2009

Adsense aerodrom Anatomija otoka Anči Fabijanović Anela Borčić ankete apartmani vis arheologija arhitektura baština BaVul bike video Biševo blog blogosfera boćanje Bogoljub Mitraković Boris Čargo Boško Budisavljević brodovi crkva crna kronika čestitke Češka vila dizajn Dobrila Cvitanović Dom starih don Ivica Huljev don Milan Šarić Don Paulin Draga Vojković Cepotova društvene mreže Dunja Bezjak ekologija estrada fešte film Firefly 8SE 4K flora fotografija fotomontaža galeb gastro generacije glazba Goran Mladineo grad grad-objave gradonačelniik gradonačelnik Gradsko vijeće Hajduk HEP HGG Vis HPD Hum Hrvati u svijetu Hrvatska Hrvatska zora humanitarne akcije humor HVIDR-a in memoriam Ivica Roki Ivo Radica Jakša Fiamengo jedrenje Joško Božanić Joško Repanić Kalambera kalendar kartanje kazalište kino književnost Komiža komunala košarka kriket Kućani kućni ljubimci kultura Kut laptop Acer Lavurat za poja likovna umjetnost limuni logo ljudi m/t Lastovo Mamma mia 2 Matica hrvatska medijski ponedjeljak Metković mladi Modra špilja more MUP najava događanja najave Natalia Borčić Nevio Marasović Nikola Kežić Nikša Sviličić NK NK VIS nogomet Norway obrazovanje oglašavanje oružje osmrtnice osobno OŠ Vis otoci otok otok Vis pčelarstvo Petra Kapor planinari ples Podšpilje poklod Pokret otoka polemike politika poljoprivreda pomorci posao povijest priroda promet promo Prostorni plan PROVISLO Ranko Marinković razgovor reportaža restoran "Val" ribe Rodoslovlje Rogačić ronjenje Rukavac Siniša Brajčić Slavomir Raffanelli slider sobe Split sport Srebrna Srećko Marinković SŠ AMK stare kartoline Stipe Vojković svijet škola škrinjica Tihana Skerbić time lapse tradicija trajekti trčanje turizam udruga Svima unučica urbanizam USA uvale veja Veljko Mratinić Brojne VERN' Vesna Bučić video video razglednica video vijesti vijesti vinogradarstvo Vis viški govor viški plivački maraton vjenčanja Vjerni Visu Vodovod i odvodnja vrijeme vrtić Vukovar zabava zanimljivosti zdravlje Zima na otoku Ženaglava životinje žutilo

