Rano poslijepodne u Hrvatskom domu održana je svečana sjednica Gradskog vijeća Grada Visa i taj sam događaj odlučio popratiti i zabilježiti na blogu, prvenstveno iz poštovanja prema nagrađenima. Dakle, ove godine Grad Vis je dodijelio četiri nagrade:
- Mate Lukšić - Gici (osobna nagrada,posthumno)
- Hivzija Agović (osobna nagrada)
- prof. Đino Mladineo (nagrada za životno djelo, posthumno)
- udruga HVIDR-a Vis, skupna nagrada
Ako ih pribavim objavit ću i obrazloženja za nagrade, a do tada se zadovoljite s par minuta video snimke sa sjednice. Sretan vam Dan Grada!
KRATKI ŽIVOTOPIS
Mate Lukšić (Gici) rodio se 24.9.1941. godine u Visu, gdje provodi
djetinjstvo i završava osnovnu školu. Školovanje potom nastavlja u Dubrovniku,
ali se vraća na rodni otok, koji ga je neizmjerno vukao, kao i majka koju je
othranio.
Kraće vrijeme radio je na benzinskoj pumpi (“INA”), te u viškom komitetu.
Najveći dio svog radnog vijeka proveo je na šalteru kao djelatnik pošte, sve do
umirovljenja.
O Mati Lukšiću nitko nikada nije rekao ni jednu ružnu riječ. Kolega,
prijatelj i čovjek kakvog bi svatko poželio. Uvijek dobronamjeran, radišan,
marljiv ali uvijek, i u najsloženijim situacijama, spreman na šalu i smijeh.
Zabavljač i u bolesti.
Bio je zaljubljenik u nogomet i izvrstan šahista (o čemu svjedoče medalje i
priznanja).
Volio je društvo i “balote u Kanariju” kao i sva kulturna događanja.
Volio je zemlju i masline, koje je poklonio svojima, ali iako bolestan nije
posustajao u pisanju na svom viškom dijalektu sve do svojega ovozemaljskog
kraja. Oženio se i dobio sina.
Umro je 27.6.2005. godine u Visu.
OBRAZLOŽENJE
Skromnost i nenametljivost osobine su samo najvećih, a upravo takav bio je
Mate Lukšić. U sredini koja je sklona svakome, a najmanje svojemu čovjeku,
ostao je, slučajno ili ne, prilično nezapažen u svom stvaralaštvu. Upravo zato,
ovaj pokušaj je pokušaj ispravljanja svojevrsne nepravde prema izuzetnom piscu
i čovjeku.
Ranih 80-tih iz tiska izlazi 1. Lukšićeva zbirka pjesama i aforizama pod
naslovom “Paver dogoro”.
1997. godine objavio
je roman “Infišoda” u sklopu kojeg je i petnaest briljantnih, šaljivih i
istinitih kratkih priča, pod nazivom “Baturice”.
2017. godine, točno na
12. godišnjicu autorove smrti, zalaganjem nekolicine njegovih štovatelja, iz
tiska je izašla i treća Lukšićeva knjiga “U zovitno”. U ovoj knjizi našle su se
sve korigirane pjesme i aforizmi iz “Paver dogoro” (odavno rasprodane) ali i
brojni dovršeni i nedovršeni, nikad objavljeni “aforigicini” i pjesme.
Istina je, da mnogi danas pišu, ali Gicitove pjesme su posebno dobre.
Njegov roman ima posebnu težinu. Od njegovih aforizama, jednostavno nema boljih
(ako netko sumnja, neka pročita i predstavi nam tog boljeg aforistu).
Ostavio nam je i mudrost i humor kakvog u ovom modernom vremenu više nema.
Ostavio nam je viški govor, koji smo gotovo u potpunosti zaboravili. Ostavio
nam je, kroz svoja dijela, onaj stari, dobri, pitomi, ljudski i kršćanski Vis
kakvoga više nema i nikada neće biti.
