogla bi se složiti knjiga. Evo jednog ...



Partizanski brod isprid Jakinovega paloca na Kut. U paloc je tijekom 1944. godine bilo sjedište Narodnooslobodilačkog odbora za Dalmaciju. Vlasnici, plemić Dinko Jakša i njegova supruga Katica su za to vrime bili u zbjeg u El Shatt. Kad su se vrotili, u paloc nisu nošli ni pjate, a kamo li namještaj. Međutim, u roku od dvo-tri dona su sve vrotili nose i mogli komodno uselit u svoju kuću. Da bi shvatili kako su to uspili, tuko se vrotit desetak godišć nose, u vrime Kraljevine Jugoslavije.

Agrarna reforma je fameji Jakša vazela glavni izvor prihodi, njihovu zemju. Da bi nikako došli do pinez i ocuvali stil života na koji su bili navikli, sa lipin bokunima za izist i sluškinjima koje su to spremale, poceli su prodovat dil do dil paloca povratniku iz Amerike, Ivanu Puhaloviću. Međutim, iako već ni bilo puno pinez, sarca su još imali: darva im je nosi u dvor jedon siromašni težok iz Prismena, imenom Ive, a sa njim bi obično došla i njegova ćer, Prošpera. Kako nisu imali dicu, Dinko i Katica Jakša su molu Prošperu vazeli u paloc, da bi joj omogućili ipak bokun boji život nego u njenu kućicu sa puno braće i sestri, koje je otac jedva moga sve prihronit. Posli su je i posvojili.

I, tako, vrime je pasovalo, stiga je rat, Jakinovi su već ostarili, a Prošpera ih je cuvala. Priživili su i zbjeg. Cin su se vrotili, njihova mezimica koja je imala pametnu težošku glovu, a ni se puno ni strašila nikoga, odma je shvatila da nikakvi Partizani nisu njihove stvori vazeli sa sebon na kopno. To su ucinili Višani koji su lavurali u odbor. Pa se ona uputila od kuće do kuće i vrotila u paloc dobota sve ca je nestalo. Jedno je bilo vazest ništo iz prozne zgrade, drugo je bilo to daržat doma kad su vlasnici došli nose i sve znaju.

Šjor Dinko je umar 1946. godine, a šjora Katica 1949. godine, pa je tako nestalo i prezime Jakša sa Visa. Njihova Prošpera se udola za taljonskega vojnika koji je bi paso na bondu od Partizani i sa njim po ratu odselila u Itoliju.

Jakinov paloc danas ( dio u vlasništvu Ivane  Stancomb Meštrović, unuke slavnog kipara)

Zimsko kino Hrid


Pored Gorana je postalo obeshrabrujuće doticati se povijesnih viških tema. Zato, daj dite materi! Ovo su njegova razmišljanja o zapuštenoj zgradi koja je začeta kao Katolički dom, a zapravo najduže služila kao kino:


Jedan od većih i vidljivijih viških "mrtvih kapitala", nekadašnje kino "Hrid". Dvorana je sagrađena 1940. godine kao Katolički dom, ali svojoj originalnoj svrsi nikad nije poslužila: prvo ju je zauzela talijanska vojska u Drugom svjetskom ratu, a potom su je nacionalizirale komunističke vlasti i pretvorile u - skladište. Potom je krajem pedesetih, inicijativom grupe Višana, u njoj uređeno kino, koje je tu radilo skoro pola stoljeća, i trajno se upisalo u memoriju Višana. Za njih ovo i dan danas nije nikakav dom ni skladište, za njih je ovo zimsko kino. Postupkom denacionalizacije, zgrada je vraćena crkvi. Grad Vis se žalio na tu odluku i vodio višegodišnji sudski spor koji je izgubio. Ambiciozni planovi Hvarske biskupije i župe Vis o uređenju pastoralnog centra i nove župske kuće na ovom mjestu ostali su samo - planovi. A zgrada propada zatvorena već cijelo desetljeće, a kako stvari stoje, propadat će i dalje...

Vlasništvo neke imovine , bilo da je ono privatne osobe, bilo crkve, treba poštovati, ali ne vjerujem da Vis i Višani ne bi mogli stupili u konstruktivne razgovore sa biskupijom i župom o korištenju ove zgrade, bilo da se ona konačno uredi u crkvene svrhe, bilo da je crkva ustupi Visu i Višanima u neki oblik koncesije...možda čak i u svrhu zimskog kina opet?




Prolazeći danas pored ovog "mrtvog kapitala" zastao sam i napravio nekoliko fotografija. Cinik u meni vidi ovdje ekskluzivni turističko-komercijalni sadržaj. U dogledno vrijeme. Pa došlo se do toga 'prečicom' ili 'vijugavom stazom'...






Prijateljska FB ćakula: Stipe Goranu, Goran Stipi...

U ova dva statusa na facebook-u, autori kojih su bliski prijatelji iz romantičnih dana Provisla i pretprovisla, možete iščitati gotovo sve izazove i stilske okvire budućih političkih trvenja u Visu. Facebook komunikaciju nije lako pratiti, pa je ovo moj skroman pokušaj da FB svijet približim onima koji u taj svijet uopće ne zalaze ili to čine veoma rijetko.



Stipe Vojkovic/PROVISLO


Ne znon zoc si se uzrujala, uostalom, somo son izni svoje mišljenje, bez da son ikoga uvridi. Meni je potpuno neprihvatljiv oti jedon specifični "fejs-hejterski" ton koji koristiš, pa ću iz cistiga poštovanja prima tebi nastavit u "domoćem" tonu. Moje je pravo tagirat koga hoću, pogotovo medije koji naše postove (onda kad ih odluce podilit javno) prenesu uglavnom objektivno. Zoc mediji? Zato jer je ovakova odluka skoro pasala "ispod radara" i zato jer se niko ne usuđije javno iznit svoj stav- o stvorima koje su bitne. Tukali smo mi napisat javno pa da bi vi svi mogli reć ca o temu mislite! wink emoticon uopće neću navodit koliko son telefonskih pozivi primi od jucer, a vezono za ovu temu, pa zakjucijen da je puno svita koji sve pratidu ali žele bit nevidljivi i na cihovu se javnu podršku nikad ne može racunat, uz dodatak "ne pado mi na pamet eksponirat se"! Ok, njihova stvor. A zoc nison tagiro Bavul? Zato jer son iz te grupe izbačen, i ne mogu ni vidit, ni komentirat stvori (dok, primjetit ćeš, ovode svak slobodno komentiro, bez brisonjo onih komentari koji su 'malo neugodni', ali i onih od kojih dobiješ cir na štumak), a i ne pado mi na pamet ikome s visine docirat ca mu je za cinit. Ako judi u toj udruzi smatraju da ovakova tema ni u fokusu njihovega lavura i pažnje, ok! Uostalom, da je postojola voja za tako ništo, somi bi reagirali, obo vemu se po pajizu provje od subote! Nadalje, osvarnu bi se i na jedon pomalo zločesti moment o poslima provislovci. Ta floskula o našim poslima, koju posvećeno okolo siju (i livi i desni i oni u centru) je jedna od većih nebulozi, i ti to znoš a ipak je uporno ponovjoš. Pa ću bit slobodan javno iznit misterij naših posli.

Dakle: jo son nezaposlen, Luisa lavuro u škulu (na zamjenu, primjena kako jedina viška prijovjena po javnom natječaju), Jasna lavuro u Split, Mariji bivša direktorica ponudila ugovor nakon dugogodišnjeg lavura, Mate primjen za direktora pri ulaska provisla u politiku, Dejan privatno lavuro, Ivo zaposlen u Gradinu (opita kako jedini prijovjeni na natječaj!), Vinka trenutno nezaposlena, SRG nakon dugo godišć u firmu dobi ponudu za stalno, Stipe na 6 miseci u Grad (jedino se prijovili Deki i on, da, ni baš bila nika navala), Mate lavuro u biro u Komižu, Teić privatno... Dobro smo se uhljebili, a? grin emoticon Je ti znoš za činjenicu da se u zolnjih 5-6 godišć na Vis zaposlilo 40ak mlodih, obrazovanih judi, ca u upravu, firme, škule, institucije, privatno(a vjerojatno ih je još i veći)... I onda su problem naših petoro (ili šestoro) judi koji su se pošteno zaposlili priko javnog natječaja, koji pošteno lavuraju svoj posol, i to sve somo zato jer su, co, iz provisla? Moraju se pravdat jer su se vrotili doma živit i lavurat? Nami se ne more oprostit ca smo se na škoj vrotili iz jubavi, da non ovi škoj ni pokora nego izbor! Ne more non se oprostit ni ca se politikom bavimo, samostalno (za 0 kuna koristi), bez icihovi pomoći i potpori... i uporno non lipidu etiketu 'zaposlili ste se'. A ca se Radice tiče: od početka govorimo, i u skladu sa tin se ponošomo- guromo sve ca je za dobrobit Groda, a ca nevajo istaknemo ko problem. Svima su justa puna ricih "zajedno, konstruktivno, ujedinjeni, dobrobit, dogovori, dijalog". A kad dojde moment da se rici pretvore u djela, sve prne u ariju! Jer pazi, sve je dobro dok se složemo, a kad se ide u kontru (a često se ide)?


