BREAKING NEWS
latest

728x90

468x60

header-ad

Zanimljivosti

zanimljivosti
Prikazani su postovi s oznakom don Ivica Huljev. Prikaži sve postove
Prikazani su postovi s oznakom don Ivica Huljev. Prikaži sve postove

Don Ivica Huljev: Hod za stopama ranjenog križa



Piše: Don Ivica Huljev 
Izvor: https://kroz-samariju.net/2017/03/30/hod-za-stopama-ranjenog-kriza/

UZ 3. PLANINARSKI KRIŽNI PUT HVARSKE BISKUPIJE NA VISU, 1. TRAVNJA 2017.

Kroz cijelu svoju povijest Vis je bio poveznica i sjecište različitih interesa i putova, previranja i razračunavanja. Primao je i davao, patio i uveseljavao. Uostalom, slično se može kazati i za ostale naše otoke. Vis je bio utočište pred nesigurnostima kopna, ali je i sam bio izložen opasnostima. Onodobni gusari danas se pretaču u zebnju i strah pred opasnijim gusarenjem kojeg slutimo u mafijaškom načinu odnosa prema turističkoj privredi i parazitskom odnosu prema nasljeđu, zaboravu prošlosti i izopačenoj slici budućnosti koja se izjednačava s turističkom privredom kao gospodarskom monokulturom. No, to je druga tema. Ipak, današnji gusari ne odvode sužnjeve na afričke obale, ostaju ovdje i utjelovljuju se u dušama domaćih ljudi koji lako zaboravljaju povijesnu pouku: doživljaj i iskustvo ljepote i kvalitete života ovisi ponajprije o usvojenim mjerilima duha i svijesti. Spomen na stradavanje Visa u najezdama gusara svjedoči nam i lik Gospe de Mercede u crkvi Svetog Duha u Visu. Možda nam je danas taj lik bogomdani poziv da prepoznamo koliko smo postali gusari u otimanju vlastite budućnosti i postajemo li možda roblje udobnosti i tromosti duha. Ako je nekoć viški župnik Borković bio spreman prodati liturgijsko srebro i ostale dragocjenosti iz crkava da bi se pomoglo unesrećenima u vrijeme kužne bolesti, onda je možda glavno pitanje o temeljnima naše sigurnosti i odgovornosti za život vođen civilizacijom ljubavi.

Današnji susret s pučinskim otokom izaziva brojna pitanja i često razočarava manjkom cjelovitih odgovora i postupnim odumiranjam građanske kulture koja se najbolje prepoznaje u današnjim tragovima i na crno-bijelim fotografijama koje svjedoče o odijevanju pred kojim bi se mogli postidjeti mnoga današnja središta. Smješten na pučini morao se oslanjati na sebe i na mostove koje se stvarao s kopnom. Minula stoljeća iznjedrila su veliki broj vještih ribara i težaka koji su odredili njegova usmjerenja, ali uvijek polazeći od mogućnosti koje im je pružao. Arhitektonski sklad ljetnikovaca i obiteljskih kuća ribara i težaka, crkava i trgova, podređenost klimi i smještaju, dovoljno poučavaju vješte oči koje ne vide u njemu samo prijepore oko naslijeđenih kvadrata za unosnu prodaju i iznajmljivanje, nego i korito kojim je protjecala rijeka kulture koja još nije potpuno presušila.

Za one kojima je manje poznato valja reći da slavna povijest Visa počinje s početcima grčke kolonije na Visu 397. god. prije Krista. Upravo nasuprot malog poluotoka Prilova u Visu, na kojem će započeti Križni put, Grci su utemeljili svoje naselje. Tako Issa i Faros – dva prostora na prostoru naše biskupije – tvore najstarija urbana naselja na našem tlu. S vremenom je Issa postala snažno pomorsko i trgovačko središte iz kojeg su potekle isejske kolonije. U rimsko doba Issa je 47. pr. Kr. izgubila samostalnost, no time “najugledniji grad u tim krajevima” nije propao.

