Restauracija preslice na crkvi Gospe od Spilica

Počelo je demontiranje preslice na župnoj crkvi Uznesenja Blažene Djevice Marije (Gospe od Spilica) u Visu. Svaki kamen se skida, naravno i zvona, te će se vratiti uz povezivanje - učvršćivanje kamenih blokova metalnim šipkama. Pola milenija stara crkva (preslica je nešto mlađa) tako se nastavlja obnavljati, a nakon preslice na red bi trebalo doći pročelje; one prekrasne rozete, pragovi i ostalo... Ovako nešto ne događa se često nego jedanput u više stotina godina.

Svačiji prilog i donacija će sigurno dobro doći u ovo vrijeme recesije.

Karkoš (gavran) iz Basulinke

Za pripitomljenog karkoša kod Gangarelinih na Basulinku sam čuo još početkom ljeta, ali tek sad sam realizirao namjeru da ga predstavim na blogu. Nikolu sam zatekao kod kuće, karkoš je bio u izviđanju terena, a Eni tek što nije došla s Luke. I evo, stigle su Eni i Gea i dok čekamo karkoša pokazuju mi kornjače i zeku.

Nikola je par puta zazvao:

- Karkoš! Karkoš!

Nije prošlo puno vremena, čujemo:

- Evo ga!

I stvarno, na krovu Nikola i na ruci mu Karkoš. Dolazi kod Eni po poljubac, obilazi prijatelje, prošetava se uz kujicu Piku i mačke, skupa su za zdjelom, pokazuje mačkama tko je gazda, vješa se kljunom o konop ili štap, otvara frižider... Mirokul!

Priča Nikola da ga je našao kao ptića ispalog iz gnijezda prije sedam mjeseci u Smokovu i mislio je u početku da se radi o vrani. Uzeo ga je kući, hranio ga, učio letit; sve što bi mu i mama radila... Otuda ta prisnost i povjerenje. Sad leti Basulinkom, do Češke vile, pa i dalje. Voli pokupit što mu se svidi i odletjeti s tim. I mobitel vam može „maznuti“... jel' tako, Toni? Kad vidi galeba na križu na kampanelu, doleti, potjera ga i zauzme položaj. I još tega ima...

***

Bambula u Domu starih

Danas je Međunarodni dan starijih osoba i u Domu za starije i nemoćne u Visu su organizirali zabavu - bambulu. Don Ante Matulić i pop i rock band "Abakus" iz Komiže svirali su korisnicima Doma i natjerali da plešu i one koji mogu plesati samo očima. Jeste li nazvali staru majku, oca, nonu,nonota, didu, baku, tetu...? Niste? To se da ispraviti...Ajde, šta čekaš!

 Klikni OVDJE i pogledaj fotografije, a onda pogledaj i video:

Odlazi sestra Arimateja

Nakon 12 godina službe u Domu starih u Visu, a zbog odlaska u mirovinu, časna sestra Arimateja ( Anka Oršolić ) napušta Vis i odlazi za Vinkovce. Osoblje i štićenici doma su , za oproštaj, upriličili prigodan program i uz darove i zahvale joj poželjeli sreću u umirovljeničkom životu. Ona, kao što je naglasio ravnatelj doma Dalibor Damjanović, zasigurno neće mirovati ni u mirovini jer "vozi 100 na sat" i brža je na svom biciklu od njega na skuteru... Na simpatičan način je opisao njenu žustrinu i energiju da sve stigne i ne umori se u davanju sebe Bogu i čovjeku.
Sestru Arimateju poznajem od njenog dolaska na Vis i osobno sam se uvjerio na primjeru pok. tete Maruške koja je u domu provela gotovo devet godina, koliko ljubavi, brige i pažnje posvećuje potrebitima. Milosrdna sestra Svetog Križa, časna sestra Arimateja zasigurno je zavoljela Vis i Višane kao što su i oni nju zavoljeli. Sretan joj i blagoslovljen umirovljenički život!