Onda se konstruktivna kritika tumači ko politikanstvo! Tako da je jedna maska za javnost, a druga za "u zatvoreno". Jer ili si za, ili protiv! Koliko se tega moglo ucinit da je postojolo veći voji, da ni blokironjo, zatvorenih vrot...? Kad se somo sitin npr. naše inicijative za uređenje dječjeg igrališta... Dvi godine (i veći), za sve se imo somo za to ne, kao, nije prioritet. Dolazin u napast pomislit da je to zato jer smo mi to inicirali? Pa ako kome to znači, ni to našo ideja, somo neka se ucini! Ovo ni parvi put da ne mislimo isto ko i gradonačelnik, i svakako ne zodnji! Bilo je puno važnijih i interesantnijih temi nego je pitonje praonice, puno se tega reklo na vijeće ali to sve ni bilo baš medijski popraćeno. Jo son smatra da je dovoljno ca su snimke i zapisnici sjednice javno dostupni... Očito ni. Ove done ću napisat ukratko izvještaj o minulim sjednicima, izgledo da će bit na fejsu interes za tim...


Goran Mladineo‎ za BaVul
Moj odgovor Predsjedniku udruge Provislo i Predsjedniku Gradskog vijeća Grada Visa, gospodinu Stipi Vojkoviću na njegove javno izrečene insinuacije: Gospodine Vojković, komentirat ću samo dio u kojem se dotičete udruge Bavul i osporiti neke od vaših tvrdnji, s obzirom da se izravno tiču mene, moga lika i djela. Sve što ste naveli u vezi ove udruge je netočno , suzdržat ću se da na samom početku upotrijebim težu riječ da LAŽETE. Bit će prilike i za to kroz tekst. No, neka činjenice govore: Grupa Bavul postoji od dana 8. siječnja 2016. godine (Vi ste rekli TA grupa, pa se vaš komentar samo na nju može i odnositi). Od tog dana pa do danas vi NIKAD niste bili član spomenute grupe. Prema tome, niste ni mogli biti izbačeni iz nje, kao što tvrdite. Da ste se javili, bili bi primljeni u članstvo. Uostalom, grupa Bavul ima više administratora, a ne samo mene, pa mogu i oni potvrdili da nisu dobili nikakve upute da vi ili itko iz Provisla ne možete biti primljeni. Naša udruga funkcionira po principu da svi članovi mogu objavljivati u njoj, pa i oni koji su i članovi Provisla (to je njihova privatna stvar što se mene tiče). Dapače, primijetit ću da je od 11 članova liste Provislo čak njih SEDAM do, prekjučer, kad nam se SAM ispisao Stjepan Repanić Gotal, bilo u članstvu grupe Bavul. Još uvijek ih je čak ŠEST u našoj grupi: Dejan Karuza, Mate Ivčević, Marija Mladineo, Stipe Pečarević, Teo Fras i Vinka Pečarević. Nitko od njih se nije oglasio povodom slučaja "Praonica" u našoj grupi. Mogli su. Nisu. No, da se vratim na vaš navod o vašem izbacivanju iz grupe Bavul, kao i da vi ne možete čitati postove u ovoj grupi i komentirati. Dakle, grupa Bavul u ovom obliku, kao stranica Udruge za očuvanje baštine postoji od 8. siječnja ove godine. VEĆ dana 18. siječnja uputio sam objavu na Facebook stranicu Provisla. U kojoj navodim: „S obzirom da je po statutu, objavljenom i na ovoj stranici, jedan od važnijih ciljeva udruge Provislo "promicanje kulturne baštine i oživljavanje tradicijskih vrijednosti" Visa, pozivam članove i simpatizere udruge da se, kao pojedinci, svojim prijedlozima i dobrom voljom slobodno uključe u rad "BaVula", nepolitičkog društva za očuvanje baštine i tradicija otoka Visa, čije je osnivanje u tijeku. Također, pozivam i Provislo, kao udrugu u cjelini, na zajednički rad i suradnju za opću dobrobit i zadovoljstvo našeg grada i našeg otoka!“ Idući dan, VI osobno, a to se može provjeriti jednostavnim skrolanjem po stranici Provisla, odgovorili ste mi: „Iskrene cestitke svim buducim clanovima! Raduje nas osnivanje udruge ciji ce ciljevi rada biti usko vezani uz ocuvanje tradicije, bastine i kulture naseg otoka. Stavljamo se na raspolaganje svim vasim clanovima, bas kao i svim ostalim udrugama s kojima uspjesno suradjujemo vec cetvrtu godinu zaredom, za suradnju i pomoc na realizaciji ideja i projekata za dobrobit naseg grada i otoka.“ Nikakvo izbacivanje u ovom svom postu objavljenom prije samo dva mjeseca, kako vidimo, niste spomenuli. Dapače, rekli ste „STAVLJAMO SE NA RASPOLAGANJE. Na raspolaganje za SURADNJU I POMOĆ U REALIZICIJI IDEJA (citiram VAS)“. Od tog dana, nismo na nikakav način kontaktirali, osim što smo obojica 15. veljače, dakle prije nekih mjesec dana, bili na zajedničkom sastanku u Uredu gradonačelnika u vezi obilježavanja Viške bitke. Ni tom prilikom mi niste skrenuli pažnju da imate ikakvih problema s ovom Udrugom, a nakon toga niste ni pokušali biti njen član, pa shodno tome, niste mogli biti ni izbačeni. Nadalje, vi govorite neistinu kad kažete da vi postove u grupi Bavul ne možete čitati. Za početak, grupa je javna, pa SVATKO može sve čitati. A usput, prije mjesec dana ste vi osobno, valjda slučajno, čitajući s mobitela, lajkali jedan moj komentar u grupi Bavul , a onda minutu poslije taj lajk brzo obrisali. Ja sam se nasmijao tad, a sad je moja riječ protiv vaše, možete me slobodno tužiti ako išta izmišljam i narušavam vaš ugled. Također, krajnje problematičnom smatram vašu izjavu „Moje je pravo tagirat koga ja hoću“. Da, to je vaše pravo kad budete Stipe Vojković, privatna osoba s privatnim poslom. Međutim, dok ste Predsjednik Gradskog vijeća, to NIJE vaše pravo. Vi s te funkcije nemate pravo biranja kome ćete se obraćati po pitanju očuvanja baštine Grada Visa. Nije očito dobro ni za vas samog da imate to pravo, jer onda obavijest o onome što smatrate devastacijom općinske zgrade pošaljete nepravomoćno osuđenoj osobi iz Komiže, a zaboravite poslati nagrađivanom povjesničaru iz Visa, koji, usput, radi BESPLATNO niz poslova za Grad kojem ste vi predsjednik vijeća. Dakle, tehnički, Goran Mladineo radi i za Stipeta Vojkovića. Bez naknade. Pokažite malo zahvalnosti. Dodatno, vaš argument da je naša udruga, da je htjela, mogla nešto objaviti o ovom slučaju, eto, jer se „provje po Visu od subote“ je NEDOSTOJAN funkcije jednog predsjednika Gradskog vijeća. Pa zar udruge moraju reagirati po onome što se „provje“? Udruge, i vaša i moja, trebaju reagirati na činjenice, a ne na„provje se“. Međutim, čim ste dana 14. ožujka, dakle prekjučer, postavili ovu objavu o otvaranju praonice, isti dan, a to isto može svatko provjeriti, u našoj grupi je postavljena neutralna anketa da li su ljudi za ili protiv da se prostori sa društvenom namjenom koriste u komercijalne svrhe. Ostalo što ste naveli u svom odgovoru Gospođici Kovač, a ne tiče se izravno grupe Bavul, ja nemam potrebe komentirati. Ja čvrsto stojim iza svake riječi i komentara koje SAM napišem. U ime drugih se ja nemam potrebu ograđivat, jer su svi autori komentara punoljetne osobe s vlastitom pameću, ili, koji put, nepameću. Vaše opservacije o tome kako su se članovi vaše udruge zaposlili i tko točno vas koči i ometa u radu uopće me se ne tiču niti ih imam namjeru komentirati. Kao ni komentare drugih na te vaše opservacije. Međutim, NEĆU VAM DOPUSTITI da se nabacujete netočnim insinuacijama po Facebook grupi i Udruzi Bavul (u osnivanju), i ako to nastavite, poduzet ću sigurno daljnje korake da zaštitim sebe i Udrugu Bavul. Za početak, zbog ovakvog vašeg istupa, koji zorno svjedoči da ćete vi rad ove udruge bojkotirati na svaki način, što smatram značajnim tehničkim problemom čisto poradi vaše funkcije, zatražit ću od Gradonačelnika i svih članova Gradskog Vijeća Grada Visa da se očituju JAVNO o eventualnoj suradnji ili nesuradnji s našom NEPOLITIČKOM udrugom, kojoj je jedini cilj očuvanje i zaštita viške baštine te promocija otoka Visa. I da se ograde od vašeg istupa, na što bi pozvao i sve članove Provisla. Pozdrav, Goran Mladineo
Izvor: Facebook