Dosege stare Isse vidimo na Prilovu gdje je u I. st. podignut rimski teatar, a nad njim su franjevci konventualci u XVI. st. podigli samostan sv. Jeronima. U rimsko doba Issa je osim spomenutog teatra imala terme, trijem, vježbalište i hram. U vrijeme kasne antike počinje njezin postupni pad. Naseljavanje hrvatskog stanovništva na Visu nije moguće pratiti zbog nedostatka izvora, no već je u X. st. posvjedočen hrvatski identitet Visa. U vrijeme mletačke uprava otoci Hvar i Vis bili su u sastavu jedne općine sa sjedištem u Hvaru kojoj je prosperitet dobrim dijelom omogućio unosni ribolov, posebno oko Palagruže i Biševa. Uz unosnu trgovinu usoljenom plavom ribom Vis je na brojnim plodnim poljima, koja su uglavnom bila vlasništvo hvarsko-viških plemića i crkvenih institucija, temeljio svoju egzistenciju i prepoznatljivost čiju će ljepotu posebno pohvaliti poznati Ivan Franjo Biundović. Nagli razvoj vinogradarstva dogodio se u drugoj polovici 19. i početkom 20. st., a 20. st. postavilo je Komižu s njezinih sedam tvornica za preradu ribe u ribarsku predvodnicu Jadrana.

Danas, na žalost, na otoku Visu ima manje od 3.000 stanovnika u četiri župe. Do pred kraj XVI. st. cijeli je otok bio jedna župa sa sjedištem u Velom Selu, iznad Velog polja. Kasnije se sjedište premješta u grad Vis, a Komiža postaje u pravnom smislu riječi župom tek u prvoj polovici 17. st. Početkom 20. st. crkvenu samostalnost dobivaju Velo Selo i Podšpilje. O broju stanovnika i razvojnim dosezima Visa govori podatak da se još do svršetka I. svjetskog rata na Visu planiralo proširiti jednu i podići tri nove crkve te izgraditi četiri nove župne kuće i dvije kapelanijske kuće u gradu Visu. U to je vrijeme Komiža po broju duša bila najveća župa Hvarske biskupije, a cijeli je Vis 1912. god. – kako donosi biskupijski “šematizam” – imao oko 11.000 duša. Minula stoljeća ostavila su brojne tragove, pa i veliki broj crkava na Visu. Vjersko središte otoka bio je i ostalo Gospino svetiše u Velom Selu koje svake godine oživi na Veliku Gospu oko Gospina lika koji povezuje iseljene i domaće Višane. Darovana srdela ispod Gospina lika u Velom Selu svjedoči o vjeri i zavjetima, naporima i nesigurnosti koji su bili isprepleteni od nesigurnosti života i sigurnosti vjere.

Iz tog konteksta prelazimo na subotnji Križni put. Čudnom podudarnošću naš će 3. Planinarski križni put biti u svjetlu ranjenog ili prostrijeljenog križa, odnosno Krista, jer bi se upravo tim riječima moglo nazvati raspelo koje ćemo nositi od jedne do druge postaje, od Visa do Komiže. O čemu je zapravo riječ? U crkvi sv. Nikole u Dolu, crkvi koja je smještena u blizini grada Visa, nalazilo se raspelo od kojeg je u župnoj kući u Visu ostao sačuvan korpus kao najbolji znak jednog (ne)vremena, a zapravo velikog nesporazuma u vremenu. Korpus (Isusovo tijelo) je netko oštetio streljivom iz zračne puške i to očito kad je crkva nakon II. svjetskog rata prestala biti mjestom kulta i u eri kolektivizacije predana radnoj zadruzi iz Poselja koja je u njoj držala slamu. Ranjeni Krist iz crkve sv. Nikole predstavlja znak vremena i znak vremenu. Ima neizmjernu simboličku snagu. Govori o nama ljudima i o istini koja se ne da skriti pod naslagama prašnjavog tavana. Potječe iz crkve koja je nekoć pripadala komiškoj opatiji, benediktincima koji su radom i molitvom, kultom i kulturom, dali Europi obol pismenosti i humanizam oslonjen na antičke temelje. Jedno drugo vrijeme i čovjek u njemu donijeli su nauk o porobljenom čovjeku kojeg treba osloboditi iz tamnice kršćanskog mraka. No, Krist i nadalje svijetli u mraku naših međusobnim ranjavanja i pokušaja da se bez Boga izgradi novog čovjeka. Daje nam to raspelo da se okušamo u svjetlu Kristove patnje u kojoj Bog pokazuje svoje pravo lice prema nama ljudima. Ići za Kristom, pa bilo to i u pobožnosti subotnjeg Križnog puta na Visu, znak je spremnosti da se prepoznaju naše rane i da se nastoji biti lijekom osobnim i društvenim ranama koje svako vrijeme donosi svojim suvremenicima.

