Šime Slavić rođen je u Visu 8. svibnja 1918. U djetinjoj dobi ostaje bez oca, hranitelja obitelji, što je umnogome obilježilo njegov životni put. Završava Pučku i potom Građansku školu u Visu. Zbog lošeg imovnog stanja obitelji nije u mogućnosti nastaviti školovanje u Splitu, na Pomorskoj školi, što je bio njegov djetinji san i želja njegove majke, nego u Visu uči za bačvara, zanat kojim se bavio i njegov otac i nekoliko generacija Slavića prije njega.
Od najranije dobi pokazuje zanimanje za umjetnost, osobito slikarstvo, glazbu i kazalište. Cijeli život slika, akvarele, crteže i ulja, te je iza sebe ostavio nemali opus, ali nikad nije imao vremena ozbiljnije se posvetiti slikarstvu, osim što mu je taj talent bio od koristi u drugim njegovim aktivnostima, redateljskim i scenografskim.
Vis je između dva rata, u doba njegova djetinjstva i rane mladosti, bio kulturna sredina s osobito snažnom glazbenom tradicijom: u gradu djeluju dvije limene glazbe, te svjetovni i crkveni pjevački zborovi. Šime je kao dječak pristupio Hrvatskoj glazbi i u njoj će, izuzevši ratne godine, ostati cijeli život, sve do svojih poznih godina. Kao mladić, u godinama neposredno prije Drugog rata, u Visu je poznat i kao pjevač popularnih šlagera, domaćih i stranih, osobito talijanskih. Pjevao ih je na plesovima, 'na pirju', prema notnim zapisima i pločama koje mu je slao rođak iz Beograda.
Svira nekoliko instrumenata, u Glazbi najčešće činele i doboš, a izvan nje gitaru, koja je u to vrijeme već popularna među mladima. Sudjeluje u kulturnom i društvenom životu Visa, kao član Hrvatske glazbe i Hrvatskog sokola te Hrvatske seljačke stranke. U amaterskom kazalištu 1937. glumi u predstavi "Matija Gubec", prema drami Mirka Bogovića, o čemu svjedoči i sačuvana fotografija.
Godine 1938. regrutiran je u vojsku Kraljevine Jugoslavije; vojni rok služi u zrakoplovstvu, u Rajlovcu kod Sarajeva. Godine 1940. vraća se na Vis, a 1943., nakon kapitulacije Italije, mobiliziran je u NOVJ, u 12. brigadu XXVI. divizije. U partizanima je prošao dug put, sudjelujući u borbama za oslobođenje naše obale i zaleđa, od Splita i Knina, do Šibenika, Senja i Trsta. Obnašao je odgovorne dužnosti, sve do intendanta brigade; značajno je njegovo sudjelovanje u kulturno-umjetničkoj sekciji u kojoj piše i crta za divizijski list, a član je i kazališne družine XXVI. divizije, koja daje predstave u oslobođenim mjestima, o čemu također svjedoče fotografije. U vojsci će ostati još nekoliko godina nakon rata, premda čezne za Visom i želi se vratiti majci koja živi sama na otoku. Tih će godina, na jednome putovanju do Senja, dok je prebirao po gitari, napisati stihove i skladati melodiju za znamenitu "O Visu mom", za koju će mu poslije najveća pohvala biti to da se pjeva poput tradicionalne narodne pjesme, kao svojevrsna viška himna.
Početkom pedesetih godina na vlastito je traženje demobiliziran te se vraća na Vis i zapošljava kao službenik u Općini. Obavljao je različite dužnosti, neko vrijeme i dužnost općinskog tajnika, no najduže je radio kao voditelj referade za imovinskopravne poslove i urbanizam. Kao zaljubljenik u otok, pasionirani poznavatelj njegove geografije i hidrografije, njegova mora i podmorja, njegova jedinstvenog krajolika, morskog i kopnenog, Šime Slavić se doslovce cijeli svoj radni vijek borio za njegovo očuvanje, za svaki pedalj otočke ruralne i urbane baštine, ne dopuštajući ni pod koju cijenu da se ona naruši. Želio je sačuvati onaj Vis iz svoje pjesme.