BaVul


Gdje je nestala facebook grupa Vis kroz povijest? Na kratko mi se večeras nametnulo to pitanje kad sam je potražio preko FB tražilice, a nje nema!  Srećom, lampica mi se brzo upalila. Ukucam BaVul i - evo ga!

U BaVulu zabavna promidžbena podvala Talijana iz 1918. godine:

 Još zabavniji primjer upotrebe slike i prilagođavanja stvarnosti u propagandne svrhe: dolazak talijanske vojske u grad Vis 1918. godine. Desno je naslovnica talijanskog časopisa "La domenica del corriere", na kojoj je Vis doslovno eksplodirao od oduševljenja što je priključen Italiji...narod slavi, a na zgradama se vijore talijanske zastave. Međutim, na štetu propagandnih ciljeva, a na korist povijesne istine, postoji i FOTOGRAFIJA istog događaja (lijevo): niti su Višani u većem broju dočekali Talijane, niti su objesili zastave da ih pozdrave. (Goran Mladineo)


Otvorite BaVul - virtualnu škrinju za čuvanje baštine i tradicija otoka Visa!


Priča o nestaloj slici s Prilova



Sudbina popularnog Viškog lava, spomenika Viškoj bitci koji se nalazio na groblju Prilovo, dobro je poznata. Međutim, manje je poznato da je istu, a moguće i goru, sudbinu imala umjetnička slika s prikazom Viške bitke koja se nalazila u crkvi sv. Jere na Prilovu. Kad su Talijani tijekom prve okupacije Visa 1919. godine odnijeli lava u Livorno, viški fratri su ovu sliku skinuli s oltara i sakrili je, te je na sigurnom čekala odlazak okupacijske vojske. Koliko sam uspio rekonstruirati vođeći se sjećanjima starijih Višana, slika nakon odlaska Talijana više nije vraćena na oltar, nego je obješena na stropu, odmah iznad glavnog ulaza u crkvu. Ni fratri sa Prilova ni ostali Višani nisu računali da će se talijanski vojnici više ikad vratiti na Vis.
Ali, upravo to se dogodilo: u proljeće 1941. godine na vratima samostana na Prilovu opet su se pojavili pripadnici talijanske vojske, samo ovaj put u mnogo brutalnijem izdanju, onom fašističkom. Znali su to i fratri, pa je Fra Josip Vlahović nakon konzultacija sa starijom subraćom donio odluku da skrivanje ovog puta nema smisla, jer bi moglo završiti osvetom nad samostanom i čitavim Visom.
Stoga su sliku predali Talijanima i..i tu joj se gubi svaki trag! Gdje je i kako je završila, nije poznato, ostala je samo nepotvrđena priča da su je fašistički vojnici zapalili i uništili odmah po odnošenju.



Goran Mladineo, Vis kroz povijest

Goran Mladineo: "Nestala slika sa Prilova izbliza. Ova rijetka fotografija je do mene došla preko jedne od najstarijih Višanki, gospođe Marije Puhalović (96) i ljubazne profesorice Vesne Bučić."


U tijeku je osnivanje Društva za očuvanje i promociju kulturne, povijesne i prirodne baštine Visa


Danas sve kreće s facebook-a pa i ova najnovija Goranova inicijativa o kojoj piše u grupi Vis kroz povijest:

"U tijeku je osnivanje jednog nepolitičkog (u smislu da neće prerasti u političku stranku) i ozbiljnog (u smislu da ima i neke veće ciljeve osim da bude jubilarna tisućita otočka udruga u nizu) Društva za očuvanje i promociju kulturne, povijesne i prirodne baštine Visa. Trenutno se bavimo birokratskim detaljima, koji su pomalo zamorni, ali ih je nužno odraditi, sve kako bi se se osnivačka skupština ovog društva mogla održati negdje oko dana Grada Visa, znači u travnju ove godine.
Napravljena je lista od 40-ak potencijalnih članova, koji su dobrim dijelom već kontaktirani i na čije se sudjelovanje računa. Međutim, ova lista je daleko od toga da bude zaključena: svatko tko želi dati svoj doprinos očuvanju i promociji viškog dijalekta, glazbe, povijesti, spomeničke baštine i tradicija bilo koje vrste, pozvan je da se uključi.
Status i zvučna titula "Grada" nije samo pravni termin u zakonu o jedinicama lokalne uprave. To je titula koja, da ne bi bila isprazna, zahtjeva mnogo toga, od postojanja osnovnih i srednjih škola, glazbenih i kulturnih društava, preko kina, muzeja, pa sve do trgovina i, zašto ne, kafića...sve to čini jedan GRAD i razlikuje ga od MJESTA...a u ovom nizu nabrojenih sadržaja je nužni djelić i sastojak i jedna organizacija koja će čuvati i, još više, promovirati, njegovu baštinu i tradicije."


Treba društvu dati i ime, pa Goran nastavlja:

"Nastavak na prethodni post o skorom osnivanje Društva za očuvanje i promociju baštine i tradicija Grada Visa: 
pozivaju se članovi ove grupe da daju svoje prijedloge za IME društva...neka vlada demokracija, pa se ime, nakon što izdvojimo desetak dovoljno zvučnih ili, šta bi se reklo, pogođenih, imena, može izabrati i glasovanjem. Prijedlozi za ime mogu biti po nekoj staroj viškoj riječi, predmetu, osobi, što god vam se čini da najbolje pokriva prostor djelovanja Društva...pa, IZVOLITE!"



Predložite ili barem pratite prijedloge na grupi. Slijedite LINK!



Doktor Niko Skrivaneli (1900-1962)

Doktor Niko Skrivaneli (1900-1962), jedan od utemeljitelja pedijatrije u Hrvatskoj, inače sin Jelšanina Petra Skrivanelija, učitelja pučke škole u Visu i Višanke Petronile Farolfi. Nakon uvođenja rasnih zakona u NDH, dr. Skrivaneli se sa suprugom Židovkom sklonio u Sarajevo. U njegov zagrebački stan uselio je njegov prvi rođak Ivanko Farolfi, da bi zaštitio doktorovu imovinu, a i njegovu punicu Elsu Sauerbrunn, koja je unatoč opasnosti ostala u Zagrebu. Nažalost, gospođa Elsa je ipak uhapšena u jednoj od posljednjih racija na preostale zagrebačke Židove i odvedena u Auschwitz. Njena soba i stvari su zapečačene, a ostali stanari nisu smjeli ništa dirati pod prijetnjom hapšenja. Ivanko Farolfi je tu zabranu ipak prekršio, slomio je pečat da može nahraniti gospođinog kanarinca i ponovno ga postavio, da se pri eventualnom novom pretresu ništa ne bi primijetilo. No nije prošlo puno, i on sam je došao na red za hapšenje i logor.
Niko Skrivaneli i njegova supruga su preživjeli rat i vratili se u svoj stan u kojem ih više nitko od rodbine nije imao za dočekati. (g.m.)