Šime Slavić rođen je u Visu 8. svibnja 1918. U djetinjoj dobi ostaje bez oca, hranitelja obitelji, što je umnogome obilježilo njegov životni put. Završava Pučku i potom Građansku školu u Visu. Zbog lošeg imovnog stanja obitelji nije u mogućnosti nastaviti školovanje u Splitu, na Pomorskoj školi, što je bio njegov djetinji san i želja njegove majke, nego u Visu uči za bačvara, zanat kojim se bavio i njegov otac i nekoliko generacija Slavića prije njega.
Od najranije dobi pokazuje zanimanje za umjetnost, osobito slikarstvo, glazbu i kazalište. Cijeli život slika, akvarele, crteže i ulja, te je iza sebe ostavio nemali opus, ali nikad nije imao vremena ozbiljnije se posvetiti slikarstvu, osim što mu je taj talent bio od koristi u drugim njegovim aktivnostima, redateljskim i scenografskim.
Vis je između dva rata, u doba njegova djetinjstva i rane mladosti, bio kulturna sredina s osobito snažnom glazbenom tradicijom: u gradu djeluju dvije limene glazbe, te svjetovni i crkveni pjevački zborovi. Šime je kao dječak pristupio Hrvatskoj glazbi i u njoj će, izuzevši ratne godine, ostati cijeli život, sve do svojih poznih godina. Kao mladić, u godinama neposredno prije Drugog rata, u Visu je poznat i kao pjevač popularnih šlagera, domaćih i stranih, osobito talijanskih. Pjevao ih je na plesovima, 'na pirju', prema notnim zapisima i pločama koje mu je slao rođak iz Beograda.
Svira nekoliko instrumenata, u Glazbi najčešće činele i doboš, a izvan nje gitaru, koja je u to vrijeme već popularna među mladima. Sudjeluje u kulturnom i društvenom životu Visa, kao član Hrvatske glazbe i Hrvatskog sokola te Hrvatske seljačke stranke. U amaterskom kazalištu 1937. glumi u predstavi "Matija Gubec", prema drami Mirka Bogovića, o čemu svjedoči i sačuvana fotografija.
Godine 1938. regrutiran je u vojsku Kraljevine Jugoslavije; vojni rok služi u zrakoplovstvu, u Rajlovcu kod Sarajeva. Godine 1940. vraća se na Vis, a 1943., nakon kapitulacije Italije, mobiliziran je u NOVJ, u 12. brigadu XXVI. divizije. U partizanima je prošao dug put, sudjelujući u borbama za oslobođenje naše obale i zaleđa, od Splita i Knina, do Šibenika, Senja i Trsta. Obnašao je odgovorne dužnosti, sve do intendanta brigade; značajno je njegovo sudjelovanje u kulturno-umjetničkoj sekciji u kojoj piše i crta za divizijski list, a član je i kazališne družine XXVI. divizije, koja daje predstave u oslobođenim mjestima, o čemu također svjedoče fotografije. U vojsci će ostati još nekoliko godina nakon rata, premda čezne za Visom i želi se vratiti majci koja živi sama na otoku. Tih će godina, na jednome putovanju do Senja, dok je prebirao po gitari, napisati stihove i skladati melodiju za znamenitu "O Visu mom", za koju će mu poslije najveća pohvala biti to da se pjeva poput tradicionalne narodne pjesme, kao svojevrsna viška himna.
Početkom pedesetih godina na vlastito je traženje demobiliziran te se vraća na Vis i zapošljava kao službenik u Općini. Obavljao je različite dužnosti, neko vrijeme i dužnost općinskog tajnika, no najduže je radio kao voditelj referade za imovinskopravne poslove i urbanizam. Kao zaljubljenik u otok, pasionirani poznavatelj njegove geografije i hidrografije, njegova mora i podmorja, njegova jedinstvenog krajolika, morskog i kopnenog, Šime Slavić se doslovce cijeli svoj radni vijek borio za njegovo očuvanje, za svaki pedalj otočke ruralne i urbane baštine, ne dopuštajući ni pod koju cijenu da se ona naruši. Želio je sačuvati onaj Vis iz svoje pjesme.
Godine nakon Drugoga svjetskog rata i na Visu su godine oduševljenja i poleta na svim poljima, osobito na kulturnome. Šime Slavić jedan je od osnivača Kulturno-umjetničkog društva Hrid Vis, koje objedinjuje sve kulturne djelatnosti. Osobito je značajna kazališna družina, u kojoj je Šime redatelj, scenograf i glumac, i koja će za desetak godina svojega postojanja uprizoriti značajne tekstove i autore, od Goldonija i Čehova, do Držića, Begovića, Viktora Cara Emina, Nušića, Gorkog, Matkovića, Cankara, repertoar možda tipičan za ono vrijeme, ali poseban po angažmanu, glumačkim i redateljskim dosezima po kojima se te predstave i danas pamte. Pamte se još uvijek i popularni vrapci, šaljive pjesme kabaretskog tipa koje su Šime Slavić, Andro Roki Fortunato, Ivo Acalinović Bole, Ante Puhalović (osim potonjeg, danas svi već pokojni) do kraja pedesetih pisali i izvodili u različitim prigodama u Visu, Komiži i po Pojima, bilježeći u njima na humoristični način sva značajna događanja, dnevna i politička, na otoku, u državi i svijetu, često ismijavajući politiku i birokraciju (koliko se u ono vrijeme to moglo), pa i smijući se na vlastiti račun. (Iz tog je vremena, premda to danas još malo tko zna, i popularna "Evo došli su gardelini…", čiji je tekst bio napisan prigodno, za potrebe vrapca koji se izvodio jednom u Podstražju, na melodiju prijeratnoga talijanskog šlagera.)
Početkom šezdesetih godina rad kazališne družine zamire, no Šime svoju djelatnost režisera i scenografa nastavlja suradnjom s Dramskom i recitatorskom sekcijom Osnovne škole u Visu. U pamćenju generacija učenika iz šezdesetih i otočana općenito ostat će osobito predstave "Čiča Tomina koliba" i "Lijan Či", koje nisu bile tek igrokazi, nego zahtjevne predstave s preciznom režijom, zanimljivom scenografijom i scenskom glazbom te posebno rađenim kostimima.
Šime je i režiser mnogobrojnih priredaba i recitala, tzv. akademija, koje su se priređivale u Hrvatskom domu za državnih praznika i obilježavanja mnogih obljetnica pa se ta njegova djelatnost tijekom desetljeća pretvorila u njegovu svojevrsnu glumačku i recitatorsku školu.
Ipak, kulturna djelatnost po kojoj ga Višani najviše pamte jest njegov angažman u viškoj limenoj glazbi, najstarijoj kulturnoj instituciji na otoku i jednoj od najstarijih u Dalmaciji i Hrvatskoj, koja kontinuirano djeluje već punih 160 godina. Šime je njezin član i glazbar od svoje dječačke dobi, a njezin tajnik od početka pedesetih do kraja devedesetih, dakle više od četrdeset godina. U tih gotovo pola stoljeća Šime je duša svih aktivnosti Viške glazbe te uz još nekoliko starijih glazbara stup oko kojega se okupljaju mlađi i stariji naraštaji. Tijesno surađuje sa svim voditeljima - kapelnicima te im pruža svesrdnu potporu, sve sa svrhom da Glazba bude više od amaterskog sastava. Organizator je i koordinator gostovanja Glazbe izvan Visa i sudjelovanja na natjecanjima, osmišljava njezine nastupe i organizira njezine koncerte i zabavne večeri, takozvane društvene plesove, koji su uvijek iznimno posjećeni; kvalitetan glazbeni program popraćen je Šiminom duhovitom konferansom, tekstovima u stihu i prozi kojima nastoji slikovito predstaviti povijest i život Glazbe te aktualne događaje u Visu.
Cijeli svoj život Šime Slavić posvetio je dobrobiti grada i otoka, očuvanju njihove kulturne i povijesne baštine, i to podjednako na svojemu radnome mjestu kao i u mnogobrojnim aktivnostima izvan njega. U tom je nastojanju davao cijelog sebe, ne štedeći se, često nauštrb obitelji, privatnog života i zdravlja. Perfekcionist, i od sebe i od drugih tražio je uvijek više, od amatera zahtijevao vrhunski profesionalizam. U sve je pothvate ulagao silan trud, sve svoje mnogobrojne talente i sve svoje slobodno vrijeme, i to uvijek posve dragovoljno i bez ikakve naknade; kad je za druge vrijeme entuzijazma i dragovoljnog rada već davno bilo prošlo, za njega osobno još je trajalo.
Do kraja života vodio se onim starim geslom, koje je često znao ponavljati: "Bez koristi i slave".