Godine nakon Drugoga svjetskog rata i na Visu su godine oduševljenja i poleta na svim poljima, osobito na kulturnome. Šime Slavić jedan je od osnivača Kulturno-umjetničkog društva Hrid Vis, koje objedinjuje sve kulturne djelatnosti. Osobito je značajna kazališna družina, u kojoj je Šime redatelj, scenograf i glumac, i koja će za desetak godina svojega postojanja uprizoriti značajne tekstove i autore, od Goldonija i Čehova, do Držića, Begovića, Viktora Cara Emina, Nušića, Gorkog, Matkovića, Cankara, repertoar možda tipičan za ono vrijeme, ali poseban po angažmanu, glumačkim i redateljskim dosezima po kojima se te predstave i danas pamte. Pamte se još uvijek i popularni vrapci, šaljive pjesme kabaretskog tipa koje su Šime Slavić, Andro Roki Fortunato, Ivo Acalinović Bole, Ante Puhalović (osim potonjeg, danas svi već pokojni) do kraja pedesetih pisali i izvodili u različitim prigodama u Visu, Komiži i po Pojima, bilježeći u njima na humoristični način sva značajna događanja, dnevna i politička, na otoku, u državi i svijetu, često ismijavajući politiku i birokraciju (koliko se u ono vrijeme to moglo), pa i smijući se na vlastiti račun. (Iz tog je vremena, premda to danas još malo tko zna, i popularna "Evo došli su gardelini…", čiji je tekst bio napisan prigodno, za potrebe vrapca koji se izvodio jednom u Podstražju, na melodiju prijeratnoga talijanskog šlagera.)
Početkom šezdesetih godina rad kazališne družine zamire, no Šime svoju djelatnost režisera i scenografa nastavlja suradnjom s Dramskom i recitatorskom sekcijom Osnovne škole u Visu. U pamćenju generacija učenika iz šezdesetih i otočana općenito ostat će osobito predstave "Čiča Tomina koliba" i "Lijan Či", koje nisu bile tek igrokazi, nego zahtjevne predstave s preciznom režijom, zanimljivom scenografijom i scenskom glazbom te posebno rađenim kostimima.
Šime je i režiser mnogobrojnih priredaba i recitala, tzv. akademija, koje su se priređivale u Hrvatskom domu za državnih praznika i obilježavanja mnogih obljetnica pa se ta njegova djelatnost tijekom desetljeća pretvorila u njegovu svojevrsnu glumačku i recitatorsku školu.
Ipak, kulturna djelatnost po kojoj ga Višani najviše pamte jest njegov angažman u viškoj limenoj glazbi, najstarijoj kulturnoj instituciji na otoku i jednoj od najstarijih u Dalmaciji i Hrvatskoj, koja kontinuirano djeluje već punih 160 godina. Šime je njezin član i glazbar od svoje dječačke dobi, a njezin tajnik od početka pedesetih do kraja devedesetih, dakle više od četrdeset godina. U tih gotovo pola stoljeća Šime je duša svih aktivnosti Viške glazbe te uz još nekoliko starijih glazbara stup oko kojega se okupljaju mlađi i stariji naraštaji. Tijesno surađuje sa svim voditeljima - kapelnicima te im pruža svesrdnu potporu, sve sa svrhom da Glazba bude više od amaterskog sastava. Organizator je i koordinator gostovanja Glazbe izvan Visa i sudjelovanja na natjecanjima, osmišljava njezine nastupe i organizira njezine koncerte i zabavne večeri, takozvane društvene plesove, koji su uvijek iznimno posjećeni; kvalitetan glazbeni program popraćen je Šiminom duhovitom konferansom, tekstovima u stihu i prozi kojima nastoji slikovito predstaviti povijest i život Glazbe te aktualne događaje u Visu.
Cijeli svoj život Šime Slavić posvetio je dobrobiti grada i otoka, očuvanju njihove kulturne i povijesne baštine, i to podjednako na svojemu radnome mjestu kao i u mnogobrojnim aktivnostima izvan njega. U tom je nastojanju davao cijelog sebe, ne štedeći se, često nauštrb obitelji, privatnog života i zdravlja. Perfekcionist, i od sebe i od drugih tražio je uvijek više, od amatera zahtijevao vrhunski profesionalizam. U sve je pothvate ulagao silan trud, sve svoje mnogobrojne talente i sve svoje slobodno vrijeme, i to uvijek posve dragovoljno i bez ikakve naknade; kad je za druge vrijeme entuzijazma i dragovoljnog rada već davno bilo prošlo, za njega osobno još je trajalo.
Do kraja života vodio se onim starim geslom, koje je često znao ponavljati: "Bez koristi i slave".

                                                                       Prof.  Katja Slavić Tresić-Pavičić


(Tekst je objavljen u monografiji Hrvatska gradska glazba Vis - 160 godina, 1848.-2008., ur. Sanda Vojković, nakl. Hrvatska gradska glazba Vis, Zagreb, 2998.)