“Jelnega dona kal oci sklopimo i daji će ove rici ostat markone na ovo
pinkicu stinji ca je more zanavik plusko i nani.”
*****
Đino Mladineo (krsnim imenom
Jure) rodio se 24. svibnja 1960. godine u Splitu. Djetinjstvo provodi u
Pošpilju gdje pohađa prva četiri razreda osnovne škole. Od petog do osmog
razreda školuje se u Visu, nakon čega upisuje i uspješno završava četverogodišnju
Vojnu gimnaziju u Zagrebu.
1979. Upisao je Pedagošku akademiju glazbenog smjera u Splitu te je diplomirao
1990. godine.
1986/1987. godine je služio vojni rok (JNA) u Petrinji.
7.10.1987. s obitelji odlazi na Korčulu gdje živi i radi
kao voditelj “Moreške”, profesor u osnovnoj i srednjoj školi, a povremeno i kao
noćni portir.
Za Uskrs 1994. vraća se u Komižu.
1995. Počeo je raditi kao pročelnik za školstvo, kulturu i sport u Visu. Revno je
obavljao svoj posao, pa mu je oduzet pečat.
Čekao je i dočekao “šahovnicu”. Bio je dragovoljac
Domovinskog rata. Oženjen i otac dvoje djece.
Život mu je obilježila glazba, pa se tako istakao kao
osnivač, voditelj i član mnogih klapa, zborova i sastava koji su upravo pod
njegovim vodstvom doživljeli svoj vrhunac.
Skladao je, aranžirao, a i okušao se i kao tekstopisac.
Iznimno veliki prijatelj, humanist i čovjek.
Napustio nas je 19. listopada 2015. godine u najboljim
godinama, na vrhuncu svog glazbenog stvaralaštva.
OBRAZLOŽENJE
(cjelovito kako ga je sačinio predlagatelj)
Teško je, praktički nemoguće prisjetiti se svih dobrih
stvari koje je Đino Mladineo učinio za Vis, a i šire, posebno na polju glazbe
ali pokušat ćemo navesti barem ono najbitnije.
1979. Godine osnovao i vodio klapu “KOMIŽA”, te svaki vikend putovao Split - Vis
do 1986. godine.
1980. za boravka u Splitu, bio je član klape “ISSA-JEST”, potom klapa “ISSA” pri
“Društvu Višana i prijatelja Visa u Splitu”, a potom i član klape “BRODOSPLIT”.
1982. kao voditelj s klapom “JEDINSTVO” bio je na čuvenoj 45-dnevnoj turneji po
SAD-u i Meksiku.
1984. započeo je voditi klapu “RIVA” u Komiži
1987. bio je član zbora “BRODOSPLIT”
1987. godine organizirao SMOTRU ZBOROVA u Komiži (sam je sa suprugom nosio
stolice od osnovne škole do Komune)
Tada je nastupio i zbor “KUD-a NIKOLA VIDOVIĆ” čiji je
bio voditelj.
1987. odlazi u Korčulu gdje je radio kao voditelj KUD “MOREŠKA” (limena glazba,
zbor i klapa) s kojima je nastupio na “Omišu”, čak je i šivao uniforme za
“moreškante”. Na Korčuli je, kada se to nitko nije usudio, obnovio “SV.
CECILIJU”.
Osnovao je TAMBURAŠKI SASTAV i KLAPU od učenika.
Također na Korčuli osniva žensku klapu “MRKENTA” s kojima
je bio na Omiškom festivalu.
1994. u Komiži osniva i vodi klapu “GUSARICA” do 1998. s kojima je također bio na
Omiškom festivalu.
Osnivač je područnog odjela Glazbene škole “JOSIP HATZE”
na otoku Visu. Najčešće je pješačio Komiža - Vis i natrag kako bi održao sat
solfeggia.
Vodio je MJEŠOVITI ZBOR ŽUPE SV. NIKOLE u Komiži i
aranžirao pjesme.