                                                                       Prof.  Katja Slavić Tresić-Pavičić


(Tekst je objavljen u monografiji Hrvatska gradska glazba Vis - 160 godina, 1848.-2008., ur. Sanda Vojković, nakl. Hrvatska gradska glazba Vis, Zagreb, 2998.)

Prava pučka fešta! Osjećale su se odmah neke dobre vibracije;  prisnost , dobronamjernost i iskrena angažiranost „lokalnih snaga“... Nadmašili su Višku noć. Gradonačelnik se iskazao u kuhanju, plesu, proceduralnim obvezama – kojih nije bilo malo... Nisam uspio snimiti kako vrti „tećicu“ s brujeton, a ponoviti to radi snimke bilo je nemoguće kad su brujetoljupci navalili. Jedan postariji gospodin se spotakao i tresnuo na leđa, ali pijat nije ispustio. Joško Poduje, dokazani animator dobre atmosfere, kalafot iz Komiže, Moki s mladim glazbarima, Nikola Zorotović s harmonikom „Trestinom“ starom 120 godina, Galetovi stihovi, mijurovački zet pjesnik, Hana, ples... Pa izbor miss (Fanija Kijac) i mistera ( kapiton Andro Zorotović) Mijurovca, najbolje plesačice ( Tanja i neki dugi nadimak), pjevački nastup Valentine i Magdalene... A, šta kažete? Ža van je da niste bili? I triba van bit.

