Češka vila izbliza i iznutra

Kad Češku vilu gledamo iz daleka ne vidimo posljedice koje su neriješen status, nebriga i napuštenost ostavili na njoj. A kad se približimo ...

Besida u uspomenu pok. Tonku, Davoru Borčiću - Lukinu

Dragi i poštovani Davore, prijatelju moj i naš, svih nas; stojim ovdje ispred tvog "karšila" i mislim. Nikako ne shvaćam da si Ti unutra, da si mrtav, jer to mi je nekako "preko reda". Iako sam od tebe puno naučio još si mi bio potreban. Bilo mi je potrebno ono tvoje znanje mudrog razlučivanja.
Istina, krhkog si bio fizičkog zdravlja ali intelektualno, duhovno bio si "kako žigont".
Tvoje poznavanje Podšpilja, cijelog Otoka Visa, a i šire bilo je ravno znanju jednog akademskog Erudite.
Ali sve jedno, ti si ostanaš najobičniji, svakodnevni "POJOR" koji je žarko volio kako svoje najmilije : majku Perinu, Oca Luku i brata Šimu, ženu svoju - Dominu i kćerkicu Patriciju, svog tasta Vicana i punicu Nevenku tako i Poja, Podšpilje; ali i ono "naše" zajedničko "ol Gargiricina pok sve do Ivcova".
Ma što ću nabrajati?
Jednostavno, volio si ljude, čovjeka, svih, bez obzira na podjele i pripadnosti. Bio si jednostavno most među ljudima na kojeg sam se i ja, mada značajno stariji od tebe vjerovatno ugledao. Falit ćeš mi dakako, jer teško mi je dovršiti naše zajedničko započeto djelo u Udruzi Lavurat za Poja, realizirati sav onaj na"popis" - sekcije za očuvanje kulturne, prirodne i povijesne baštine "Vid Biličić".
Ufam se da će te mi vi iz nebeskih rajskih dvora duhovno pripomoći da realiziram  zajednički započeto djelo ovdje na zemlji, u dolini suza u kojoj sam sada ja kao i mnogi drugi ostao. I na kraju, ufam se da ćeš za svoja ljuska djela na zemlji biti nagrađen nebom gdje ćeš vječno živjeti.
Bog ti do pokoj dragi naš Davore.
Tvoje će djelo uvijek živjeti.
Nego, jučer sam bio na grob Vidotu u Visu, pozdravio ga i izvijestio o tvom odlasku, mom velikom gubitku pa mi je rekao : " A darži se sal!".
Pomozite mi sad obojica kako možete s neba, jer druge pomoći su mi u današnje vrijeme na žalost "folše" bez vas. Potrudit ću se da ovaj tvoj - naš "popis" bude negdje objavljen kako bi bio putokaz i potvrda tvog neizmjernog vrela znanja. Naravno - ako to Bog do.
I još jednom - zbogom; neka ti Bog do pokoj!



U PODŠPILJU , 04. Veljače, 2014
Josip-Jožica Repanić - SARDENJEŽ

Spomenik Antunu Matijaševiću Karamaneu u Visu

Gospodin Čargo mi je već duže vrijeme "dugovao" svoja razmišljanja o tome kako urediti prostor ispred Batarije i istodobno se odužiti jednom od viških velikana. Napokon ih je pripremio za objavljivanje i evo ih tu pred vama.

