Ovaj rijedak, u pismenom obliku zabilježen, uvid u promišljanja don Paulina Bjaževića, uvid koji je još dragocjeniji sada kad don Paulina više nema, ostao je za sve nas, a i za neke buduće Višane, zauvijek sačuvan na stranicama Knjige razgovora „Voljeti Vis“, koja je izašla u izdanju Ogranka Matice hrvatske Vis 2010. godine. Gospođa Anči Fabijanović, autorica spomenute knjige, pa tako i ovog intervjua koji je u njoj objavljen, vrlo je rado dopustila njegovo korištenje i ponovno objavljivanje u virtualnom obliku, da bi se i na ovaj način odala dužna počast i sačuvalo sjećanje na dugogodišnjeg, sveprisutnog i zaslužnog viškog župnika. (Goran Mladineo)
Don Paulin Bjažević
Viški župnik
„Uvijek ima vremena za svoje župljane, u razgovoru je i
srdačan i odmjeren, uvijek točan, na euharistiji predan, a u propovjedi
odmjeren i odlučan. Takav je don Paulin Bjažević, Komižanin na službi u Visu,
svećenik i župnik kojega svi zovu don Pavulin. A on dijeli sve dobro i zlo s
vjernicima koji mu vraćaju vjerom i poštovanjem.“
(Ovako je don Paulina, na samom početku razgovora, autorica
predstavila čitalačkoj publici)
„Ne zaboravimo naše pretke i vjeru koju su nam ostavili“
- Kako biste predstavili Župu Uznesenja Blažene
Djevice Marije u Visu koju vodite? Koliko ima vjernika i jesu li redoviti
na svetim misama koje vodite?
Ako se govori
o tome kako predstaviti višku župu, mogu reći da je ona, poput većine naših
župa, tradicionalna. Tradicija u sebi ima više pozitivnih stvari koje, možda,
gledajući današnjim očima izgledaju kao nešto zaostalo, no i izvanjska
očitovanja govore o duhu vjere koju mještani još uvijek u sebi nose. S te
strane ja sam uvijek za pozitivnu tradiciju. Što se tiče broja vjernika, prije
pet – šest godina blagoslovio sam oko 360 kuća u Visu, sa devetstotinjak
vjernika. Na drugi dio pitanja odgovorio bih ovako: na nedjeljne mise dolazi
oko 250 vjernika. Dakako, o blagdanima ih ima više.
- Od aktivnosti vezanih uz crkvu u Visu su biblijska
grupa te vrlo aktivni crkveni zbor koji ima dugu tradiciju?
Ne želim se
zaustaviti na broju vjernika na nedjeljnoj misi, već tome nadodati i jedno
drugačije zajedništvo u vidu molitvenih grupa, rada s djecom, i mlađom i
starijom, kojima omogućujemo da subotnje vrijeme, kao pripremu za misu, provedu
uz igrice, kvizove i ostalo.
- Dolaze li?
Mlađih zna
doći i do pedesetak, ali na žalost, kao i svugdje, problem je od šestog do
osmog razreda osnovne škole. Ne mogu ne istaknuti i crkveni zbor koji je
aktivan desetljećima i zaista kvalitetan. To je mješoviti zbor, a u zadnje
vrijeme pristupulo mu je nekoliko mlađih članova, što ga je i osvježilo.
- Koliko dugo vodite višku župu?
U Vis sam došao za župnika 1983. godine,
i to je sad već prilično lijepi broj godina u istoj župi za jednog župnika. U
samom početku dao sam naglasak na našu župnu zajednicu koja nije izdvojena ni
iz crkvenog ni iz nacionalnog bića. Stoga mi je dobro došla proslava 400.
obljetnice župe 1987., kada je gost naše župe bio blagopokojni kardinal Franjo
Kuharić. Smijem reći da je i on bio oduševljen ne samo otokom nego još više
ljudima na otoku. Usput rečeno, kad smo zadnjeg dana proslave na kraju mise
zapjevali „Lijepu našu“ udario me je laktom o desno rame i rekao: „Zar se to
smije ovdje pjevati?!“
A da li višku župu volim? Kad je ne bi
volio davno bih otišao. Mislim da je za mene, jer to je moj rodni otok, uvijek
nekako najradosnije „biti među svojima“. Dakako, čovjek uvijek može dati i
više.
- Predstavite nam viške crkve – uz Spilice tu su još crkva sv. Duha, ili po domaću na Duh, pa crkva na Kutu, a ne smijemo zaboraviti ni crkvu svetoga Jurja…Surađujete i s Franjevcima koji samostan i crkvu imaju na poluotoku Prirovo?
Meni je draga crkva svetog Nikole u Dolu koja je možda nekad bila dio benediktinskog samostana, kako neki vole reći. Ipak, dok jedno popraviš drugo propada...
- Svećenički poziv je vrlo odgovoran i traži mnoga
odricanja. Ali donosi i radosti. Kako biste Vi opisali svoje svećeništvo,
i posebno poziv koji ste dobili od Boga u Komiži još kao dječak?
Da, mnogi
znaju pitati svećenike: Kako ste postali svećenik? Ja mogu jednostavno
odgovoriti – želio sam biti svećenik. Kao što netko želi biti arhitekt,
liječnik, ribar ili što drugo. Otišao sam župniku, pokojnom don Mirku Kačiću, i
rekao mu da bih išao u svećenike. On mi reče: „Pođi kod doktora“. – Odgovorih
mu: „Ali, ja sam zdrav“. A on kaže: „Neka to doktor napiše“. I poslao me u
sjemenište u Zadar, dakako preko biskupa. Svaki posao, pa tako i svećenički rad
odgovoran je, a odgovornost ovisi o onomu koji radi. No, i odricanja kasnije
znaju pružiti mnogo radosti.