Osnovao je i vodio vokalno - instrumentalni sastav
“JEŽINA” s kojim je nastupao otprilike 6 godina.
Vodio je TAMBURAŠKI ZBOR i KLAPU HKD “KOMIŽA”.
1996. Zajedno s Lenkom Bjaževićem organizira SMOTRU DJEČJIH KLAPA DALMACIJE.
2007. jedan je od osnivača i voditelj MANDOLINSKOG ZBORA “MARETA” iz Visa pri
kojem su djelovali orkestar, ženska klapa “MARETA”, ženska klapa “ĆAPINE”,
muška klapa “KOLUNA” te škola mandoline i gitare. Kroz ovaj zbor prošlo je
osamdesetak aktivnih članova i stalno je bila prisutna tendencija rasta, ali s
obzirom na nedostatak instrumenata i financija, nije bilo moguće primati nove
zainteresirane članove.
Autor je pjesme “S TOBON BI VILO MOGA SVE” (skladatelj i
tekstopisac) te kao voditelj s klapom “GREBEN” nastupa na Omiškom festivalu
1993.
Skladao je i aranžirao više pjesama Joška Božanića:
“STORI MEŠTRE ŠIBE” (1981.)
“BESIDA OBO BESIDI” (1982.)
“U JOCIMA” (1983.)
“COVIK I MEDVID” (1985.)
“OTO TAKO” (1986.)
“DA JE BILO” (1997.)
S ovim pjesmama do 1986. s klapom “KOMIŽA” nastupa na
Omiškom festivalu.
Zapisao je i očuvao niz tradicionalnih VIŠKIH NAPJEVA:
“OTO MUŽI S PALAGRUŽE”, “BOR MI SE ZELENI”, “ORIJADNA
PRIVARENA”...
Autor je klapskog aranžmana svojevrsne viške himne “O
VISU MOJ” (Š. Slavića) i skladbi “MOJ TOVAR” (T. Papića), i “Sutra će te ponit”
(J. Fiamenga)
Od 2007. do 2015. s “MARETOM” organizira brojne
spektakularne koncerte na Visu i izvan otoka. Upravo ti koncerti bili su
najbrojniji i po broju nazočne publike ali i po broju samih sudionika. Kao
posebno impresivne nastupe ističemo godišnje koncerte u Hrvatskom domu i
Batariji, humanitarne koncerte u Visu i Komiži, ljetni nastupi na otvorenom
(npr. skale Sv. Ciprijana u Visu, autorska večer Vinka Kalinića u Komiži),
božićni koncerti “Spilice” i “Muster” o čemu svjedoči i briljantni video zapis.
Sudjelovao je s “MARETOM” i na brojnim drugim
događanjima, kao ”Dani rogača”, Dan grada, “Viška noć” i slično.
Izvan otoka, vrijedi istaknuti, nastup na smotri
Mandolinskih orkestara na Hvaru, te na susretu otočnog folklora u Jelsi.
2011. Ženska klapa “MARETA” prolazi audiciju za najbolje debitante Omiškog
festivala u Bolu na Braču, što je najveći uspjeh ove nažalost, bivše klape.
2012. Muška klapa “KOLUNA” u ne baš “tinejđerskim” godinama također prolazi na
audiciji za Omiški festival u konkurenciji debitanata, što je i za ovu klapu
bio najveći doseg.
Tri puta nastupaju na festivalu Mandolinskih zborova
“MANDOLINA IMOTA” u Imotskome.
2012. osvajaju treće mjesto u A kategoriji kao jedini
preživljeli hrvatski otočni orkestar.
Najveći uspjeh “MARETA”pod ravnanjem prof. Đina Mladinea
ostvaruje 2013. godine gdje na 18. Hrvatskom festivalu mandolinista “MANDOLINA
IMOTA” osvajaju 1. nagradu u konkurenciji novih skladbi, te 3. mjesto u
revijalnom programu.