*****

Ovu i još stotine fotografija i bilješki o sudbinama ljudi iz viške prošlosti pronaći ćete na FB stranici koju uređuje prof. Goran Mladineo. Čovjek se samo zapita otkud mu sve to. O daru fabuliranja da i ne govorim. Jednom sam o Goranu razgovarao s gradonačelnikom koji je rekao: 
- Goran je naše blago. 
Potpisujem. 

Kad otvorite stranicu Vis kroz povijest/Povijest kroz Vis potražite tražilicu ispod naslovne fotografije i ukucajte prezime, lokaciju, pojam ili što god vas zanima, a da je vezano uz Vis, i nešto će "iskočiti".  Iz prave riznice podataka. (n.k.)


Viške vremenske nepogode 1936. godine

Profesor se potrudio "iskopati" što više podataka o poplavi iz 1936. godine kad je Kut također jako stradao, a vi, ukoliko raspolažete još kojim zanimljivim podatkom o ovom događaju, dobrodošli ste dopuniti ga. Fotografija ispod je samo za ilustraciju te davne poplave i nije iz tog vremena. Malo sam photoshop-irao aktualni detalj. Fotografije u profesorovom tekstu prikazuju Kut iz približno tog vremena. (n.k.)


Zadnjih dana, tijekom ovih katastrofalnih kiša i poplava u Visu, moglo se čuti kako se „ovako nešto nije dogodilo od 1936. godine.“ Živih svjedoka događaja iz te godine je malo (i sve ih je manje), ali se ipak još nađe poneki. I stare novine su od velike pomoći da se bar otprilike rekonstruira što se tada zbivalo. Pa što je to točno te godine zadesilo Vis, odnosno, preciznije rečeno, Kut?

Najkraći odgovor bi bio „svaka vremenska nepogoda koja se može zamisliti.“ Prije svega, tu nije bila riječ samo o jednom događaju, riječ je o cijeloj seriji vremenskih nepogoda koja je počela u ljeto 1935. godine, a završila tek u jesen 1936. godine. Uključivala je niz različitih meteoroloških muka i nedaća: počela je s jakom krupom koja je oštetila vinograde, zatim je uslijedilo nevrijeme u studenom 1935. pri kojem mjerni aparati uopće nisu mogli izmjeriti snagu vjetra koji je puhao, potom je ljeto 1936. obilježila višemjesečna suša, odmah za njom stigla je velika kiša praćena bujicom i, na koncu, udari groma koji su odnijeli i jednu žrtvu. Kako je prošlo gotovo osamdeset godina od svega toga, normalno je da su se svi ti događaji koji su se zbivali u relativno kratkom razdoblju od jedne (ali vremenski vrlo hirovite) godine i za sobom ostavili velike štete, u uspomenama Višana pomalo stopili u jedan događaj „za pamćenje“.

Od svih tih nepogoda, ona na koju se najčešće misli kad se spomene 1936. godina, i koja najviše podsjeća na ovo što se prošli tjedan događalo u Visu, je vjerojatno ona koja se zbila u nedjelju 6. rujna 1936. godine. Tog dana počela je padati jaka kiša nakon četiri mjeseca suše. Stvorila se velika bujica vode koja se od Cunkovice slijevala prema Kutu, gurajući sa sobom u mjesto hrpu kamenja i drveća pokupljenih putem. I ne samo njih: mesaru Jurju Linčiru je bujica iz štale (koja se nalazila ispod Cunkovice) odnijela ovce. Na Kutu je voda prevrtala i uništavala bačve u konobama ili ih je izvlačila na ulice. Područje Munjca i Torge je bilo zatrpano gotovo metar visokim nanosima svega što je voda pokupila u svom divljanju prema Kutu i uvali, u kojoj je dobar dio tih nanosa i završio .  Čišćenje ulica i odvoz nabacanog materijala, koji se u to doba bez vozila i mehanizacije vršio na karetima, potrajali su preko mjesec dana. Da se ovako nešto ne bi ponovilo, ili da bi se barem ublažilo ako se već ne bude moglo spriječiti, odmah po čišćenju i saniranju štete započelo se s izgradnjom dviju zaštitnih brana u području Cunkovice.

O bujici na Kutu kratko je slijedeći dan izvijestio i splitski dnevnik „Novo doba“: „Tako na otoku Visu kiša nije padala puna četiri mjeseca i zato će sinoćnja kiša mnogo koristiti vinogradima. Isto tako koristit će selima koja oskudijevaju vodom...mnogi kanali nisu mogli primiti vodu, te je izgledalo kao da se pojedinim ulicama slivaju čitave rijeke. Mnoge ulice su razrovane (...) Sreća je tome što sa kišom nije padala krupa i tako nije bilo štete osim što su bujice razrovale putove. Po pričanju pomoraca na moru je za sinoćnje oluje bilo užasno, ali se ipak nije ništa desilo. Brodovi koji su plovili uspjeli su na vrijeme da se zaklone. Parobrodi su stizali sa nekoliko sati zakašnjenja.“

Iz naše perspektive, pomalo je neobičan skoro pa optimističan ton koji se osjeti u izvještavanju tadašnjih novina o ovoj nepogodi. No, tu treba uzeti u obzir prioritete koji su bili pred očima tom novinaru, a i tadašnjim Višanima. A ti prioriteti su, razumljivo, bili ponešto drukčiji nego danas. Ljudima je bilo važnije to što je pala obilna kiša nakon duge suše nego što je bujica vode razrovala ulice, koje uostalom nisu još bile ni asfaltirane, a većinom ni popločane, pa ih se moglo relativno jeftino popraviti. Vis tada još nije imao ni vodovoda ni cisterni, te je nedostatak vode bio ogroman i gotovo nerješiv problem. Izgradnja javnih cisterni na Kutu i u Luci je tek bila u planovima. Kako je splitski „Jadranski dnevnik“ pisao nešto ranije: „Pred više godina istraživalo se da se nađe izvor žive vode, ali uza sav napor, do pozitivnih rezultata nije došlo. Opskrba Visa pitkom vodom ostaje na mrtvoj točci, i ako Božja providnost ne donese kišu, za tri mjeseca nastaje strka za kapljicom vode, koja za ljetne sparine gasi žeđu, a da ne spominjemo ostale vitalne potrebe. Vis tada izgleda kao najzabačenija i najzapuštenija naseobina, kakovih je u stara vremena bilo napretek, ali danas, kada je Vis ušao u dvadeseti vijek, osjeća se nužna potreba da se izgrade čatrnje sa količinom od najmanje deset hiljada hektolitara vode. Ovo je životna potreba Visa bez koje se ne može zamisliti napredak grada, a pogotovo koči promet stranaca.“

Također, kiša i bujica kao njena posljedica nisu doživljene kao neka velika nesreća i iz razloga što je ovog puta barem krupa izostala. Naime, samo nešto više od godinu dana ranije, tijekom nevremena 8. srpnja 1935. krupa je potukla vinograde na području oko Kuta, i to u Zlopoju oko 70 % nasada, a u Velom Poju i Jubišću 50 %. „Poslije poledice, kad su viška polja uvelike stradala, sada je nadošla i krupa, pa se računa da su sva ona polja pogođena poledicom i krupom potpuno propala“, ostalo je zapisano u starim novinama. A propala polja su s obzirom na zanimanje velike većine tadašnjih Kućana mogla značiti samo glad i vjerojatno iseljavanje trbuhom za kruhom.