- Vis je otok na kojem ste se rodili, na kojem
službujete. – Kako ga doživljavate u svjetlu promjena. Od političkih do
onih društvenih?
Kada sam došao
na Vis za župnika 1983., imao sam jedno krštenje. U sljedeće četiri godine ni
jedno vjenčanje. Prisutnost vojske i općine, u dakako ono „Ne smiješ ići u
crkvu“, svakako se osjećalo. Nastankom hrvatske države i u Visu se pojavilo
neko olakšanje, i ljudi koji dotada nisu smjeli, polako ali stidljivo ulazili
su kroz crkvena vrata. To će se pokazati i po odazivu djece na vjeronauk, kako
u školi tako i u župi.
- Kako u poplavi površne zabave poput Interneta i
ostaloga, s oltara i u izravnom kontaktu uspijevate djelovati na vjernike?
Globalizacijom
i umrežavanjem ljudi sve više vjeruju virtualnim dostignućima, i kao da i sami
postaju virtualni ljudi. Nikakvo čudo da se time gube klasične vrijednosti koje
su neprolazne. Sveti Pavao je prije 2000 godina primijetio da ima ljudi koji
dobro proglašavaju zlim, a zlo dobrim. Današnja medijska sredstva kao da to
potvrđuju. Ali, uvijek ima onih koji će crkvi vjerovati i onih koji neće. To će
biti tako do kraja svijeta.
- Ne prezate od pokude s oltara, npr. kad mladi
krizmanici za vrijeme mise izlaze iz crkve…Poznato je da se čvrsto držite
crkvenih zakona kad je riječ o krštenjima i ostalim sakramentima.
Svećenicima je
najteže kada trebaju što kritizirati, ili kuditi kako vi rekoste. Ali nekad je
i to potrebno. Nema tu ljutnje. To je jednostavno opomena, upozorenje da se
može i drugačije. Dakako, ne samo ja kao svećenik, nego i vjernici – svi se
trebamo držati crkvenih zakona koji će oplemeniti ljude. – Pokušajmo ukinuti
prometne znakove i snaći se u prometu!
- Zadovoljni ste, znam iz prijašnjih razgovora,
obnovom slike Majka s djetetom Santacrocea u crkvi na Spilicama, te
obnovom same crkve za koju dosta novaca izdvaja Ministarstvo kulture, ove
godine npr. dvjesta tisuća kuna. Ali prilaže i domaći svit. To veseli, zar
ne?
Bez podrške Ministarstva kulture ne bi mogli učiniti onoliko koliko smo učinili – to je ipak najznačajniji oblik financiranja crkvenih vrednota.
- Crkveni turizam je moguće razviti?
Prije par godina došli su k meni s idejom da bi se
turistima moglo omogućiti razgledavanje crkava. Odgovorio sam: „Nađite čovjeka
koji će biti voljan voditi ih i snositi odgovornost“. – Međutim, nije bilo
volje.
- Mnoge afere vezane uz katoličku crkvu stvaraju
mediji koji joj uglavnom nisu skloni. Vi ste prema medijima vrlo kritični
i uvijek preporučujete katolički tisak. Kako, posebno mladima, u tom
svjetlu pojasniti stvari, „otvoriti oči“ za vrijednosti kao što su moral,
poštovanje, neporočnost, duhovnost – kako im približiti Božji nauk?
- Za Dan grada Visa uvijek se slavi i njegova
zaštitnika svetoga Jurja. Predstavite malo toga sveca, kakvo je njegovo
značenje za Vis i zašto je baš on izabran za zaštitnika grada?
Postoji
razlika: jedno je proslava zaštitnika grada, a drugo zaštitnika župe. Grad od
davnine ima svoga zaštitnika sv. Jurja, i uvala se tako zove. Župa slavi svoga
zaštitnika na blagdan Uznesenja blažene djevice Marije ili Vele Gospe. No, kako
je taj dan Velo Selo prihvatilo primat u slavljenju Gospe – i neka je tome tako
– više stavljamo naglasak na blagdan svetoga Vicenca koji je dva dana poslije Vele
Gospe. Obnova Dana sv. Jurja, zaštitnika grada, zapravo je nastala odlaskom
vojske, kada smo prvi put nakon Domovinskog rata slavili misu, u tada još
uvijek ožičanom prostoru toga dijela luke – bili smo u strahu…
- Što mislite kakva je budućnost vjerskog života na ovom otoku koji je udaljen od kopna, ali baš zato ima ono nešto posebno, onu osamu daljine i širinu koje samo more daje. Što vi osobno volite u Visu i na Visu?
Činjenica je
da je svijet postao globalan. U toj globalnosti osjećaju se mnoge manjkavosti,
osobito duhovnog karaktera. Nije nikakvo čudo da su se na zapadu počeli
javljati pokreti mladih koji traže upravo duhovnu hranu. Prvi koraci us možda
teški, ali vjerujem da će i ova kriza proći, kao što su kroz povijest
nadolazile i nestajale i mnoge druge. U tom kontekstu gledam i otok Vis. Kada
me pitate što osobito volim na Visu, započeo bih od onog prvog kamena u mojoj kali, pa redom sve do ovog križa na
preslici Spilica koji se raspada. Obnavljajući crkve vjerujem da ostavljamo i
trag za buduća pokoljenja. Sve što želim i mojim župljanima i mojim otočanima
je da ne zaboravimo i ne zanemarimo naše pretke i vjeru koju su nam ostavili.