Zlatni pir: Rajko i Vinka

Rajko Žitko i Vinka (rođ. Radica) vjenčali su se na današnji dan prije 50 godina. A zlatni pir vrijedi obilježiti. Veliki je to jubilej, 50 godina! Pola stoljeća! A kako sam znao za to morao sam doći na misu, posnimiti malo, čestitati... Istina, na Visu je više obnova zavjeta povodom godišnjica nego novih vjenčanja. Nažalost. I ne samo da je malo pravih, novih vjenčanja, nego ih velik broj i ne traje dugo. Takav je duh vremena, načet konzumerizmom i površnošću. No, da ne lamentiramo o krizi morala, vratimo se Rajkotu i Vinki. Čujem Vinku kako na don Paulinov poziv da se zahvale Bogu što imaju jedno drugo odgovara: „To sam sto puti rekla...“ Eto, to je to. Na izlasku iz crkve posiplju ih cvijećem. Ali što ja pričam kad je tu filmić...

 

Prva šetnja Kutom

Na putu prema Spilicama sretnem ponosnu i sretnu mamu Vinku koja je sa svojom curicom neki dan stigla na svoj škoj.

- Evo, barba Nikola, prva šetnja Kutom... - kaže dr Vinka Tomić, liječnica koju je život odveo na drugi otok. A Vis je uvijek u srcu. Kut, Goveja...

Naravno, čestitke i fotografija!

Afrički kostorog u viškoj luci

Banjalučanin Branko Rajačić redovito ljetuje kod none Lucije ( Seka Mustafićova) u Visu gdje se i rodila ljubav za more i ribolov, bar onaj "s kraja". Nerijetko uvati lipi komad. Danas kuriozitet, senzacija! Na udici završila neka rijetka vrsta. Slijedilo je fotografiranje za uspomenu i vraćanje ulova u more. Naime, upozorili su ga da je riba otrovna.

Surfajući pronašao sam da je riječ o afričkom kostorogu.

Niko Pisac i njegovi oldtimeri

Niko Pisac, Višanin i Kućanin, zaljubljenik je u stare motocikle i već 15 godina ih skuplja, restaurira, proučava, „otima“ vremenu u svojoj maloj "klinici" za motore... Ta ljubav ga je povezala s drugim zaljubljenicima u „store makine“, pa su tako nastala nova prijateljstva, druženje, razmjena iskustava... Ovih dana mu je stigao u posjet Vinko Surina, prekaljeni motociklist koji je od 1955. – 1964. vozio utrke, 5 puta osvajao naslov prvaka Hrvatske u brzinskom motociklizmu na Ducatiju 125 ccm-Sport. Od 1998. vozi oldtimer relije i osvaja nagrade. Tako se i upoznao s Nikotom... I Vinkov sin Emil vezan je uz motore. Nedavno je na više televizijskih postaja bio predstavljen Diesel motor u njegovoj, vlastitoj konstrukciji. A Niko? Zaljubljeno se brine o svojim „starcima“, njih 11! Tu su 4 Guzzija, 2 Bianchija, 2 BMW-a, itd..., a kako izgleda kad stručnjaci za oldtimere kompetentno ćakulaju pogledajte na video uradku.

 

Petra

Posljednjih godina grad Vis bilježi 10-15 rođenih u jednoj godini, a umrlih je 30-40. U Komiži je, ako se ne varam, situacija još gora. Prva viška beba u ovoj godini je malena Petra Ilić rođena 4. siječnja. Još koji dan pa će u kolica i po paizu...

Petra u maminu naručju

Braćolet od pjasteri

Za boravka u izbjegličkom logoru u El Shattu (1943-1945) Andrija Zamberlin "Belica" iz Komiže iskazao je ljubav svojoj ženi Nadalini izradivši joj braćolet od egipatskih novčića, pjastera. Na novčićima je lik tadašnjeg egipatskog kralja Faruka I. U logoru je Andro radio u mehaničarskoj radioni i kad se nije moglo kupiti braćolet (što je Nadalini bila velika želja) , moglo se napravit! A meštar Andro je imao zlatne ruke i njegov moto je bio: ca se može uzet mira, sve se može ucinit!