Stoga ne iznenađuje što je zaključak spomenutog članka iz „Novog doba“, a ujedno i komentar njegovog tadašnjeg dopisnika na ulice Kuta prekrivene gomilama kamenja i iščupanog drveća te konobe pune vode, bio posve praktičan. I pomalo ciničan za ukus nas današnjih čitatelja i naše osjetljive uši, iako mu to zasigurno nije bila namjera:  „Kiša je vrlo dobro natopila zemlju i ona je bila prava blagodat za našeg seljaka. Kiša je naročito dobro došla vinogradima, kukuruzima i povrću.“

Vrlo brzo, niti mjesec dana od prodora vode u Kut, uslijedilo je novo nevrijeme, koje je uzelo i jednu ljudsku žrtvu. Dana 3. listopada 1936. godine, također prilikom velike kiše praćene grmljavinom, grom je udario u poljsku kućicu u koju su se sklonili mladić Marko Pečarević (sin Mihovila) i još dva težaka. Bili su u berbi grožđa u polju, i ležali na slami u kućici čekajući da kiša prestane. Od izravnog udara groma 23 – godišnji Pečarević je teško ozlijeđen te je ubrzo preminuo, a još jedan težak je lakše ozlijeđen. Ovaj događaj je izazvao veliku žalost u Visu, naročito zbog mladosti stradalog težaka, koji se samo nekoliko dana ranije vratio iz vojske.

Bio je to zadnji u nizu hirova prirode koji su obilježili višku meteorološku sezonu 1935/36. godine. Nakon velikih šteta i uzbuđenja koje je uzrokovala tijekom te godine, a koja su, nažalost, kulminirala izgubljenim ljudskim životom, priroda se opet umirila.


GORAN MLADINEO, prof.
Hrvatski institut za povijest, Zagreb


Carski posjet Visu 1875. godine


Franjo Josip I (1830. - 1916.), austrijski car i ugarsko-hrvatski i češki kralj (1848. - 1916.) posjetio je Vis 1875. godine u sklopu svoje dalmatinske turneje.


"Godine 1875. Vis je posjetio osobno car Franjo Josip u sklopu svoje dalmatinske turneje. Kako su tad višku općinu još uvijek držali autonomaši, Višani su mu htjeli na neki način pokazati da su i mjesto i otok ipak hrvatski. Ljekarnik Bonaventura Siminiati je tako telegrafom zatražio od svoje rodbine i prijatelja iz Dubrovnika, Makarske i s Brača da mu pošalju sve hrvatske trobojnice koje uspiju pronaći, jer ih u samom Visu nema dovoljno za kićenje kuća i prozora.
Kad je car prolazio kroz mjesto u društvu tadašnjih viških uglednika koji su s njim razgovarali isključivo na talijanskom, Višanin Božo Poduje se popeo na skale jedne kuće u Luci i na sav glas vikao na hrvatskom „Živio, živio car Franjo Josip! Živio!“ Bio je toliko glasan da je uspio iznervirati cara koji mu je uzvratio „Ti što vičeš kao iz roga, ušuti!“ No, cilj je bio postignut, caru je pokazano kojim jezikom Višani stvarno govore i kako se osjećaju. Zanimljiv povijesni detalj je da je unuk spomenutog Poduje, Šime, gotovo sedamdeset godina kasnije bio glavni inicijator obnove nogometnog kluba „Hajduk“ na Visu." (Goran Mladineo)


O nazivima viških ulica jučer, danas i sutra


Iako davanje imena ulicama u nekom mjestu ima prije svega ulogu da olakša posao poštarima, ono ima i svoje značenje kao podsjetnik na značajne ljude, događaje i mjesta iz nacionalne i lokalne povijesti. Ovo zadnje, lokalno, je i najvažnije, jer ako se zaslužnih ne sjeti netko u mjestu koje su zadužili, a tko će ih se onda uopće sjetiti?
Kao i sve ostalo u našoj zemlji, ni određivanje naziva ulica nikad nije prolazilo bez kontroverzi i problema, ponajviše (naravno) onih političko – ideoloških. Zadnja velika promjena ove vrste je nastupila s nestankom komunističkog sustava i stvaranjem neovisne hrvatske države. Ta promjena je bila i nužna, jer je slova na tabelama trebalo prilagoditi izmijenjenim okolnostima i stvarnosti. Mnogi nazivi su u tim novim okolnostima postali besmisleni, za neke ljude i uvredljivi. Ili, u boljem slučaju, smiješni. Također, s dolaskom demokracije, opet su „isplivali“ mnogi zaslužni i bitni ljudi i događaji koji su tijekom komunizma bili potisnuti u potpuni zaborav. Masovno preimenovanje imena ulica provođeno je tijekom 1991./92. godine u svim gradovima i naseljima u Hrvatskoj. U nekima s većim, u nekima s manjim uspjehom. Uspjeh u realizaciji tog postupka ovisio je o puno faktora: obrazovanosti, širini i upućenosti ljudi koji su ukidali stare i određivali nove nazive ulica u nekom gradu, o tome koja je stranka bila na vlasti u nekom gradu, o odnosima čak i unutar te vladajuće političke opcije koja je odluke donosila, o poruci koja se uopće željela poslati tim preimenovanjima i o još mnogo toga.
        Kako je tada u toj priči prošao Vis? Po mom skromnom, ali u nekoj mjeri ipak i stručnom  mišljenju kao povjesničara, jako dobro. Komisija koja je 1992. godine promijenila nazive gotovo svih viških ulica učinila je vrlo solidan posao, uvodeći nazive koji su se do danas već primili među ljudima, koji ne vrijeđaju nikoga, koji ističu i podsjećaju na bitne točke iz viške prošlosti, koji vraćaju iz zaborava dosta događaja, ljudi i toponima. Takav trajan rezultat, postignut u ratnim okolnostima, kad su svi ljudi bili povišenog emocionalnog naboja (a podsjetimo se, govorimo o razdoblju neposredno po završetku okupacije Visa od strane JNA i njenog povlačenja), može biti samo za pohvalu i na ponos onima koji su ta imena ulica davali.

Pri određivanju novih naziva ulica 1992. godine iz viške svakodnevice uklonjeno je gotovo sve što je imalo veze s komunizmom, ali i sa Drugim svjetskim ratom. Među rijetkim „preživjelima“ bila je ulica Vladimira Nazora te, u ponešto skraćenom izdanju, ulica Žrtava Fašizma. Obala Maršala Tita je postala Obala svetog Jurja, ulica Branka Mandakovića – Vukovarska, Nacionalnog Komiteta – Biskupa Pušića i Ivana Farolfija, Partizanska cesta – Dubrovačka, Pionirska poljana – Poljana svetog Duha, Ravnica Prve proleterske brigade – Ravnica Matice hrvatske, Rodoljuba ilegalaca – Augusta Šenoe, Trg Prvoboraca – Klapavica, itd. Novi nazivi ulica su vratili u život i neke značajne Višane o kojima mlađe generacije nisu znale ništa, kao što je političar Ivanko Farolfi ili biskup Miho Pušić. Tu se vidi zašto je imenovanje ulica uopće bitna tema: koliko ljudi, i stalnih stanovnika, ali i gostiju, kad vidi neko ime na tabeli, promisli bar na trenutak „Tko je to uopće bio i zašto je bitan?“ Sigurno, većina njih. Nevezano uz to zanimala ih povijest ili ne. Ljudi koji turistički dođu u neko mjesto, na takav, može se reći, najbrži i najlakši način, nauče nešto o njemu i njegovoj povijesti. Što se domaćih tiče, tu su svakako najbitnija kategorija mladi (Višani), kojima tako polako u njihovu svakodnevicu, a i u njihovo znanje i njihovu opću kulturu, ulazi nešto što bi svakako trebali znati o svome mjestu. A na ovaj način se to događa bez ikakve prisile i maltretiranja djece s gomilom, većini njih, zamornih povijesnih podataka.