     A ja skoro da nisan doša. Zahvalite Lidiji Morkovoj da sad ovo gledate. Dogodine ću doć, ali bez fotoaparata. Jer sam zbog snimanja osta „i gladan i žedan“. Neka neka druga **zda dogodine posnimi to i stavl na internet, obznani urbi et orbi, a ja ću papati, piti, plesati... Svaka čast Mijurovčanima. Iskazali su se i letvicu postavili visoko. Može li ih tko nadmašiti?










Sinoć je u Hrvatskom domu predstavljena zbirka pjesama "TRESI INTERESI"  viškog pjesnika Ivice Rokija, pjesnika strastveno zaljubljenog u svoj škoj i njegove ljude... Ljubav mu je sinoć uzvraćena, jer ni sparina nije spriječila da Dom bude ispunjen do posljednjeg mjesta. A tek koje prijatelje ima... Odani su i talentirani. Bilo je lijepo.
Ovaj filmić je sažetak programa koji je trajao gotovo dva sata. Možda ću dopisati još koji dojam, ma sad prišin, ni vrimena. Cilo jutro sam oko ovoga, ma nije mi žao...






... Spomenula sam one tri viške dame. Jedna je Draga Žitko - Gundulina, druga je Katja Kostovski - Kucicina, a treća Marjetina Klarić - Mucotova. Uvijek su skupa, jedna drugoj pomažu, stanuju jedna od druge 50 - 100 metara...sve tri udovice... (ovo je dio e-maila kojeg mi je poslala gospođa Dobrila Pekica sugerirajući mi temu za blog)

I eto mene kod njih! Na terasi gospođe Drage.  Priča krenula... Teče im 83. godina, od vrtića su zajedno. Nikad se nisu svadile, pomažu se međusobno, kad se nađu na Visu ( a to je svakog ljeta) nerazdvojne su. Ujutro kava, naveče sladoled, za rođendan na pizzu... Katja i Marjetina svako jutro oko 7.30 idu na kupanje pod hotel, a oko devet dočeka ih Draga s kavom. Do pred koju godinu skakale su i na glavu u more...

Čuvaju se burdila i ogovaranja pa su nepovjerljive prema "uljezima". Među njima nema tajni i najugodnije se i najopuštenije osjećaju kad su same. Provjeravam na njima i astrološku teoriju; Marjetina je Lavica, Katja Blizanac, a Draga Strijelac. Potvrđuje se... Dakle;  vrtić, stručna škola...aktivnosti u Sokolu, uvijek zajedno, čak i na fotografijama su jedna do druge... Jedino je Dragin odlazak u El Shatt  privremeno razdvojio ovaj triling dama. Draga je radila kao učiteljica u Visu i Zagrebu, a bila je učiteljica i Marjetininu sinu. Katju i Marjetinu život je odveo u Split, Dragu u Zagreb, ali su ostali prijateljstvo i Vis kao konstanta. Marjetina pokazuje stare fotografije: "Evo nas u vrtiću  kad je vrtić bio u Batariju", a Draga se prisjeća kako su trčali preko dvora od Batarije na drugu stranu gdje su bile "bukaline" u bojama...

Nedavno su na rivi u Visu pronašle novčanik s preko 100.000 kuna i pošteno ga vratile vlasniku. Sretni vlasnik dao im je 500 kuna da se počaste... (Moga je bar mijor kuni, ali za razumit ga je - Slovenac je! ... morali smo malo bocnut naše drage susjede). Tako se došlo i do politike. Kaže Katja: Pratimo mi i OTVORENO na televiziji, sve nas zanima... Marjetina ne viruje da će smanjivat penzije...
     Gospođe pijuckaju sok, ja pivo. Malo nas ometa razglas. Večeras Dalmatino ima koncert..