Kad su napuštali Egipat jedan Arapin je Nadalini nudio sve sa banka za braćolet, ali ljubav se ne prodaje...

Tekst/foto: Nikola Kežić

Androtova kći Nađa Peribonio čuva braćolet kao dragu uspomenu na svoje roditelje i nije ga do sada( niti namjerava ubuduće) ustupala bilo kome - za izložbe i slične svrhe.

Dolje, u prednjem planu, Andro sa svojom Nadalinom - Nadom

Kut sve prazniji

Kut je sve prazniji. Portil je i Pero „Cura“. Javili mi dok sam bio u bolnici. Kažu, dan prije je kantol u Frontu. Kućanin, težok, stori mladić; kantol je kako slavuj, toncol kako balerin... Adio Cura! Počivao u Miru Božjem!

Šime Slavić (1918. - 2001.)

Šime Slavić rođen je u Visu 8. svibnja 1918. U djetinjoj dobi ostaje bez oca, hranitelja obitelji, što je umnogome obilježilo njegov životni put. Završava Pučku i potom Građansku školu u Visu. Zbog lošeg imovnog stanja obitelji nije u mogućnosti nastaviti školovanje u Splitu, na Pomorskoj školi, što je bio njegov djetinji san i želja njegove majke, nego u Visu uči za bačvara, zanat kojim se bavio i njegov otac i nekoliko generacija Slavića prije njega.

Od najranije dobi pokazuje zanimanje za umjetnost, osobito slikarstvo, glazbu i kazalište. Cijeli život slika, akvarele, crteže i ulja, te je iza sebe ostavio nemali opus, ali nikad nije imao vremena ozbiljnije se posvetiti slikarstvu, osim što mu je taj talent bio od koristi u drugim njegovim aktivnostima, redateljskim i scenografskim.

Vis je između dva rata, u doba njegova djetinjstva i rane mladosti, bio kulturna sredina s osobito snažnom glazbenom tradicijom: u gradu djeluju dvije limene glazbe, te svjetovni i crkveni pjevački zborovi. Šime je kao dječak pristupio Hrvatskoj glazbi i u njoj će, izuzevši ratne godine, ostati cijeli život, sve do svojih poznih godina. Kao mladić, u godinama neposredno prije Drugog rata, u Visu je poznat i kao pjevač popularnih šlagera, domaćih i stranih, osobito talijanskih. Pjevao ih je na plesovima, 'na pirju', prema notnim zapisima i pločama koje mu je slao rođak iz Beograda.

Svira nekoliko instrumenata, u Glazbi najčešće činele i doboš, a izvan nje gitaru, koja je u to vrijeme već popularna među mladima. Sudjeluje u kulturnom i društvenom životu Visa, kao član Hrvatske glazbe i Hrvatskog sokola te Hrvatske seljačke stranke. U amaterskom kazalištu 1937. glumi u predstavi "Matija Gubec", prema drami Mirka Bogovića, o čemu svjedoči i sačuvana fotografija.

Godine 1938. regrutiran je u vojsku Kraljevine Jugoslavije; vojni rok služi u zrakoplovstvu, u Rajlovcu kod Sarajeva. Godine 1940. vraća se na Vis, a 1943., nakon kapitulacije Italije, mobiliziran je u NOVJ, u 12. brigadu XXVI. divizije. U partizanima je prošao dug put, sudjelujući u borbama za oslobođenje naše obale i zaleđa, od Splita i Knina, do Šibenika, Senja i Trsta. Obnašao je odgovorne dužnosti, sve do intendanta brigade; značajno je njegovo sudjelovanje u kulturno-umjetničkoj sekciji u kojoj piše i crta za divizijski list, a član je i kazališne družine XXVI. divizije, koja daje predstave u oslobođenim mjestima, o čemu također svjedoče fotografije. U vojsci će ostati još nekoliko godina nakon rata, premda čezne za Visom i želi se vratiti majci koja živi sama na otoku. Tih će godina, na jednome putovanju do Senja, dok je prebirao po gitari, napisati stihove i skladati melodiju za znamenitu "O Visu mom", za koju će mu poslije najveća pohvala biti to da se pjeva poput tradicionalne narodne pjesme, kao svojevrsna viška himna.

