Đir do SRC "ISSA" i impulsivna odluka da zaigram na basket. S osnovcima. Nekako sam procijenio da se još mogu nosit s njima. I mogao sam. Al' jedva. Puno godina i puno kila... Razigravamo Petar (Lipanović) i ja na bacanja, kad eto i drugih pod koš. S njima i dr.med. Nebojša Đorđević, uvijek oran za hakl. Naravno, uvijek dobro dođe alibi kako je netom iscijepao metar drva i da mu je ruka teška. Odlučim se na još jednu partiju, tri na tri do 21. Izgubimo, pa čestitam protivnicima, prepustim mjesto Kokotiću i dohvatim se fotoaparata. Đole se žali kako je premoren, ali ne odustaje. Puni koš. Generacija smo, "berba" 1957., ali je u boljoj kondiciji i što se košarke tiče dajem mu još jedan doktorat. Ali kad ga dohvatim na stolnom tenisu...
Vis ima sreću, što se uvijek nađe po koji "ludi", koji voli ovaj otok više nego što mu taj otok može dati i pružiti. Ovdje, dakako, ne mislim na Otok, onaj koji nas okružuje i kojeg osjećamo u sebi, zbog kojega i jesmo ono što jesmo (ovaj kamen, plaže, more, kuće, obiteljske korijene, dušu...), nego na onaj manje važan, onaj koji po nekakvim zakonima i paragrafima, naš život čini ili boljim i ljepšim, ili banalnijim i težim.
Jedan od tih "luđaka", za kojeg Vis ima sreću da ga ima, je i Nikola Kežić, koji svojim blogom iz dana u dan, i tako već godinama, za svoj gušt bilježi priče koje se dotiču sviju nas, jer svi smo mi kockice u jednoj velikoj priči koja se zove - život.
Ne znam je li mu netko od ovih zakon-paragraf otaca nekad rekao i jedno obično ljudsko HVALA, a zaslužio je čovjek, mnogo više od nekih pročelnika za kulturu, ovo i ono, da mu se skine kapa i kaže: "Barba Nikola, lipo je to što radite! Guštamo otvorit Vaš blog!"
Nije to puno, tek je dobro i ljudski, a "investicija" u ljude, njihovu dobrotu i plemenitost, po svim matematičkim i kemijskim jednadžbama, je nešto najvrjednije i najisplativije. Ne znam je li netko o tome na Visu misli, ako uopće misli, ali neka promisli, pa će lako izračunati, na ovom škojiću gdje ima svega za one koji na njemu ne žive, a ništa za one koji stvaraju i rade tu, a moglo bi biti i još više, i za jedne i za druge, da nam baš toga najviše nedostaje.
Evo jednog toplog zapisa s barba Nikolinog bloga. Iz njega se može puno toga naučit: prije svega, kako se i čime ljepota prenosi iz koljena na koljeno.
Naslov je: "Torga: Između dvi ruke Beltopa", a zapis ide ovako:
"Čujem iz dvora kako teta Anica Dominkova pjevuši praunučici. Ono, baš da zgrabiš kameru i snimiš to. Samo da je kamera pri ruci. Ali nije. Odložim pinel i "zapovidin" teti Anici: - Sačekajte minut, idem po aparat...
Sve vam je to malo otkačeno? Uvrnuto? Naravno. Pa vlasnik bloga je Vodenjak u horoskopu.
Neki dan mi je netko "prigovorio" da sam propustio popratiti na blogu premijernu izvedbu Svečane večere u pogrebnom poduzeću. Vjerovatno nije ništa loše mislio ali ne volim da netko nešto očekuje od mene, pogotovo ne u smislu zadaće da neki događaj prezentiram na ovom blogu. To je zadaća portala Moj otok Vis koji to uglavnom sjajno odrađuje. Ova moja svaštara je nešto drugo i drugačije; ona je iznad i izvan vaših kritika, očekivanja, zahtjeva, prioriteta, autoriteta..."
Na blogu ima i video i pjesmica. Čovjek je napravio sve besplatno, onako iz svog gušta. Pogledajte!
E, s nekima se čovjek ljepše ćuti provesti zimu, neglo ljeto u Visu. Pa i praznih džepova. Onako, kao nona i unuka, na miriću. Nisu potrebne ni hop-hop zvijezde, ni maskirani ministri. Dosta je osmjeh, lipa pismica i smoki.
Na blogu ima i video i pjesmica. Čovjek je napravio sve besplatno, onako iz svog gušta. Pogledajte!
E, s nekima se čovjek ljepše ćuti provesti zimu, neglo ljeto u Visu. Pa i praznih džepova. Onako, kao nona i unuka, na miriću. Nisu potrebne ni hop-hop zvijezde, ni maskirani ministri. Dosta je osmjeh, lipa pismica i smoki.
Vinko Kalinić
11. 05. 2011.