Upravo s ovom pobjedničkom skladbom “FUNERAL MARCH” na
glazbu Nille Axellson Siriščević i aranžmanom Đina Mladinea u režiji Matka
Petrića snimnjen je, na lokalitetu “Polivalo”, blizu Rukavca, impresivan
glazbeni video spot mandolinskog zbora “Mareta” pod ravnanjem maestra Mladinea,
što je zasigurno najveći biser viške kulturne scene. Sve ovo uspjeli su postići
sa “dječjim igračkama” u rukama, jer je konkurencija nastupala i sa desetak
puta skupljim glazbalima.
A tko je to, posljednjih godina i koliko puta organizirao
neku humanitarnu akciju? I ovdje prednjače Đino i “Mareta”:
2010. godišnji koncerti u Visu i Komiži od kojih je sav prihod išao za viške
stipendiste.
2011. Koncerti za ekskurziju za djecu slabijeg imovinskog stanja
2013. koncerti “ Za Mia Lanin prvi korak” i koncerti “MZ MARETA i gosti za Marka
Glibotu”
Bio je organizator i član žirija za “PRVI GLAS VISA”,
član još nekoliko glazbenih sastava, a zadnje dane vodio je i nastupao uz vokalno-instrumentalni
sastav “ĆURLICE”, koje su se, samo njemu u čast, s novim voditeljem, ponovno
okupile,
Nastupao je na Omiškom festivalu sa čak šest različitih
klapa, a njegova kompozicija bila je jednom i pobjednica festivala, što je
prešućeno.
Bio je Đino iznimno veliki glazbenik, ali bio je i još
veći čovjek. Pomagao je svakome (osobito u pravnim stvarima) i kada mu to nije
bilo u opisu posla. Mnogim je viškim piscima akcentirao i lektorirao knjige
(što je osim njega malo tko i mogao) ne tražeći za taj složen, delikatan i
dugotrajan posao nikakvu naknadu.
Imao je i zapaženu političku karijeru, te je bio član
Gradskog vijeća Komiža. Svoje hrvatstvo nije skrivao ni u onim teškim vremenima
zbog čega je i bio redovito kočen i osporavan. Mogao je Đino izabrati partiju,
stranku ili listu koja će mu donijeti slavu i bogatstvo ali uvijek je birao
biti čovjek, vječno u opoziciji, u borbi s “rogatima”, u borbi za pravdu i
običnog malog čovjeka. Lako je biti na
vlasti ili pripadati većini, ali trebalo je, poput Đinota, reagirati na
nepravdu kada je čine veći, brojniji i jači.
POLITIKA NEZAMJERANJA je rečenica koja ga je obilježila.
Svi mi gledamo svakodnevno nepravdu koja se događa oko nas i ne reagiramo, a
Đino je reagirao uvijek i zato je bio drugačiji, bolji i veći.
Kroz život je, kao i kroz svoje glazbeno stvaralaštvo
stalno nailazio na prepreke i saplitanja. Slikovito, kao da vrhunski atletičar
svaku utrku trči sa robijaškim kuglama na nogama sa konkurentima koji su bez
tih utega. E da je bilo pravde, gdje bi mu bio kraj. A bilo ih je, ne mali broj
koji su mu zagorčavali i verbalno i pravno i fizički i podmuklo. Otišao je Đino
na onaj svijet kao iznimno rijedak i iskren vjernik i kršćanin, na svoje
inzistiranje - IZMIREN SA SVIMA.
Ostavio je iza svog kratkog života neizbrisiv trag i
prazninu koju će biti nemoguće popuniti.
Jedinstveni glazbeni pedagog, otac klapskog pjevanja na
otoku, svestrani glazbenik, skladatelj, obrađivač, voditelj, posebno dobar
prijatelj, neustrašivi domoljub, izuzetan kršćanin i nadasve čovjek. Sve ovo i
još sto puta toliko. Sve u jednoj rečenici, sve u jednoj osobi.
- prof. Đino
Mladineo!
[ads-post]