Od raspela je pod slojevima prašine ostao samo korpus (tijelo), a križ je nestao. Tragovi oštećenja su do danas vidljivi. Za ovu prigodu novi križ je po modelu baroknih križeva izradio Pero Gabelić iz Vrboske, i to po uzoru na vrbovačko Porijevo raspelo koje se nosi u procesiji “Za križen”. Sve u svemu, valja ga čuvati kao spomen na vrijeme i kao govor svakom vremenu koje nastoji zaboraviti vlastite korijene u Bogu. Veronika je, kako kaže kršćanska predaja, dobila na rupcu utisnut lik patničkog Krista, a ovime je Vis dobio za svoju sadašnjost i budućnost lik ranjenog Krista koji nosi istu poruku – samo ranjeni Bog može iscijeliti ranjeno srce. Juda je znamo unovčio svoj odnos s Kristom i izdao ga. I nama prijeti opasnost da za malo dobiti unovčimo svoj odnos prema otocima i izdamo njihovu budućnost.

Blog don Ivice Huljeva


Blog don Ivice Huljeva na adresi http://kroz-samariju.net nerijetko bilježi, za pojedine članke, i po nekoliko tisuća pregleda. Najviše se, naravno, prate postovi koji se odnose na otok Vis. Među takvima su i dva nedavno objavljena o sjećanjima dugogodišnjeg župnika grada Visa don Dinka Jerkovića (1893-1987). Pročitajte ih na izvornoj adresi:

1. dio: http://kroz-samariju.net/2017/03/07/grad-vis-sjecanja-dugogodisnjeg-zupnika/
2. dio: http://kroz-samariju.net/2017/03/09/grad-vis-sjecanja-dugogodisnjeg-zupnika-2/


don Ivica Huljev, župnik u Komiži





Gospino svetište na Visu

Foto: Željko Vojković

ODVJETNICE NAŠA, MOLI ZA NAS!

Piše: Don Ivica Huljev, 14.08.2016. (Izvor: kroz-samariju.net)

Možda će se nekome učiniti netočnim ili čak uvredljivim, no moj je osobni dojam da se na otoku Visu još jedino na Veliku Gospu u Velom Selu (Poselju) može osjetiti duh nekadašnjih vjerskih slavlja kakva su bila dijelom viške prošlosti. Dojam je, priznajem, subjektivan, ali i indikativan. Zašto je takav, trebalo bi na dugo i široko iznositi različite poredbe, ali i mnogo čimbenika koji su utjecali na dugoročno koban zaborav vlastitih korijena, ali i vjersku ravnodušnost koja je svojevrsni viški brend, što ne znači da tako nije postalo i drugdje. Zaborav korijena, barem je moj dojam takav, osjeća se na Visu kao rijetko gdje drugdje. Dakle, može se reći da na Veliku Gospu svi viški putevi vode u Velo Selo, da se ondje još dade osjetiti “preživjelo” štovanje Gospina lika koji se izlaže i nosi u procesiji oko drevnog Gospina svetišta kojem su dolazili ljudi sa svojim zavjetima iz bližih i udaljenijih krajeva. Zato, kao mali prilog stoljećima predanog štovanja Kristove majke na otoku Visu, donosim jedan mali niz podataka o velikom okupljalištu svih Višana.

Kad se dođe pred glavni ulaz crkve Gospe od Veloga Sela u Poselju na otoku Visu, zateći ćemo se pred kamenim pročeljem koje je mlađe od ostatka crkve. Riječ je o zdanju koje je doživjelo nekoliko pregradnji i nadogradnji tijekom minulih stoljeća, a svaki sloj svjedoči o burnim silnicama naše prošlosti koja je – iako je mnogo toga skriveno velom neznanja – ostavila tragove duhovne širine. Spomenuti zapadni dio crkve dograđen je u vrijeme porasta broja stanovnika i, dakako, gospodarskog uzdizanja na početku 20. st. Zasigurno bi bilo zanimljivo doći do podrobnijih arhivskih podataka o tijeku i pripremama dogradnje te rasvijetliti duh vremena u kojem se jedan takav projekt ostvario. Zvonik je, kao i zvona, podignut i blagoslovljen 1931. g. kad se slavila 1500. obljetnica Efeškog koncila. Bilo je to u vrijeme dušobrižnika don Petra Rudana (Bogomolje, 1887. – Hvar, 1975.). Don Petar je u Velom Selu bio od 1925. do 1939. g., doprinio je podizanju zvonika, a spjevao je i pjesmu u čast Gospi od Veloga Sela. Kasnije je kao župnik u Milni na Braču 1948. g. osuđen na trogodišnju kaznu, a dvije godine je izdržavao u Staroj Gradiški. Prigodom obljetnice Efeškog koncila hvarski biskup Mihovil Pušić, rodom iz Visa, proglasio je crkvu Gospe od Veloga Sela marijanskim svetištem, čime je samo dan novi naglasak tom drevnom hodočasničkom odredištu.
Uz crkvu je vezan i toponim Stomorsko brdo koje se spominje u 14. st. Nastao je, kao i drugdje, domaćim prekrajanjem latinskih riječi Santa Maria, što ukazuje da je blagdan Velike Gospe od početaka bio središnje slavlje na tom području. S malo pozornosti i danas ćemo uočiti da se naziv Stomorina ponegdje rabi za Veliku Gospu, a ponegdje za sliku ili kip koji se časti na taj Gospin blagdan.