Urednik

Spomenik Antunu Matijaševiću Karamaneu

Piše: Boris Čargo

Nepovoljne vremenske prilike nedavno su devastirale okoliš Gosipne batarije, slomivši i srušivši u dva navrata najveći dio borovih stabala. Prvi put to se dogodilo s istočne strane Batarije kada je ispred njenog ulaza i u dvoru vrtića palo nekoliko stabala, odn. njihovih grana od kojih su neke veličinom bile poput stabala. Sreća je da se tog trenutka nitko od djece i roditelja nije našao na tom mjestu. (Treba reći da se na istom mjestu i dvije godine prije, usljed ne tako jakog vjetra u ljetnim mjesecima srušila jedna grana bora ispred ulaza u Batariju oštetivši nekoliko automobila).
      Godinu kasnije došlo je do većeg rušenja borova sa sjeverne, zapadne i južne strane Batarije. Ovog puta razmjeri rušenja su bili znatno veći i ponovno je sudba htjela da nitko od djece, roditelja i prolaznika ne bude u blizini. Ne treba posebno isticati da se sve događalo ispred Osnovne (i Srednje) škole. U oba slučaja gradske su vlasti očistile teren od granja i debalâ, no ovog puta su i išli i korak dalje predvidjevši mogući pad preostalih borova, te su ih selektivno posjekli.
      Sječa borova potaknula je g. Nikolu Kežića na pokretanje javne rasprave o uređenju cjelokupnog prostora, na kojoj su tijekom rasprave i glasovanja, većina sudionika zahtjevale ponovnu sadnju borova.           
     Ovo bi bio u najkraćim crtama sažetak događanja na ovom prostoru, a ja se javljam s prijedlogom kome posvetiti taj središnji prostor grada Visa sa smjernicama njegova uređenja. Kažem smjernicama, jer se ne osjećam dovoljno stručnim za iznošenje svoje vizije hortikulturnog uređenja cijelog prostora. Za tako nešto treba angažirati stručnjake pejsažne arhitekture i one u hortikulturi.
      Vjerojatno će se svi složiti da je grad Vis grad spomenik; dovoljno je spomenuti da početci urbanizma na hrvatskom prostoru su upravo ovdje u Visu, da je ovo grad koji se razvio uz ostatke Isse, grada koji je svojim osnutkom (gradnjom), uveo današnje hrvatske prostore iz pretpovijesti u antiku. Grad je to čiji su tadašnji stanovnici (uz Farane na mjestu današnjeg Starog grada na Hvaru), donijeli pismenost, uporabu novca, podijelu zemljišta (katastar), demokratsko uređeno društvo na današnje hrvatske prostore. Revolucionarni su to noviteti. Nadalje da ne ostanemo samo na antičkom razdoblju, brojnost palača, utvrda, ljetnikovaca i drugih objekata, jasno govori o dubokoj kultunoj brazdi viške kulture i povijesti. U takvom urbanom ozračju rađali su se, živjeli i djelovali mnogi veći i oni manji, znani i manje znani viški intelektualci.
      Lako je zaključiti da je grad Vis „grad spomenik“, ali grad bez spomenika koji bi obilježio mnoge važne događaje iz njegove duboke prošlosti, kao i časne i utjecajne osobe koji su ponikli na njegovoj zemlji.  　　     
      Ako izuzmemo odnešeni spomenik Lijun, palima u Viškoj bitci 1866. g., primjetljivo je da su se u proteklom razdoblju na Visu podizale samo spomen ploče i oznake o događajima vezanim za II sv. rat. Svi ostali događaji i viški velikani iz njegove duboke i bogate povijesti su potpuno i svjesno zanemareni.

      Ovo pišem, jer držim da je došlo vrijeme da se barem dijelom ispravi ta nepravda i to prije svega velikom viškom sinu Antunu Matijaševiću Karamaneu. Istina sjetili su se Višani svojeg sina i prije, pa su mu postavili ploču koja je govorila da je u kući Siminiati na viškom korzu nasuprot općine, rođen viški velikan, no tu je ploču za vrijeme talijanske okupacije skinuo tadašnji gradonačelnik Piero Dojmi di Lupis. Siminiatovi su bili izrazito narodnjački - hrvatski orijentirani, sudionici i hrvatskog preporoda, pa su pojednici prekinuli svoje odnose s Pierom koji je bio zet te obitelji.
      Tko je Antun Matijašević Karamaneo? Vjerujem da svi znate podosta o nemu, pa neka mi ne bude zamjereno što ću ovdje ponoviti tek nekoliko kratkih podataka iz njegova života.
      Rođen je u Visu 1658, pored Visa školovao se u Hvaru, Rijeci i Padovi, gdje je 1686. g. završio studije. Godine 1688. vraća se u rodni Vis gdje je postao župnikom. Nakon toga otišao je u Rovigo, pa u Padovu i Veneciju gdje je radio kao predavač i odgojitelj. Dugo je živio u Mlecima gdje se družio s iznimnim umjetnicima i znanstvenicima svog vremena. Za cijelo to vrijeme dopisivao se na hrvatskom jeziku s mnogim Splićanima, Hvaranima, Višanima i drugim Dalmatincima. Često je isticao da je Hrvat a ne Talijan i kolika važnost čuvanja vlastitog jezika. Bio je vrhunski intelektualac koji je u svojim radovima pored književnih tema pisao i o onim povijesnim. Mnoga strana djela je preveo na hrvatski jezik, a pored hrvatskoga pisao je i na latinskom i talijanskom jeziku. Njegova znanja o arheologiji su bila na visokoj razini. Matijašević je bio u svoje vrijeme, kako to navodi G. Novak, prvi arheolog Dalmacije od Zadra do Kotora. Njemu se obraćaju i Zadrani i Ninjani i Trogirani i Splićani i Dubrovčani i Hvarani i Perastani i Kotorani, i on svima njima odgovara dostojno znanstvenika svoga vremena i u mogućnostima svoga vremena.
      Znanstveni rad koji ostvaruje daje zavidne rezultate i kada je u pitanju epigrafika, numizmatika i uopće poznavanje povijesti, nimalo ne zaostaje za sličnim radovima u Italiji.