Još jedna vrlo pohvalna praksa koja je primjenjivana pri davanju novih imena ulicama u Visu te 1992. godine, bila je sustavno vraćanje u službenu upotrebu naziva raznih dijelova i „djelića“ Visa, naziva koje domaće stanovništvo ionako koristi stoljećima u svakodnevnom govoru. Tako su se na tabelama pojavili nazivi Karolina, Klapavica, Korzo, Patija, Podloza, Poljana svetog Duha, Potok, Torga i drugi.  Pojavili, i tu će ovaj put vjerojatno i trajno ostati. Jer za vjerovati je da je stara politika tako tipična za dvadeseto stoljeće, a to je ono da svaka vlast prebriše sve staro i napiše sve ispočetka, ipak iza nas.
Moglo bi se, dakle, zaključiti da je prije 22 godine obavljen prilično kvalitetan posao pri određivanju novih naziva viških ulica. Međutim, od tada su ipak prošle 22 godine, što je u isto vrijeme i malo i puno. Sve što je tad imenovano izdržalo je sud vremena i ostat će na viškim zidovima i u dalekoj budućnosti. Međutim, prostora za manje nadopune i popravke uvijek ima.
Kad se vrše ikakve promjene i dopune takve vrste, u današnje vrijeme samo su dvije stvari bitne. Prva, da je riječ o uistinu zaslužnim ljudima za koje većina mještana smatra da su zaslužni. Dakle, da se ništa i nikoga ne gura na silu i da ništa ne bude izrazito ideološki obojeno, bilo lijevo, bilo desno. Druga bitna stvar, a ona je još bitnija od prve, je da se pritom vodi računa da se ne maltretira stanovnike već imenovanih ulica. Po meni, nema toliko značajne osobe, a da je vrijedna toga da pedeset ili sto ljudi ponovno mora mijenjati osobne iskaznice i trošiti svoje vrijeme i svoj novac na nešto što, ruku na srce, i nije od životne važnosti. Ali, od neke važnosti ipak jest, pa treba povesti računa da se ta nova imenovanja provedu i da se za njih nađu lokacije bez kućnih brojeva ili s malo njih (a Vis je pun malih ili slijepih ulica bez imena). Jer nije bit svega toga da se nekome ili nečemu mora dodijeliti najveća, najljepša ili najduža ulica, bit je da se nekome i nečemu oda počast i kaže „hvala“. Te da preko tabela oni budu vizualno i nenametljivo svakodnevno u svijesti mještana i posjetitelja Visa kad prođu uz njih i vide ta imena.

Stoga bih dao nekoliko svojih prijedloga kojima bi se mogao dopuniti spisak viških ulica:


Na vrhu te liste su, svakako, Ranko Marinković i Vesna Parun. Zvuči pomalo smiješno, pa i bizarno, da jedan Marinković već nema svoju ulicu u Visu, ali opravdanje za to je zapravo vrlo jednostavno i logično: u trenutku kad su se 1992. određivala nova imena viških ulica, i Ranko Marinković i Vesna Parun su bili – živi. A nije po bontonu da se ulice imenuju po živima, koliko god značajni bili. Sada, u 2014. godini, vrijeme je da se to korigira i da se dvoje ljudi na koje Vis može biti jako ponosan, i na taj način istakne. Pitanje je gdje to učiniti? Kako je ulica s Rankotovom rodnom kućom već imenovana imenom zaslužnog preporoditelja don Cvjetka Marasovića, a Vesna Parun je kao djevojčica živjela u zgradi općine u Visu (na njenom drugom katu), najpraktičnije je naći neku treću lokaciju za oboje. Za Marinkovića predlažem ulicu koja ide od obale uz knjižnicu do muzeja, a koja se sad (tehnički krivo) vodi kao dio ulice Vladimira Nazora, iako je zapravo okomita na nju. Nazvati je imenom Ranka Marinkovića ima smisla, jer počinje u prostoru gdje će jednom biti njegov spomenik (na onom proširenju uz more kod đardina), a prolazi uz zgradu u kojoj je gradska knjižnica i memorijalna zbirka „Ranko Marinković“.

Njegovim imenom bi se mogla nazvati i osnovna škola, koja sada nosi ne osobito maštovito ime „Vis“, i čiji je Ranko Marinković svakako najslavniji učenik. A odvojak Šetališta Viški boj u kojem je spomenuta škola bi se mogao nazvati ulica Vesne Parun. Tako bi škola i svojim imenom i svojom adresom ukazivala, i to na jednoj na svakodnevnoj i praktičnoj razini, na svoja dva najpoznatija učenika. Jer nije da se u Hrvatskoj baš svaka škola, a pogotovo ne u mjestu veličine Visa, može ponositi s tako značajnim i zaslužnim đacima.

Nadalje, tu je još jedna vrlo značajna osoba iz viške povijesti, dugo godina nepravedno zaboravljena. Čudi me da nije dobio svoju ulicu još 1992. godine, što pripisujem običnom previdu. Riječ je, naravno, o Serafinu Topiću, dugogodišnjem viškom gradonačelniku, čovjeku za čijeg je mandata doslovno sagrađen Vis kojeg mi danas vidimo. Topić je bio graditelj današnjeg hotela „Tamaris“, predsjednik odbora za gradnju Hrvatskog doma, vlasnik današnje „Češke vile“, britanski vice – konzul i grčki konzul na Visu, vlasnik jedne od najvećih parobrodarskih kompanija u Dalmaciji koja je održavala veze Visa sa kopnom, i još mnogo toga. Tako je, među ostalim, stigao i prevoditi Kačićev „Razgovor ugodni naroda slovinskog“ na engleski i napraviti manji muzej arheoloških nalaza u svojoj kući. Pravo mjesto za Topića je ona mala ulica koja prolazi između pošte i Hrvatskog doma, a kad se uredi novi Pazar, skalama će se produžiti do Stagne. Zašto baš tamo? Pa počinje kod njegovog životnog djela, Hrvatskog doma, a nastavlja se prolazeći uz kuću obitelji – Topić (to je ona zgrada u kojoj živi Miki Brece) i izbija na novi Pazor. Ovo posljednje također nije bez značenja, s obzirom da su Topići osvojili medalju na sajmu u Bordeauxu za svoje vino, a imali su i prvi pogon u Visu u kojem su se konzervirali razni prehrambeni proizvodi za izvoz. Samom novom Pazoru, kad se uredi, trebalo bi pak dati kao adresu naziv „Pod Solvetovo“, što je stari, i već pomalo zaboravljeni naziv tog lokaliteta. A smatram, kako sam već i rekao, da pučkim nazivima uvijek treba dati prednosti ispred bilo koje osobe.

Uređenje Visa, što se vidi na primjeru Pazora, je idealna, da ne kažem prizemno, i najjeftinija, prilika za dopunjavanje mreže naziva viških ulica. Drugi takav primjer je skora izgradnja zgrade POS – a na prostoru između Kalafotova i zaobilaznice. Kako će do te zgrade trebati napraviti i put, nastat će nova ulica. Za nju bi primjeren naziv bio Ulica Šime Poduje, po slavnom Višaninu, nogometašu i obnovitelju Hajduka na Visu 1944. godine. Kako je Poduje bio i ugledni političar HSS-a, ima smisla da dobije ulicu neposredno uz ulice Biskupa Pušića i Ivanka Farolfija, dvojice također domoljubno orijentiranih Višana iz istog povijesnog razdoblja. Uostalom, sva trojica su rođena ili živjela u istom nizu kuća, a fizički je ipak nemoguće nazvati baš tu ulicu po svima njima. Iako je svi podjednako zaslužuju.

Još jedna nepravedno zaboravljena osoba, koju bi trebalo vratiti u svijest njegovih sugrađana, je don Juraj Zudenigo, dugogodišnji viški župnik iz druge polovice 19. stoljeća. Zudenigo je od austro – ugarskih vlasti otkupio tvrđavu Batarija i pretvorio je u ubožnicu, odnosno dom starih. Također, pisao je biskupu Strossmayeru s molbom da pošalje časne sestre sv. Križa na Vis. Ima li onda boljeg mjesta za njegovu ulicu, od onog prolaza iza crkve na Spilicama koji vodi do današnjeg VERN-a? I u kojem je jedini kućni broj baš onaj od – sestara sv. Križa.

Također, da se malo odmaknem od zaslužnih ljudi, ne bi bilo loše na tabelu na nekom od viških zidova postaviti i jedno zaslužno mjesto. S kojim oduvijek dijelimo istu sudbinu na istom otoku. Pri čemu smo, mora se priznati, imali uzajamnih boljih i lošijih trenutaka, ali koji se ipak svi mogu svesti na bezopasno rivalstvo i međusobnu podršku, kad ona stvarno zatreba jednima ili drugima. Vis bi, kad već ima Dubrovačku, Hvarsku i Zagrebačku ulicu, po meni svakako trebao imati i – Komišku ulicu. Po mogućnosti, čisto logike radi, da to bude otprilike negdje gdje su već u Visu smještene ulice imenovane po nabrojenim gradovima. A i, drugi logični razlog, taj prostor se i nalazi oko zgrada koje su na izlazu iz Visa prema – Komiži.