Početci Gospine crkve vode nas u 14. st. iz kojeg potječe najstariji dio današnje crkve koji se danas upotrebljava za sakristiju. Crkva je, kao i uz nju smješteno onodobno najveće viško naselje, stradala u pustošenju 1483. g. kad je mornarica napuljsko-aragonskog kralja Ferranta napala Vis. Potom se preživjelo stanovništvo spustilo uz more u Višku uvalu, a narod je svake nedjelje dolazio u Gospinu crkvu. Gospina crkva u Velom Selu bila je župna crkva cijeloga otoka sve do 1592. g. kad je biskup Cedulin uzdigao crkvu Gospe od Spilica na rang župne crkve te je ona postala pravni slijednik svih prava koja su pripadala crkvi u Velome Selu.

Bilješke u zapisnicima kanonskih pohoda

Prvi sustavni prikaz crkvenih prilika na našem prostoru daje nam zapisnik vizitacije apostolskog vizitatora Augustina Valiera iz 1579. g. Zapisnik navodi: Crkva sv. Marije Velog polja smještena je otprilike u sredini otoka te je župska crkva cijelog otoka, jer je ovdje nekoć bilo napučeno selo, a poslije su ga Katalonci spalili i sravnali sa zemljom tako da se danas doista ne vidi trag ni jedne kuće. Župnik je već spomenuti sveć. Nikola koji rezidira u mjestu Luka i ondje drži Presveto, a ovamo dolazi celebrirati dva puta mjesečno. Godišnji prihod ove crkve iznosi oko 50 dukata. Ovdje se ne drže sakramenti. Ova crkva koja je posvećena ima tri neposvećena oltara. Veliki je ukrašen nekim sličicama, dvama željeznim svijećnjacima, oltarnikom od pozlaćene kože i drugim od svilenog “dupleto”. Ostala su dva oltara prazna i bez imena. Okolo crkve nalazi se staro grobište u kojem se sada nitko ne običava pokapati.

God. 1603. apostolski vizitator Mihovil Priuli bilježi da se kod crkve naselio jedan pustinjak, a u crkvi misu slave svećenici iz vlastite pobožnosti ili na nakane vjernika. Potom se 1618. g. bilježe tri picokare. Treća apostolska vizitacija Oktavijana Garzadorija 1625. g. osim glavnog oltara navodi još i dva mala: oltar sv. Kuzme i Damjana i oltar sv. Petra i Stjepana. Spominje dvije picokare i određuje da radi izbjegavanja moguće sablazni ne smiju noćiti u svojoj kući kod crkve, nego u Visu, gdje im bratovština treba osigurati smještaj, a one će se brinuti za čistoću crkve Gospe od Spilica i njezin liturgijski pribor. Kad je apostolski vikar Petar Morari pohodio Vis zabilježio je 1627. g. četiri picokare koje žive uz crkvu u Velom Selu. One su mu izjavile da, osim ljudi koji se sklanjaju na otok iz krajeva pod turskom vlašću, na Vis dolaze djevojke koje žele živjeti poput njih, posebno iz krajeva koji su pod turskom vlašću. Morari je ujedno bio svjedok odnosa Višana prema Gospi u Velom Selu. Koliko se god nama to danas činilo bajkovitim, Morarijev zapis je veoma značajan grafikon vjere minulih stoljeća. Pohodio je Velo Selo 5. lipnja 1627. g. i susreo se s onodobnim vjerničkim duhom. Te je godine bila navala skakavaca i crva. U takvim su prilikama obavljane pokorničke molitve i procesije. Bilo je toga kod nas i u nedavnoj prošlosti. Zaklinjanja protiv štetočina bila su redovita pojava, a s tim su povezane i slasne šale. Dakle, kad je Morari došao u Vis, spremao se molitveni pohod Velom Selu. U toj prigodi i on se priključio ophodu koji je krenuo iz Visa prema Velome Selu. Putem su se pjevale Gospine litanije. Najprije su tri puta obilazili crkvu, a potom je u njoj slavljena misa. Isto se ponavljalo kroz tri dana. Kad je kapitularni vikar Nikola Zudenigo obavljao vizitaciju na otoku Visu pohodio je 26. svibnja 1816. g. Velo Selo te navodi: Budući da se crkva Blažene Gospe u Velom selu od starine smatra kao svetište (santuario), koje neprestano k sebi privlačuje pobožne hodočasnike koli ovog otoka i bližnjih, toli one i iz dalekih zemalja (lontane contrade), preporučuje se gospodi crkovinarima viške crkve, da bdiju te Gospino svetište bude uzdržavno što je moguće pristojnije, da svećenici koji dolaze da tu služe sv. Misu, nađu svu potrebnu urednu čistu i potpunu.