Početkom pedesetih godina na vlastito je traženje demobiliziran te se vraća na Vis i zapošljava kao službenik u Općini. Obavljao je različite dužnosti, neko vrijeme i dužnost općinskog tajnika, no najduže je radio kao voditelj referade za imovinskopravne poslove i urbanizam. Kao zaljubljenik u otok, pasionirani poznavatelj njegove geografije i hidrografije, njegova mora i podmorja, njegova jedinstvenog krajolika, morskog i kopnenog, Šime Slavić se doslovce cijeli svoj radni vijek borio za njegovo očuvanje, za svaki pedalj otočke ruralne i urbane baštine, ne dopuštajući ni pod koju cijenu da se ona naruši. Želio je sačuvati onaj Vis iz svoje pjesme.

Godine nakon Drugoga svjetskog rata i na Visu su godine oduševljenja i poleta na svim poljima, osobito na kulturnome. Šime Slavić jedan je od osnivača Kulturno-umjetničkog društva Hrid Vis, koje objedinjuje sve kulturne djelatnosti. Osobito je značajna kazališna družina, u kojoj je Šime redatelj, scenograf i glumac, i koja će za desetak godina svojega postojanja uprizoriti značajne tekstove i autore, od Goldonija i Čehova, do Držića, Begovića, Viktora Cara Emina, Nušića, Gorkog, Matkovića, Cankara, repertoar možda tipičan za ono vrijeme, ali poseban po angažmanu, glumačkim i redateljskim dosezima po kojima se te predstave i danas pamte. Pamte se još uvijek i popularni vrapci, šaljive pjesme kabaretskog tipa koje su Šime Slavić, Andro Roki Fortunato, Ivo Acalinović Bole, Ante Puhalović (osim potonjeg, danas svi već pokojni) do kraja pedesetih pisali i izvodili u različitim prigodama u Visu, Komiži i po Pojima, bilježeći u njima na humoristični način sva značajna događanja, dnevna i politička, na otoku, u državi i svijetu, često ismijavajući politiku i birokraciju (koliko se u ono vrijeme to moglo), pa i smijući se na vlastiti račun. (Iz tog je vremena, premda to danas još malo tko zna, i popularna "Evo došli su gardelini…", čiji je tekst bio napisan prigodno, za potrebe vrapca koji se izvodio jednom u Podstražju, na melodiju prijeratnoga talijanskog šlagera.)

Početkom šezdesetih godina rad kazališne družine zamire, no Šime svoju djelatnost režisera i scenografa nastavlja suradnjom s Dramskom i recitatorskom sekcijom Osnovne škole u Visu. U pamćenju generacija učenika iz šezdesetih i otočana općenito ostat će osobito predstave "Čiča Tomina koliba" i "Lijan Či", koje nisu bile tek igrokazi, nego zahtjevne predstave s preciznom režijom, zanimljivom scenografijom i scenskom glazbom te posebno rađenim kostimima.

Šime je i režiser mnogobrojnih priredaba i recitala, tzv. akademija, koje su se priređivale u Hrvatskom domu za državnih praznika i obilježavanja mnogih obljetnica pa se ta njegova djelatnost tijekom desetljeća pretvorila u njegovu svojevrsnu glumačku i recitatorsku školu.

