Od najranije dobi pokazuje
zanimanje za umjetnost, osobito slikarstvo, glazbu i kazalište. Cijeli život
slika, akvarele, crteže i ulja, te je iza sebe ostavio nemali opus, ali nikad
nije imao vremena ozbiljnije se posvetiti slikarstvu, osim što mu je taj talent
bio od koristi u drugim njegovim aktivnostima, redateljskim i scenografskim.
Vis je između dva rata, u doba
njegova djetinjstva i rane mladosti, bio kulturna sredina s osobito snažnom
glazbenom tradicijom: u gradu djeluju dvije limene glazbe, te svjetovni i
crkveni pjevački zborovi. Šime je kao dječak pristupio Hrvatskoj glazbi i u
njoj će, izuzevši ratne godine, ostati cijeli život, sve do svojih poznih
godina. Kao mladić, u godinama neposredno prije Drugog rata, u Visu je poznat i
kao pjevač popularnih šlagera, domaćih i stranih, osobito talijanskih. Pjevao
ih je na plesovima, 'na pirju', prema notnim zapisima i pločama koje mu je slao
rođak iz Beograda.
Svira nekoliko instrumenata, u
Glazbi najčešće činele i doboš, a izvan nje gitaru, koja je u to vrijeme već
popularna među mladima. Sudjeluje u kulturnom i društvenom životu Visa, kao
član Hrvatske glazbe i Hrvatskog sokola te Hrvatske seljačke stranke. U
amaterskom kazalištu 1937. glumi u predstavi "Matija Gubec", prema
drami Mirka Bogovića, o čemu svjedoči i sačuvana fotografija.
Godine 1938. regrutiran je u
vojsku Kraljevine Jugoslavije; vojni rok služi u zrakoplovstvu, u Rajlovcu kod
Sarajeva. Godine 1940. vraća se na Vis, a 1943., nakon kapitulacije Italije,
mobiliziran je u NOVJ, u 12. brigadu XXVI. divizije. U partizanima je prošao
dug put, sudjelujući u borbama za oslobođenje naše obale i zaleđa, od Splita i
Knina, do Šibenika, Senja i Trsta. Obnašao je odgovorne dužnosti, sve do
intendanta brigade; značajno je njegovo sudjelovanje u kulturno-umjetničkoj
sekciji u kojoj piše i crta za divizijski list, a član je i kazališne družine
XXVI. divizije, koja daje predstave u oslobođenim mjestima, o čemu također
svjedoče fotografije. U vojsci će ostati još nekoliko godina nakon rata, premda
čezne za Visom i želi se vratiti majci koja živi sama na otoku. Tih će godina,
na jednome putovanju do Senja, dok je prebirao po gitari, napisati stihove i
skladati melodiju za znamenitu "O Visu mom", za koju će mu poslije
najveća pohvala biti to da se pjeva poput tradicionalne narodne pjesme, kao
svojevrsna viška himna.
Početkom pedesetih godina na
vlastito je traženje demobiliziran te se vraća na Vis i zapošljava kao
službenik u Općini. Obavljao je različite dužnosti, neko vrijeme i dužnost
općinskog tajnika, no najduže je radio kao voditelj referade za imovinskopravne
poslove i urbanizam. Kao zaljubljenik u otok, pasionirani poznavatelj njegove
geografije i hidrografije, njegova mora i podmorja, njegova jedinstvenog
krajolika, morskog i kopnenog, Šime Slavić se doslovce cijeli svoj radni vijek
borio za njegovo očuvanje, za svaki pedalj otočke ruralne i urbane baštine, ne
dopuštajući ni pod koju cijenu da se ona naruši. Želio je sačuvati onaj Vis iz
svoje pjesme.