Status crkve u Velom Selu

Već smo naveli da 1592. g. crkva u Velome Selu gubi status župne crkve. No, već nakon spomenutog pustošenja u 15. st. svećenici ne borave u Velom Selu, nego u Visu. Značajna je promjena nastupila kad je 1698. g. bratovština – a o njoj je potreban poseban tekst – odredila posebnog kapelana koji će se brinuti za crkvu u Velome Selu. Pritom su određena njegova prava i dužnosti, jer do tada svećenik nije boravio u Velome Selu. Takvo je stanje potrajalo do 1862. g. kad je određeno da Velo Selo postane izložena kapelanija viške župe s tzv. izloženim kapelanom koji je ondje bio stalno nastanjen i vodio dušobrižništvo u ovisnosti s viškim župnikom. God. 1906. Velo Selo je u crkvenom smislu postalo samostalno, tj. imenovano je dušobrižničkom postajom (curatia), a crkva dušobrižničkom crkvom, što je u određenom smislu niži rang od župne crkve. Prvi svećenik sa statusom dušobrižnika bio je Višanin don Bone Siminiati koji je bio izloženi kapelan u Velome Selu od 1897. g. Tako su, kako se u Šematizmu iz 1912. g. navodi, dušobrižničkoj postaji u Velome Selu pripadali slijedeći ogranci koje ovdje navodimo kako su navedeni u tekstu: Podselje s 149 duša, Okljuć – 26; Rukovac veli – 52; Rukovac mali – 25; Brgujac – 97; Podstražje – 177; Milna – 38, Voščice – 15; Sirenjak – 60; Zapuže – 18; Plisko polje – 83; Marinje Zemlje – 164; Ruda – 7; Podšpilje – 83; Sušelice – 72; Zoravnicije – 6; Bračepolje – 15. Poseban je status crkvi pridan kad je 1931. proglašena marijanskim svetištem. (Iste je godine biskup Pušić proglasio crkvu Gospe od Zdravlja na Račiću u Jelsi marijanskim svetištem, a biskup Bezmalinović je 1971. g. isto svetište u Jelsi proglasio biskupijskim marijanskim svetištem!) Današnji status potječe iz 1970. g. kad su sve dušobrižničke postaje u našoj biskupiji izjednačene sa župama. Dakle, danas je riječ o župnoj crkvi koja je ujedno marijansko svetište otoka Visa.

A glasoviti Karamaneo piše…

God 1716. don Antun Matijašević Karamaneo navodi da se Gospa od Veloga polja naziva Gospa od Veloga Sela i da je uvijek bila izrazito čašćena, što pokazuju zavjetne pločice od voska i srebra. Spominje da je glavni blagdan Velika Gospa i da se bratovština zove njezinim imenom. U Velo Selo se hodočasti na Sv. Stjepana (26. prosinca) i na uskrsni ponedjeljak, a nakon mise uvijek se pričesti veliki broj vjernika. 29. travnja obavlja se blagoslov polja u Velome polju na četiri postaje. Veoma je zanimljiv navod kako sve bratovštine – očito misli na viške – na Veliki petak ujutro pohode Gospu u Velome Selu, a to se odvija prije obreda Velikog petak u župnoj crkvi i kod fratara. Od izvanrednih procesija navodi molitvene ophode da se isprosi kiša kad se običava da dva svećenika nose Gospin lik oko crkve. Kad štetočine napadnu vinograde, obavlja se isto kao 29. travnja.