Svakako, mjesta za još dopuna i još prijedloga za nova imenovanja ulica u Visu ima napretek. Svoj tekst smatram samo svojim osobnim prijedlogom, koji ne mora biti ni konačan ni najpametniji. A ni prihvaćen na kraju krajeva. Ali koji možda može potaknuti i neke druge Višane da se uključe sa svojim idejama. Ja sam se u svom prijedlogu ograničio na ljude koji nikome ne bi trebali biti sporni i na koje svi Višani, neovisno o svom osobnom političkom opredjeljenju i stavu, mogu biti samo ponosni. U osjetljiva pitanja, kao što je ono da li će, kada i gdje dr. Franjo Tuđman kao prvi hrvatski predsjednik dobiti svoju ulicu u Visu, ili da li bi možda bilo korektno da kao dio duga prema svojim precima i viškoj povijesti možda vratimo i neke od ukinutih naziva koji su vezani za Drugi svjetski rat i antifašizam, (a nisu ideološki obojani), u takva pitanja ovom prigodom nisam htio ulaziti. Ne treba od njih ni bježati, ali predlažem da se počne s, uvjetno rečeno, „lakšim“ stvarima koje nas sve spajaju, a ne razdvajaju. Jedino tako ćemo nešto učiniti. Zapravo, bolje rečeno, išta učiniti.


GORAN MLADINEO, prof.
Hrvatski institut za povijest



P.s. Zahvaljujem Tamari Bilić – Stojkovski, Tanji Travizi i Stipetu Vojkoviću koji su pronašli i ljubazno mi ustupili primjerak „Službenog glasnika Općine Vis“ iz 1992. godine s detaljnim rješenjem o promjenama naziva ulica i trgova u Visu, a koje je priloženo uz ovaj tekst.





Goran Mladineo: Filmski život viškog "legota" Alviža Genicea


„Da sam bio dosljedan svojim načelima mogao sam se spasiti od nepredviđenog brodoloma. Ali ploveći uvijek uz pogodni vjetar htjedoh se približiti luci koju sam imao na vidiku, a da nisam promislio da bi vjetar mogao promijeniti smjer te da bi brod, ne mogavši se othrvati oluji, izgubio i onaj dio robe koji sam mogao ostaviti u sigurnoj luci bez opasnosti ili rizika. Ali bilo je pogodno godišnje doba, a slijedom stvari može se pretpostaviti da se ljeti ne događaju duge i opasne oluje.“
(Kratki rezime života Alviža Genicea, od strane njega samog)

Kako je gospodin Kežić već dobro primijetio, iz viške povijesti je izronio uistinu zanimljiv lik. Ne može se reći slabo poznat, prije potpuno nepoznat Višanima, uključujući i mene. Riječ je o Alvižu Geniceu, plemiću i pustolovu s prijelaza iz 18. u 19. stoljeća. Iz povijesnog zaborava ga je izvukla dr. sc. Ljerka Šimunković, koja se upustila u mukotrpan posao prijevoda i obrade knjige njegovih sjećanja. Što nije bio najlakši zadatak ako se uzme u obzir autorov rukopis, a i njegova ne baš pohvalna pismenost i izražavanje na lošem talijanskom jeziku.  No, konačni rezultat njenog truda je knjiga koju se svakako može preporučiti svim čitaocima, pa i onima kojima povijest nije najzanimljivije područje, s obzirom da je njena tema vrlo zabavan, gotovo filmski život jednog, moglo bi se slobodno reći, viškog „legota“.

Alviž, što je mletački oblik starog imena Luigi, Ghericeo se rodio u Visu 1767. godine. Prezime će promijeniti u još zvučnije „Geniceo“ tek u dobi od trideset godina kad već bude živio u Beču. Ni jedna ni druga varijanta prezimena ne asociraju odmah na Vis, što nije slučajno, jer je riječ o plemićkoj obitelji podrijetlom sa Korčule, koja je tamo još nosila „obično“ prezime Geričić. Alvižov otac Antun je radio kao javni bilježnik u Visu, a majka Petronila, djevojačkog prezimena Ostoja, je bila rodom s Hvara.

Kad mu je bilo četrnaest godina, umro mu je otac, te ga majka upisuje kao učenika u splitsko sjemenište. Ta je ustanova pružala najbolje dostupno obrazovanje, a Alviž je primljen u njega kao vanjski učenik, što znači da nije bio obavezan postati svećenik po završetku školovanja. To je bila sreća, i po njega i po sjemenište, jer se vrlo rano vidjelo da Alviž baš i nije najpogodniji kandidat za takvo zanimanje. Kako piše u knjizi: „Budući da je bio razvijen za svoje godine, ubrzo postaje ljubavnikom žena koje su uglavnom imale starije muževe.“
U Splitu se i zaljubio, u svoju rođakinju Reginu, koja je ipak izabrala bolju „partiju“, splitskog gradskog kapetana Pizzamana. Alviž je često spominje u svojim zapisima, i očito je da je nikad nije potpuno prebolio.

Po završetku školovanja se vratio na rodni Vis, gdje je dobio posao činovnika u kancelariji za kaznene prijestupe. Takav, za njegov karakter, vrlo dosadan posao ga nije previše ispunjavao, pa je uzeo u zakup velike zemljišne posjede na Visu i počeo proizvoditi vino. Problem je bio što se viško vino nije imalo kome prodati, no Ghericeo je našao rješenje i za to. Sklopio je ugovor za izvoz viškog vina s kapetanima đenoveških brodova, pri čemu su i on, i kapetani i mali viški vinari zarađivali velike svote novca. No, u tom poboljšanju svog standarda, a i statusa u mjestu, Alviž nije dugo uživao. Razlog je bila njegova nemirna i nezgodna narav. Što se dogodilo? Isto što mu se moglo dogoditi i da danas živi na Visu: problemi sa susjedima i neriješeni imovinsko – pravni odnosi. Ghericeova kuća u Visu je dijelila zajedničko dvorište s kućom susjeda prezimenom Milinković. Jednog dana, susjed je počeo zidati terasu i gustirnu bez ikakve prethodne obavijesti, zatvarajući time Ghericeu pogled s prozora na dvorište. Uslijedio je sukob, kojeg je sam Alviž Ghericeo opisao svojim simpatično nonšalantnim tonom, kao da je riječ o potpunoj sitnici:
„Obuzela me dalmatinska vatra. Uzimam lovačku pušku napunjenu sačmom za zečeve, prepiremo se i ja opalim hitac iz puške u svog protivnika, zbog čega ovaj nesretnik smrtno nastrada, a ja očajan zbog svog žara.“

Alviž dalje piše da je „događaj“ izazvao nemir u mjestu, te da se pred njegovom kućom odmah skupilo više stotina Višana, koji su mu došli izraziti podršku znajući da je pokojni susjed bio nezgodna osoba. Da li je to baš bilo tako, ili je autor malo uljepšao nezavidnu situaciju u kojoj se našao, danas ne možemo znati sa sigurnošću. Sigurno je jedino da je autor zaključio da bi mu bilo mudro na neko se vrijeme maknuti s rodnog otoka, pa se našao u Veneciji. Od tamo je, koristeći svoje veze po Splitu i Trogiru, a stekavši i neke nove u Veneciji, uspio isposlovat da udovica ubijenog povuče tužbu. Kako je sam zadovoljno napisao: „Nisam platio ni troškove.“

U Veneciji je živio vrlo udobnim životom, zarađujući novac na kartama i dalje ga posuđujući uz kamatu mletačkim plemićima. Da pokaže da je postao „netko“ iznajmio je za stanovanje treći kat poznate palače Giustinian na Canalu Grande, te tu doveo i svoju majku, za koju je bio vrlo vezan. Detalje njegovog boravka u Veneciji je suvišno prepričavati, s obzirom da teško itko to može tako zabavno sažeti kao sam Alviž Ghericeo (sada već Geniceo). Primjer za to:
 „Ja sam dakle živio u Veneciji u izobilju, moći i ugledu, a to su bili najslađi dani moga života. U meni je sjajila mladost, a moja sklonost za lijepim spolom bila je velika. Nije bilo neke metrese koja bi izbjegla mojoj požudi te sve što je bilo najočuvanije i najrjeđe u tom pogledu, a da međutim nikada nisam pravio izvanredne ekonomske slabosti.“