Ipak, kulturna djelatnost po kojoj ga Višani najviše pamte jest njegov angažman u viškoj limenoj glazbi, najstarijoj kulturnoj instituciji na otoku i jednoj od najstarijih u Dalmaciji i Hrvatskoj, koja kontinuirano djeluje već punih 160 godina. Šime je njezin član i glazbar od svoje dječačke dobi, a njezin tajnik od početka pedesetih do kraja devedesetih, dakle više od četrdeset godina. U tih gotovo pola stoljeća Šime je duša svih aktivnosti Viške glazbe te uz još nekoliko starijih glazbara stup oko kojega se okupljaju mlađi i stariji naraštaji. Tijesno surađuje sa svim voditeljima - kapelnicima te im pruža svesrdnu potporu, sve sa svrhom da Glazba bude više od amaterskog sastava. Organizator je i koordinator gostovanja Glazbe izvan Visa i sudjelovanja na natjecanjima, osmišljava njezine nastupe i organizira njezine koncerte i zabavne večeri, takozvane društvene plesove, koji su uvijek iznimno posjećeni; kvalitetan glazbeni program popraćen je Šiminom duhovitom konferansom, tekstovima u stihu i prozi kojima nastoji slikovito predstaviti povijest i život Glazbe te aktualne događaje u Visu.

Cijeli svoj život Šime Slavić posvetio je dobrobiti grada i otoka, očuvanju njihove kulturne i povijesne baštine, i to podjednako na svojemu radnome mjestu kao i u mnogobrojnim aktivnostima izvan njega. U tom je nastojanju davao cijelog sebe, ne štedeći se, često nauštrb obitelji, privatnog života i zdravlja. Perfekcionist, i od sebe i od drugih tražio je uvijek više, od amatera zahtijevao vrhunski profesionalizam. U sve je pothvate ulagao silan trud, sve svoje mnogobrojne talente i sve svoje slobodno vrijeme, i to uvijek posve dragovoljno i bez ikakve naknade; kad je za druge vrijeme entuzijazma i dragovoljnog rada već davno bilo prošlo, za njega osobno još je trajalo.

Do kraja života vodio se onim starim geslom, koje je često znao ponavljati: "Bez koristi i slave".

                                                                       Prof.  Katja Slavić Tresić-Pavičić

(Tekst je objavljen u monografiji Hrvatska gradska glazba Vis - 160 godina, 1848.-2008., ur. Sanda Vojković, nakl. Hrvatska gradska glazba Vis, Zagreb, 2998.)

Noć Mijurovca 2009!!!

Prava pučka fešta! Osjećale su se odmah neke dobre vibracije;  prisnost , dobronamjernost i iskrena angažiranost „lokalnih snaga“... Nadmašili su Višku noć. Gradonačelnik se iskazao u kuhanju, plesu, proceduralnim obvezama – kojih nije bilo malo... Nisam uspio snimiti kako vrti „tećicu“ s brujeton, a ponoviti to radi snimke bilo je nemoguće kad su brujetoljupci navalili. Jedan postariji gospodin se spotakao i tresnuo na leđa, ali pijat nije ispustio. Joško Poduje, dokazani animator dobre atmosfere, kalafot iz Komiže, Moki s mladim glazbarima, Nikola Zorotović s harmonikom „Trestinom“ starom 120 godina, Galetovi stihovi, mijurovački zet pjesnik, Hana, ples... Pa izbor miss (Fanija Kijac) i mistera ( kapiton Andro Zorotović) Mijurovca, najbolje plesačice ( Tanja i neki dugi nadimak), pjevački nastup Valentine i Magdalene... A, šta kažete? Ža van je da niste bili? I triba van bit.

     A ja skoro da nisan doša. Zahvalite Lidiji Morkovoj da sad ovo gledate. Dogodine ću doć, ali bez fotoaparata. Jer sam zbog snimanja osta „i gladan i žedan“. Neka neka druga **zda dogodine posnimi to i stavl na internet, obznani urbi et orbi, a ja ću papati, piti, plesati... Svaka čast Mijurovčanima. Iskazali su se i letvicu postavili visoko. Može li ih tko nadmašiti?