Gospa, zavjeti, molbe i prinosi

Središte Gospina kulta na otoku Visu je Gospin reljef izrađen od terakote s kojeg je 1968. g. skinuta srebrena košuljica te je zasjao u svom izvornom obliku. U tekstu Višanina i kanonika don Jure Dorotića iz 1931. g. pod naslovom Svetište Blažene Gospe u Velomselu na otoku Visu navodi se da su Makarani za vrijeme kolere 1856. g. zamolili Višane da se za njihove potrebe moli pred Gospom u Velome Selu. Tom se je prigodom – piše Dorotić – bila učinila velika procesija sa prilikom Bl. Gospe do brda sv. Kuzme, odakle se vide vrhunci Biokova, i kuga je prestala. Vrijedan je i Dorotićev navod o općem odnosu Višana prema Gospi u Velom Selu: Nema Višanina da ne pohodi svoju božansku Majku u Velomselu prije odlaska u vojsku ili daleki svijet, te na povratku u rodni kraj; malo ko da izostane iz Visa, Komiže, Pošpilja, Pohumlja i drugih naselja otoka, a da ne dođe na poklon Velikoj Bogorodici dva puta na godinu: na blagdan Uznesenja 15. kolovoza i na uskrsni ponedjeljak. Potom Dorotić navodi zanimljive i nama danas pomalo nestvarne navode: Kada je god. 1866. talijansko brodovlje za tri dana podsjedalo otok Vis, višani su neprestano danju i noću moli i zazivali Blaženu Gospu u njezinom svetištu, i tvrdo je uvjerenje bilo svih višana, da je zagovor Presvete Djevice oslobodio njihovo ostrvo od pljačke tuđinske vojske. God. 1875. skakavci su bili prekrili otok Vis. U toj svojoj golemoj nevolji višani su se obratili svojoj premogućoj Odvjetnici. Uz prethodni strogi post učinila se je sa prilikom Bl. Gospe procesija iz Velogsela na Vis, pak iz Visa opet u Veloselo. Kad je ophod na povratku došao na vrh brda Čunkovica i tu se sa Bl. Gospom udijelio blagoslov, na očigled cijelog naroda digli su se skakavci kao gusti oblak sa Velog polja, preletili su Čunkovicu i Lučko brdo te se utopili u prostranoj viškoj luci, a narod veseo suzam harnosti dopratio svoju božansku Odvjetnicu do njezinog svetišta. Za strašne pošasti tifusa, koji je harao u predjelu Visa, Kutu, god. 1889. i 1890., opet se višani utekoše postom, molitvom i pokornom procesijom svojoj Majci Velogsela i osjetili njezinu premoguću zaštitu, jer poslije procesije i osmodnevne molitve novih slučajeva tifusa nije bilo. God. 1905. vladala je u cijeloj Dalmaciji, a osobito po otocima strašna suša. Narod je od župnika tražio da se učini pokorna procesija do svetišta Majke Božje u Veloselo. Poslije strogog općeg posta učinila se je procesija zavjetna. Još nam je u očima ganutljiv prizor. Silno mnoštvo naroda je bilo u ophodu i većinom bosonogi. Bilo je onih Toma, koji su gledajući barometar izjavljivali da je još daleko kiša. Nebo je bilo vedro, nigdje oblačića. Kad je silno mnoštvo prekrilo poljanu oko crkve u Velomselu i četiri svećenika iznijeli Gospinu Priliku iz crkve da ju ponesu u ophod oko crkve, opći vapaj se digne iz tog mnoštva, a s južne strane neba se ukaže lagan oblačić, i kad je sv. Misa došla na podizanje, obnovi se čudo Ilije proroka na brdu Karmelu: obilata je kiša za dva puna sata natopila suhu zemlju i napunila presušene zdence.