Kako je došao u sukob s mletačkim šefom policije, napušta Veneciju i seli u Beč. I tom gradu se morao predstaviti sa stilom, pa je iznajmio palaču na Trgu svetog Stjepana, odmah kod katedrale. To je već bilo doba Napoleonskih ratova, kaotično i nesigurno, a time i idealno za špekulante kao što je bio Alviž. Zaradio je ogroman novac baveći se financijskim špekulacijama, od čega je kupio više dvoraca u okolici Beča. U najvećem od njih, Jeutendorfu, organizirao je kartanje i kockanje, zbog čega je bio pod prismotrom austrijske policije. U Austriji je bilo dopušteno kartati i kockati, ali je to raditi za novac bilo ilegalno. Kako je upravo ovo zadnje Alvižu bio glavni izvor prihoda, često se nalazio u problemima s policijom. No, ostala je zabilježena i njegova druga, plemenita, strana. O svom trošku je kupovao namirnice i pomagao okolne seljake u ratno doba, koje je uvijek pratila glad i bolesti. Također, obilno je potpomagao i lokalni samostan, kojeg su bili zapalili Napoleonovi vojnici. U znak zahvale, redovnici su dali napraviti njegov portret i objesiti ga u svojoj blagovaonici. Njegov prijatelj Dominik Garagnin iz Trogira mu piše: „Nije nimalo čudno da ste u Budimu naišli na dobar prijem kod glavnih obitelji, jer vas je dovoljno upoznati da odmah postanete svima drag i poželjan.“

Međutim, Geniceo je osjetio pojačani pritisak policije u Beču, i odlučio se, što je uvijek bilo njegovo rješenje u takvim situacijama, na neko vrijeme skloniti. Ovaj put se odlučio nakratko povući na rodni Vis. Bilo je to tijekom 1814. godine, u vrijeme kad je otok bio pod vladavinom Britanaca, koji su se upravo spremali povući i predati Vis Austrijancima. Alviž Geniceo je dragocjen svjedok tih događaja iz prve ruke. Kako je sam sažeto i pronicljivo zapisao: “U međuvremenu su Englezi otputovali te se otok vratio starom siromaštvu. Dobit onih dobrostojećih stanovnika uporabila se za gradnju kuća, koje su kasnije postale beskorisno kamenje. Stranci i gusari zaradili su novce i otputovali, a ja sam ostao bez ičega.“

Geniceo se nije mogao predugo zadržati na, za njega, premirnom Visu, pa je tako idući za austrijskom vojskom dospio sve do Napulja, gdje je neko vrijeme bio jedna od glavnih vojnih opskrbljivača namirnicama. No, nekako u to vrijeme kao da su ga počeli napuštati njegova sreća i uspjeh; novac se osipao, darovi za ljubavnice postajali sve češći i sve skuplji, mjenice su se olako potpisivale, a dugovi nisu mogli vraćati. Postao je žrtva lihvara, proglasio stečaj, a svi njegovi dvorci po Austriji prodani na dražbi. Izgubljen, počeo je lutati po čitavoj Europi. Tako je zabilježeno da je kraće vrijeme živio u Münchenu, Hamburgu, Parizu i Londonu. Čak se 1830. godine, već pod stare dane, namjeravao priključiti kao dobrovoljac francuskoj vojsci u pohodu na Alžir. O tim godinama lutanja je jako malo pisao, za razliku od detaljnih i bogatih opisa svojih sretnih dana u Veneciji i Beču, iz čega nije teško zaključiti da mu je to vjerojatno bilo najteže razdoblje života. Izmoren i već ostario, vratio se još jednom u Beč, u očajničkom pokušaju da dokaže da je on prevaren i da su mu posjedi nepravedno oduzeti. Od toga nije bilo ništa. Uslijedio je konačni povratak na rodni Vis.

Jedino je na Visu uspio sačuvati nešto imovine i obiteljskih zemljišta, jer je tim dijelom nasljeđa upravljala prvo njegova majka, a onda obiteljski prijatelj Dojmi, pa Alviž nije uspio i to negdje potrošiti ili založiti. Pretpostavlja se da se na Vis trajno vratio najkasnije 1836. godine, jer je tada zabilježen kao kum u viškim matičnim knjigama. Na otoku je proveo svoje posljednje dane. Oni se baš i nisu mogli usporediti s njegovim ranijim načinom života, s obzirom da Geniceo u zapisima svoje viške „pustolovine“ opisuje tako što nabraja koje povrće uzgaja (nešto češnjaka, luka i krumpira), kaže da nema ništa i da se ne nada oslobođenju iz takve mizerije. Tako se zatvorio cijeli krug jednog nemirnog i pustolovnog života, od dječaka kojeg je majka poslala u Split da mu omogući bolji život, do starca koji se vratio u rodno mjesto gotovo bez ičega, samo da dočeka smrt. U Visu je i umro u prosincu 1840. godine. Kako se nikad nije ženio ni imao djece, viška općina je preuzela sve njegove preostale posjede.

Riječ je o osobi, može se na na koncu zaključiti, koja nije zadužila svijet ni nekim velikim otkrićem ni postignućem druge vrste. No, isto tako, riječ je i o osobi koja je ne samo zanimljiva, nego i značajna, jer u svojim zapisima pruža sliku jednog stvarnog Visa i stvarne Europe u vremenu u  kojem  je živio, i to prilično burno i ispunjeno, prije gotovo dvjesto godina. U tome je i najveća vrijednost ove knjige, za koju bi za početak bilo dobro da se nađe bar u nekoliko primjeraka u ponudi viške knjižnice. Dugoročno, ovog simpatičnog i do sad potpuno zaboravljenog pustolova, njegovo rodno mjesto bi moglo „iskoristiti“ i u turističke svrhe. Jer povijest nisu samo godine i bitke, povijest su i ovakve priče zanimljivih ljudi.

GORAN MLADINEO


Oznake

Adsense aerodrom Anatomija otoka Anči Fabijanović Anela Borčić ankete apartmani vis arheologija arhitektura baština BaVul bike video Biševo blog blogosfera boćanje Bogoljub Mitraković Boris Čargo Boško Budisavljević brodovi crkva crna kronika čestitke Češka vila dizajn Dobrila Cvitanović Dom starih don Ivica Huljev don Milan Šarić Don Paulin Draga Vojković Cepotova društvene mreže Dunja Bezjak ekologija fešte film Firefly 8SE 4K flora foto vremeplov fotografija fotomontaža galeb gastro generacije glazba Goran Mladineo grad grad-objave gradonačelniik gradonačelnik Gradsko vijeće Hajduk HEP HGG Vis HPD Hum Hrvati u svijetu Hrvatska Hrvatska zora humanitarne akcije humor HVIDR-a in memoriam Ivica Roki Ivo Radica Iz drugih medija Jakša Fiamengo jedrenje Joško Božanić Joško Repanić Kalambera kalendar kartanje kazalište kino književnost Komiža komunala korona košarka kriket Kućani kućni ljubimci kultura Kut laptop Acer Lavurat za poja likovna umjetnost limuni lokacije ljudi m/t Lastovo Mamma mia 2 Matica hrvatska medijski ponedjeljak Metković mladi Modra špilja more MUP najava događanja naslovnica Natalia Borčić Nevio Marasović Nikola Kežić Nikša Sviličić NK NK VIS nogomet Norway novo obrazovanje oglašavanje oružje osmrtnice osobno OŠ Vis otoci otok otok Vis pčelarstvo Petra Kapor planinari ples Podšpilje poklod Pokret otoka polemike politika poljoprivreda pomorci portret posao povijest poznati priroda promet promo Prostorni plan PROVISLO Ranko Marinković razgovor reportaža restoran "Val" restorani-konobe ribe Rodoslovlje Rogačić ronjenje Rukavac Siniša Brajčić Slavomir Raffanelli slider sobe Split sport Srebrna Srećko Marinković SŠ AMK stare kartoline Stipe Vojković svijet škola škrinjica Tihana Skerbić time lapse tradicija trajekti trčanje turizam udruga Svima unučica urbanizam USA uvale veja Veljko Mratinić Brojne VERN' Vesna Bučić video video razglednica video vijesti vijesti vijesti vis vinogradarstvo Vis viški govor viški plivački maraton vjenčanja Vjerni Visu Vodovod i odvodnja vrijeme vrtić Vukovar zabava zanimljivosti zdravlje zdravstvo Zima na otoku znamenitosti Ženaglava životinje žutilo