Potonuo je trajekt Vis. Stari vapor Vis, sada s imenom Vicente, negdje u Africi. Ta tužna vijest iznenadila me kao prva vijest dana, prvo što sam pročitao u utorak ujutro. U Americi, daleko od Hrvatske i Visa, ali i Zelenortskih otoka i njegovog zadnjeg doma. Obuzela me neka duboka tuga i oči su mi se napunile suzama. Naš dobri Vis je sa sobom tragično povukao na dno mora 15 ljudskih duša, stanovnika pučinskih afričkih otoka koji su se vraćali svojim domovima s lepršavim živim kokošima koje su valjda taj dan kupili na lokalnom pazaru. Petnaest ljudskih tragedija, u vremenu kada su se, čini se, zlokobno nanizale na svim stranama svijeta. Ali moj žal za Visom je, kao i svaka tuga, osobniji i sebičniji.
Njegovim odlaskom nestala je i velika knjiga uspomena, simbola i značenja jednog vremena – i mog malog djetinjstva i svijeta. Osjetio sam se kao da sam čuo da je umro stari barba, nekad blizak obiteljski prijatelj, koji je odselio na drugi kraj svijeta i iz naših života. No na vijest o smrti, tom konačnom kraju, sva sjećanja su se vratila i sve su slike oživjele kao nekad.
S mojim Visom sam se zadnji put susreo prije petnaest godina, na liniji Sobra – Dubrovnik. Bio sam sretan da ga vidim, ali već tada je bio u tako lošem stanju da sam sa strahom gledao njegovu mladu posadu i mislio kako ih majke nisu rodile da skončaju pod palubom nekog zapuštenog broda. Gledajući prema obližnjim otocima i obali, naivno sam se tješio mišlju da, eto, bar ta brodska linija nikad ne plovi predaleko od kopna, ako se zlo i dogodi…
Nama se, hvala Bogu, zlo dogodilo nije; no Visa više nema, skončao je jadno, nezasluženo. Potonuo je u sred surovog Atlantika, radeći teško u svoje penzionerske dane, koje je kao i mnogi drugi trebao uživati negdje drugdje ili s dostojanstvom biti umirovljen u rezalište i reinkarnacijski ugrađen u neki novi brod. U nepravednoj, ali neumoljivo dosljednoj logici svjetske ekonomije, Vis je izgrađen u najbogatijem dijelu svijeta, porinut u Njemačkoj i trideset godina plovio u bogatoj Danskoj; pa sljedećih tridesetak kod nas – koji smo uvijek bili negdje između bogatih i siromašnih – da bi pod stare dane kao isluženi sluga bio prepušten nemirnom moru kanala atlantskih otoka siromašne zemlje trećeg svijeta.
No za nas, trajekt Vis bio je prvi veliki iskorak u moderno kada je uveden u promet za Vis 1976. godine. Bilo je to vrijeme svekolikog pozitivnog zamaha i onog dobrog što je stara država bila. Na tuđim kreditima, ali išlo je nabolje pa nismo puno pitali. I Vis je bio takav. Moderan i lijep, po dolasku tek trideset godina star, brz, siguran i udoban – ti pristojni Danci su ga (d)ostavili kao novog i još s danskim pločicama naziva paluba! Zamijenio je prve nezgrapne trajekte i parobrode kojih se kao kroz maglu petogodišnjaka još sjećam da su pristajali bokom na rivi ispred zgrade hotela i iskrcavali aute, jedan po vožnji, vinčom.
Razlika prije i poslije vapora Vis je neusporediva: došli su nakon njega drugi i moderniji trajekti, uključujući i doma-izgrađeni, ali za svoje doba manje komforni Vuk/Bartol, koji je sa svojim nesretnim imenovanjem, tvrdim plastičnim sjedalicama, neotporan na valove, a opet naš, sažimao sve paradokse svog nemirnog vremena… Baš kao i današnji velebni Petar koji je od Visa duplo veći, a tako velik i prazan nerijetko izgleda kao metafora naše još uvijek nove slobode koja se čini kao par prevelikih cipela u koje još ne možemo stati. Trajekt Vis je bio baš poput i po mjeri Visa. Mali, ali velik, žilav, izdržljiv, na buru i jugo otporan trajekt koji je sa svoja dva ugodna salona bio luksuzan i putnicima i autima.
Meni koji sam na Visu kao dečkić ljetovao vapor Vis je bio istinski poseban i na splitskoj rivi nisam primjećivao niti jedan drugi. U zagrebačkoj osnovnoj školi sam ga cijelu zimu crtao u želji da me na prvi dan školskih praznika opet preveze noni i didi na Vis, a mama mi je uvijek govorila da je hrana pripremljena u brodskoj kuhinji najukusnija – nekad bi je uspjeli i probati!
Između mame, tate i sestre, uspjeli smo se dogovoriti koje je „najbolje“ mjesto u salonu, kao i usuglasiti par mjesta na palubi koja su u obiteljskoj demokratskoj proceduri bila 'odobrena' za sjedenje, ovisno o vjetru, suncu i godišnjem dobu. Kad bi nas djecu barbe i tete vodili na Vis, vožnja bi neizbježno uključivala i ispitivanje o imenima svih punti, otoka i svjetionika na putu od Splita do Visa, uz obaveznu priču o Marduji.
Trajekt Vis je obilježio moje djetinjstvo. Ne mogu ni zamisliti što je on, tako lijep i funkcionalan, u svoje vrijeme mogao značiti starijim generacijama Višana, onima koji su se, kad je on po prvi put pristao u višku luku još živo sjećali jedara, jarbola i pare. Ali u jedno sam siguran: njegovi valovi bili su najbolji valovi za 'ulovit' pod kalafotovo, a i na Prilovo, i ja ih za ništa ne bih mijenjao.