I još nešto

U djelu Flamina Cornara iz 1760. g. pod naslovom Notizie storiche delle apparizioni e delle immagini più celebri di Maria Vergine navodi se da je neki pobožni slikar htio obnoviti oslikani sloj Gospina lika pa ga je skinuo s oltara. Kad se vratio zatekao ga je u mnoštvu komadića. Obećavši da više neće ništa mijenjati, bio je svjedok prizora kad su se komadići čudesno sjedinili u cjelinu te je opet sve bilo kao i prije. Cornaro također navodi predaju da je Gospu neki umjetnik prenio u svoju kuću kako bi obnovi izblijedjelu boju. Dok je Gospa bila u njegovoj kući, noću su se vidjele sjajne zrake kako probijaju iz njegove kuće do crkve u Velom Selu. (Zanimljivo je da, kad je riječ o Braču, Hvaru i Visu, Cornaro bilježi još i suze lika Gospe Žalosne u hvarskoj katedrali iz 1563. g. te navodi da ju potaknuti velikim potrebama svećenici nose po gradu. Za Brač navodi u Donjem Humcu do danas poznatu fresku na kojoj su prikazani Krist na prijestolju, Gospa i sv. Ivan Krstitelj. Cornaro navodi da se narod pamukom skuplja kapljice te navodi kada se i u kolikom trajanju događa ta čudesna pojava. Za nju će, znamo iz drugih izvora, biskup Andreis u 17. st. izvijestiti Svetu Stolicu da se svake godine na Sv. Fabijana i Sebastijana zidovi i slika orose, a slika postane vidljivija).

U djelu dr. fra Ante Crnice Hrvati i Marija (tiskano ciklostilom) iz 1953. g. autor je prikupio dostupne predaje i podatke o Gospi Veloga Sela, ali i neke krive podatke o crkvi i vizitacijama. Tako spominje pučko pripovijedanje o čudesnom dolasku Gospina lika na Vis: Predaja kaže, da je došla preko mora i da je nađena na morskoj obali, na mjestu Tremule u uvali Srebrena. Tu se i danas vidi u kamenu izdubena slika te Majke Božje. Svi stanovnici otoka Visa veoma su pobožni prema Gospi od Veloga Polja, kojoj je poklonjeno mnoštvo zavjetnih darova. Među darovima ističe se velika srebrena srdela od 25 cm, koliku su Višani jednom prigodom ulovili, i za uspomenu poklonili Gospi toliku srebrenu srdelu. Među brojnim zlatnim darovima koje su Višani darivali Gospi i o kojima govore zapisi tijekom stoljeća ističe se spomenuta srdela.

Na srdeli, koja je pričvršćena uz podnožje Gospina lika, natpis je na talijanskom jeziku: Di simile dimensione e del peso di once venete 3  1/2 fu pescata a Lissa la notte di 8 marzo 1868 una sardella P. D. Dojmi Podestà, što potvrđuje gore spomenuti navod i očituje trajnu vezu viške svakodnevice koja je genetski bila vezana uz lov plave ribe i uz Gospin zagovor. Odljev srdele svjedoči o jednom drugom vjerskom duhu, vremenu koje je prethodilo eri sekularizacije u kojoj se više ne očekuje pouzdanje u zagovor Neba, već u samoga sebe i, barem ponegdje, stabilnost tečajne liste.



Don Ivica Huljev: OTOCI – “TREBALO BI…”



Evo odlomka iz teksta don Ivice čiji blog je mjesto na koje bi svi mi trebali češće "hodočastiti":

Nova "filoksera"

... Otoci, kao ni bilo koji dio Hrvatske, ne zavrjeđuju da se o njima prigodničarski, populistički i polupismeno govori, da ih se stavlja na dnevni red isključivo u kontekstu priče o poboljšanju turističke slike Hrvatske, kao dio kolaža o hrvatskim ljepotama ili kao dio predizborne mantre. To sužavanje predstavlja svojevrsnu kolonizaciju otoka na koju odgovorni i svjesni, bilo pojedinci bilo grupacije, ne smiju pristati. Takav pristup – a on je krajnje očit u sadašnjem trenutku – predstavlja novu “filokseru” koja dovodi do iskorjenjivanja otoka i otočana iz životnog krvotoka Hrvatske i prijeti stanjem u kojem ni sami otočani više neće htjeti živjeti u mentalno i demografski opustošenim i nestabilnim uvjetima. Stječe se dojam da bi otoci ponajprije trebali opskrbljivati potrebe dobrostojeće “gospode” s kopna kako bi tijekom ljetnih mjeseci imali što ugodniji odmor ili ubirali sezonske prihode, bilo u pojedinačne džepove bilo na naslov ovog ili onog proračuna. Drugo, izgleda, što ponekad djeluje simpatično i ohrabrujuće, da sve više prerastamo u rezervat za proširenje naslova na UNESCO-voj listi zaštićene baštine, dok istodobno demografski i intelektualni resursi na otocima nestaju ili dosežu stanje po onoj otočkoj: “Kupus izi kozu!” Tko to sada ne vidi, očito se pomirio s bezizlaznim stanjem....