Odlazim. Proletilo je skoro dvi ure...za čas. Mislim se koji naslov dati ovom postu. Ne znam. Nešto ću smislit.Triling dama? Tri prije? Tri udovice?...





Jedan od Draginih viških razreda - 1956. godine


O pošćeru Pajkoviću imali ste priliku čitati u pričama Dobrile Cvitanović: "Kut mojega ditinjstva". Neke odlomke sam i objavio u postu: Kućani i nadimci...

... "A Pajković bi, sa onon velikon pošćerskon boršon, u koju je stala sva pošta od Luki do na Kut, po vonju znol di je niko bojo spiza. Jušto bi inpuntol u uru od obida, jerbo je imol za donit pismo, tote alegol i lipo se najil.  A znol je on i ca ku komu piše i ca ku imo za primit, bez otvorit pismo.
Ma ni bilo lako ni znat ku je ku i u koju kolu stoji, jer smo se svi znali po nadimkima, a kuće po dilu Kuta di jesu. Tako su Pukini i Bruškotovi pol Tri palme, kako i Burićovi. Sklotetovi i Mušunovi u Cunkovicu, Bortetovicini, Medigovi i Kažoletovi u Prisme, Piscovi i Škakalakotovi na Dolac, Migletovi i Marendićovi u Basulinku, Panetovi, Jurišini i Jakovcovi u Lucicu, a Puškicini u Mandrač, Kucovi i Kalašinovi na Munjac, a Monculini i Bacetovi na Torgu, Curini i Mušunovi na Podlozu, a Fragadencijovi, Sekulovi i Šarturovi na Goveju. I ni lako bilo nikimu fureštu išpjegat da su ti i ti Mandaković ili Pečarević ili Linčir i da je to recmo, ulica Vladimira Nazora." ...

Čudnim slijedom zbivanja dobio sam i fotografiju pošćera Pajkovića. Ukratko, zahvaljujući blogerici Saši Čelan, koja je rano djetinjstvo provela na Visu,  imate priliku i vidjeti junaka pomenutih priča... Hvala, Saša!

Vis, 1964. godina


[ads-post]

Kratku, dojmljivu priču (objavljena je u Hrvatskoj zori br.49, prosinac 2008.) napisala je gospođa Katica Linčir. Poželio sam je objaviti na blogu da je približim što većem broju Višana rasutih po svijetu. Hvala gospođi Katji Tresić - Pavičić što mi je e-poštom dostavila tekst, pa me je copy-paste spasio od pretipkavanja iz Zore.