Godine nakon Drugoga svjetskog
rata i na Visu su godine oduševljenja i poleta na svim poljima, osobito na
kulturnome. Šime Slavić jedan je od osnivača Kulturno-umjetničkog društva Hrid
Vis, koje objedinjuje sve kulturne djelatnosti. Osobito je značajna
kazališna družina, u kojoj je Šime redatelj, scenograf i glumac, i koja će za
desetak godina svojega postojanja uprizoriti značajne tekstove i autore, od
Goldonija i Čehova, do Držića, Begovića, Viktora Cara Emina, Nušića, Gorkog,
Matkovića, Cankara, repertoar možda tipičan za ono vrijeme, ali poseban po
angažmanu, glumačkim i redateljskim dosezima po kojima se te predstave i danas
pamte. Pamte se još uvijek i popularni vrapci, šaljive pjesme
kabaretskog tipa koje su Šime Slavić, Andro Roki Fortunato, Ivo Acalinović
Bole, Ante Puhalović (osim potonjeg, danas svi već pokojni) do kraja pedesetih
pisali i izvodili u različitim prigodama u Visu, Komiži i po Pojima, bilježeći
u njima na humoristični način sva značajna događanja, dnevna i politička, na
otoku, u državi i svijetu, često ismijavajući politiku i birokraciju (koliko se
u ono vrijeme to moglo), pa i smijući se na vlastiti račun. (Iz tog je
vremena, premda to danas još malo tko zna, i popularna "Evo došli su
gardelini…", čiji je tekst bio napisan prigodno, za potrebe vrapca
koji se izvodio jednom u Podstražju, na melodiju prijeratnoga talijanskog šlagera.)
Početkom šezdesetih godina rad
kazališne družine zamire, no Šime svoju djelatnost režisera i scenografa
nastavlja suradnjom s Dramskom i recitatorskom sekcijom Osnovne škole u Visu. U
pamćenju generacija učenika iz šezdesetih i otočana općenito ostat će osobito
predstave "Čiča Tomina koliba" i "Lijan Či", koje nisu bile
tek igrokazi, nego zahtjevne predstave s preciznom režijom, zanimljivom
scenografijom i scenskom glazbom te posebno rađenim kostimima.
Šime je i režiser mnogobrojnih
priredaba i recitala, tzv. akademija, koje su se priređivale u Hrvatskom domu
za državnih praznika i obilježavanja mnogih obljetnica pa se ta njegova
djelatnost tijekom desetljeća pretvorila u njegovu svojevrsnu glumačku i
recitatorsku školu.
Ipak, kulturna djelatnost po kojoj
ga Višani najviše pamte jest njegov angažman u viškoj limenoj glazbi,
najstarijoj kulturnoj instituciji na otoku i jednoj od najstarijih u Dalmaciji
i Hrvatskoj, koja kontinuirano djeluje već punih 160 godina. Šime je njezin
član i glazbar od svoje dječačke dobi, a njezin tajnik od početka pedesetih do
kraja devedesetih, dakle više od četrdeset godina. U tih gotovo pola stoljeća
Šime je duša svih aktivnosti Viške glazbe te uz još nekoliko starijih glazbara
stup oko kojega se okupljaju mlađi i stariji naraštaji. Tijesno surađuje sa
svim voditeljima - kapelnicima te im pruža svesrdnu potporu, sve sa svrhom da
Glazba bude više od amaterskog sastava. Organizator je i koordinator gostovanja
Glazbe izvan Visa i sudjelovanja na natjecanjima, osmišljava njezine nastupe i
organizira njezine koncerte i zabavne večeri, takozvane društvene plesove, koji
su uvijek iznimno posjećeni; kvalitetan glazbeni program popraćen je Šiminom
duhovitom konferansom, tekstovima u stihu i prozi kojima nastoji slikovito
predstaviti povijest i život Glazbe te aktualne događaje u Visu.
Cijeli svoj život Šime Slavić
posvetio je dobrobiti grada i otoka, očuvanju njihove kulturne i povijesne
baštine, i to podjednako na svojemu radnome mjestu kao i u mnogobrojnim
aktivnostima izvan njega. U tom je nastojanju davao cijelog sebe, ne štedeći
se, često nauštrb obitelji, privatnog života i zdravlja. Perfekcionist, i od
sebe i od drugih tražio je uvijek više, od amatera zahtijevao vrhunski
profesionalizam. U sve je pothvate ulagao silan trud, sve svoje mnogobrojne
talente i sve svoje slobodno vrijeme, i to uvijek posve dragovoljno i bez
ikakve naknade; kad je za druge vrijeme entuzijazma i dragovoljnog rada već
davno bilo prošlo, za njega osobno još je trajalo.
Do kraja života vodio se onim
starim geslom, koje je često znao ponavljati: "Bez koristi i slave".
Prof. Katja Slavić Tresić-Pavičić
(Tekst je objavljen u monografiji
Hrvatska gradska glazba Vis - 160 godina,
1848.-2008., ur. Sanda Vojković,
nakl. Hrvatska gradska glazba Vis, Zagreb, 2998.)
Nema komentara
Objavi komentar