Otočke zime sve više nalikuju predvorju mrtvačnica


Timing zadnjeg posta na blogu don Ivice Huljeva nije najsretniji; proljeće je, sezona stiže i naš um trenutno nije najotvoreniji za promišljanja i žal nad sudbinom otoka. Šuškaju euri i samo će rijetki osjetiti nelagodu vizije čija je materijalizacija neizbježna ili bar sjetnu, duši blisku, mudrost koju nam otkriva komiški župnik.

Više je sjajnih misli u tekstu koji nosi naslov " Prodaj prošlost - uživaj sadašnjost", a mene je "kupila" zaključna. I Gorana, koliko sam vidio...

"... Da, no kad se ovomu pribroji sveprisutni mit o turističkoj budućnosti života na otocima, stavljajući po strani sve druge oblike stabilnosti, onda je pitanje je li moguće da nas bilo koje reforme otrgnu od rastućeg nastojanja da se sve podredi dolasku i prolasku što većeg broja turista tijekom ljetnih mjeseci, a da nam zime sve više nalikuju predvorju mrtvačnica."

Zaista, tko će nas moći i znati otrgnuti od tog rastućeg nastojanja? Nastojanja koje, moguće je, vodi samouništenju.


Dva, tri dana pred kalendarski početak zime


Tagovi: Don Ivica Huljev, Zima na otoku

Oznake

Adsense aerodrom Anatomija otoka Anči Fabijanović Anela Borčić ankete apartmani vis arheologija arhitektura baština BaVul bike video Biševo blog blogosfera boćanje Bogoljub Mitraković Boris Čargo Boško Budisavljević brodovi crkva crna kronika čestitke Češka vila dizajn Dobrila Cvitanović Dom starih don Ivica Huljev don Milan Šarić Don Paulin Draga Vojković Cepotova društvene mreže Dunja Bezjak ekologija fešte film Firefly 8SE 4K flora foto vremeplov fotografija fotomontaža galeb gastro generacije glazba Goran Mladineo grad grad-objave gradonačelniik gradonačelnik Gradsko vijeće Hajduk HEP HGG Vis HPD Hum Hrvati u svijetu Hrvatska Hrvatska zora humanitarne akcije humor HVIDR-a in memoriam Ivica Roki Ivo Radica Iz drugih medija Jakša Fiamengo jedrenje Joško Božanić Joško Repanić Kalambera kalendar kartanje kazalište kino književnost Komiža komunala korona košarka kriket Kućani kućni ljubimci kultura Kut laptop Acer Lavurat za poja likovna umjetnost limuni lokacije ljudi m/t Lastovo Mamma mia 2 Matica hrvatska medijski ponedjeljak Metković mladi Modra špilja more MUP najava događanja naslovnica Natalia Borčić Nevio Marasović Nikola Kežić Nikša Sviličić NK NK VIS nogomet Norway novo obrazovanje oglašavanje oružje osmrtnice osobno OŠ Vis otoci otok otok Vis pčelarstvo Petra Kapor planinari ples Podšpilje poklod Pokret otoka polemike politika poljoprivreda pomorci portret posao povijest poznati priroda promet promo Prostorni plan PROVISLO Ranko Marinković razgovor reportaža restoran "Val" restorani-konobe ribe Rodoslovlje Rogačić ronjenje Rukavac Siniša Brajčić Slavomir Raffanelli slider sobe Split sport Srebrna Srećko Marinković SŠ AMK stare kartoline Stipe Vojković svijet škola škrinjica Tihana Skerbić time lapse tradicija trajekti trčanje turizam udruga Svima unučica urbanizam USA uvale veja Veljko Mratinić Brojne VERN' Vesna Bučić video video razglednica video vijesti vijesti vijesti vis vinogradarstvo Vis viški govor viški plivački maraton vjenčanja Vjerni Visu Vodovod i odvodnja vrijeme vrtić Vukovar zabava zanimljivosti zdravlje zdravstvo Zima na otoku znamenitosti Ženaglava životinje žutilo