Partijen već toliko don iz Jamerik, svi sritan da ću opit vidit moj škoj, kojega son ostavil kal son bil mladić, kal smo svi bižali iz Visa pud Itolji. Bilo je vrime posli rata i bila je veliko nevoja, ali jo nison fremol mislit na moju misto, na prijateje koje son ostavil, na mater i oca, a nojveći na svoju jubov. Nison nikad mislil da ću ovoko godišć ostat. Mislil son da ću cagu zaradit da mogu napravit kuću i oženit se sa svojon Katon, ali život je tamo išal drugin puten. Bil son ništo i zašparenjol, ali onda mi je sve propalo i bilo me srom pisat materi i ocu i svoji Kati. Ali evo, sal son se odlucil doć nakun puno godišć, da ji barenko još jedon put vidin. Ona siguro već imo i unuke, ali to ni važno, glavno je da mi se ispuni ta moja žeja.
Došal son u svoju kuću koju su mi susidi malo poredili. Toti je sve bilo kako i pri: koćeta materina, koćeta moja i mojega brata, lavabo sa kajinon i brokon, armerun za robu, a u kužinu špaher na darva, kredenca za pjate i teće i veliki stol. Okolo kući je bilo i bokun vartlića di je mater bidna uvik kjuncala sa maškinićon i uvik smo imali malo blitvi, petrusimula, selena, pomedori, sve ca je potriba za jelnu fameju. Još je toti kućica ol kozi, bunjac, kapunjera za kokoše. Sve je toti sumo unutra nikoga ni. Došli su mi suze, onda son se na vas glos isplakol kako je to sve veselo pasalo. Nojgori mi je bilo kal son u kužinu vidil kako na zid visidu kopanja i lazanjor. Sitil son se kako je mater dvo puta na šetemonu misila kruh i nosila ga na peć.
Kal son se malo rasmantol, išal son ucinit đir po Kutu i nison mogal ol cuda. Nike kuće son poznol, ali je puno nadogrođenih, ca već ne cmijaju na sebe. Popipol son vrota: sve ol plastiki. Til son poć malo na žolo vidit bote ol buri, ali žolih vej ni. Sva su žola zagrođena, sumo je Goveja još ostala. Trisko bura, ali već se ne vojo jarina na žolo.
Gledon u škure, sve su dobro, dobro inčodone, ma ni jelni koja je otvorena i koja svitli. Pogotovo kal son došal na Podlozu. Ma di su ovi judi? Ma di je ovi svit? Nisu svi legli u osan uri. Cilu popolni nison nikoga inkontrol sumo dvo auta i jedon motorin. Ali da mi je znat di su svi portili? Di su išli? Ma vajalo bi da bude barenko koju dite! Di su Martinovi? Di su Pardotovi? Di su Slavićovi? Di su Curini... Išal son do kraja rivi. Di su Kugini? Di su Francezovi? Sumo na kroj rivi gori kako lanterna Vatricina letrika i na somi kantun u Jakinovu kuću Inina ponistra. Išal son žalostan leć a ujutro son se uputil pud Luki. Tamo je bilo bokun boji. Crikva je na Špilice isto, ali naša škula već ni škula, nego napušćeno i zapušćeno kućerina, a toti su puste generacije zapoceli živit.Toti je uvik bilo smiha i veseljo.
Na Luku je puno boji, svit se hmuto po rivi, dica gredu pud škuli, a niki cekaju vapor. Onda son pitol jelnega covika koja je no velo kuća kol Đardina, a on mi govori:
- Ono je, moj sinko, novo ambulanta!
Da mi je bilo znat koga ći toti licit kal ni pasa nî po Pajizu?
- A moj barba, ma ku žive u ove inćodone kuće?
A on će ti meni:
- Sinko moj, sve se to prodolo Inglezima za puke šolde.
Nison ništa rekal, ma son promislil: Ma za koga su se naši stori mucili i glodni bili? Zoc smo mi hodićali tarbuhon za kruhon da naši stori ne bi prodoli stonji i imonji? Kako jih duša ne boli da se već vodi neće cut viško ric, nego ingleško?
Malo po malo došal son do Prilova. Introl son unutra i imol son co vidit. Sve novi grebi, somi mramor. Lipi spomenici i puno lipiga cvićo. Gren pomalo ol greba do greba, kad ono sve slike ol mojih prijatej. Sa nikima son hodil u škulu, puno je i starijih, ali su mi svi bili susidi. Svi oni ca son jih do sad iskol, svi su vodi.
Došal son do jelnega moliga greba, ali sa jelnon lipon slikon. Svi son se inkordol, jer na sliku je bila moja Kate. I na tu sliku je bila lipa kako i onda kal son ji zolnji put vidil i kaku son ji zapametil.
- Kate moja, i ti si mi ovodi. Ovo me je Bog kaštigol da te ne mogu već vidit, a nison boji ni meritol jer ti nison onda ni rekal da bižimo iz Visa, ni di gremo, jer bi nos bili čapali da se saznalo. Dvo-tri puta son ti pisol, ali mi nisi nikad odgovorila. Ku zno je ti mater dola moja pisma, jer nikomu ni bilo drogo da se ti udoš za mene. A jo son ti ostol viran ciliga života i nison se ni oženil, jer son mislil da će mi se ostvarit moj nojveći son. A sad kad son se vrotil, vidin da vodi za mene već ni života. Evo, svi koje poznajen su ispol ovih cimprisih, a jo mislin da ću i jo borzo doć. Zbogon, moja lipo Kate, i oprosti mi ca son ti ucinil. Imo bit da non ni bilo suđeno!
Katica Linčir

ISSA-VIS-Kut

Obrazac za kontakt

Naziv

e-pošta *

Poruka *

Pokreće Blogger.