      Uvodno spomenuti prostor ispod batarije je idealan prostor za podizanje spomenika Karamaneu. Do ovog mjesta već vodi popločana šetnica, a glavni ulazak u perivoj bio bi s sjeverozapadne strane gdje se nalaze lijepe kamene stube tako da je ulaz u perivoj već urađen. Kao lijepi uvod u perivoj na manjem trgu pred stubama nalazi se i reljefno ukrašena kruna bunara. Drugi ulaz u perivoj bio bi sa suprotne istočne strane, od Kuta. Istovremeno cijeli prostor je okružen lijepom i skladno građenom Gospinom batarijom, Osnovnom (srednjom) školom, kulturnim centrom s gradskom knjižnicom, te neoklasicistička zgrada nekadašnje škole, danas učilište VERN, stvarajući mali viški „kampus,“ prostor u kojemu će se odgajati, obrazovati, kulturno osvješćivati i družiti Višani i uživati u lijepom pogledu na višku uvalu. Logično se nameće da taj „kampus“ u svom prostoru zaslužuje ovog znamenitog viškog sina. Ovo svakako treba biti središnji spomenik i perivoj grada Visa, čije hortikulturno uređenje trebaju osmisliti stručnjaci, ne pukim sađenjem borova, već različitim sredozemnim raslinjem. Mislim da je ovo mjesto najpodesnije jer je i središnje mjesto grada Visa koje povezuje Kut i Luku.
      Spomenik bi trebalo postaviti u punoj veličini s rekonstrukcijom odjeće na temelju sačuvane slike, a u skladu s vremenom njegova življenja. Trebalo bi ga izraditi u bronci na kamenom postolju koje bi se nalazilo na nekoliko kamenih stuba s pločom o najosnovnijim podatcima o njegovu životu i radu, te viškom zavičaju. Ja ga vidim kao osobu u sjedećem položaju zadubljenu u prevođenje – pisanje ili pak čitanje, dakle u knjigu koja jer i obilježila velik dio njegova života. Takav spomenik bio bi i lijepi poticaj viškoj djeci da od samog početka svojeg školovanja spoznaju vrijednost obrazovanja, knjige, naspram svega onog što se danas nudi putem različitih oblika medija, na kojima se ističu kojekakve društvene vrijednosti ili ne vrijednosti. No ovo je moj subjektivni doživljaj, a ako ikada dođe do podizanja ovakvog spomenika njegov izgled odrediti će za to sastavljena komisija i sam umjetnik koji će ga oblikovati.
      Vizuelni doživljaj za grad biti će poseban; ulazak posjetitelja u višku luku i njegov prvi dodir s gradom, onaj pogled s broda, ukazati će se posjetitelju velebni spomenik. Ovaj doživljaj biti će znatno snažniji za sve one koji u Vis uplovljavaju u noćnim satima. Osvijetljeni spomenik, čija će se vizura izdaleka primjećivati, a zanimanje gledatelja povećavati s približavanjem viškoj uvali, biti će jedna nova i jedna od ljepših veduta grada, a cijeli prostor dobiti će svoj puni smisao.
      Bilo bi lijepo kada bi se spomenik mogao realizirati odmah, no to nije realno očekivanje, toga smo svi svjesni. No važno je da građani Visa sa svojim poglavarstvom donesu takvu odluku i da se na podizanju spomenika radi da se što prije stvore uvjeti za njegovo podizanje.

      Nadalje ovdje želim potaknuti Vas vijećnike i gradonačelnika na razmišljanje o nazivanju najveće nagrade grada Visa (onoj za životno djelo), po imenu ovog viškog sina – Antun Matijašević Karamaneo. Time bi se dodatno potvrdila veličina ovog Višanina u gradskoj sredini. Mišljenja sam da bi ovo bili minimumi s kojima bi se Višani odužili Karamaneu i potaknuli druge da saznaju i uče o njemu.

      Usput. Pokrenuto je i pitanje zašto se nagrada grada Visa ne dodjeljuje već nekoliko godina. Nagrada nekog grada nekom pojedincu/cima, ustanovi, instituciji i sl. treba predstavljati veliki doprinos spomenutih određenoj sredini. Komisija koja o tome odlučuje treba biti izrazito kritički usmjerena i dobro proanalizirati koji su razlozi dodjeljivanja nagrade; treba proučiti i provjeriti istinitost podataka predlagatelja i proučiti koja su to djela za koju se dodjeljuje nagrada, život osobe, a zatim „sine ira et studio“ donijeti odluku. Ako je potrebno konzultirati i osobe koje nisu nužno članovi komisije, ali bolje poznaju određenu problematiku. Temeljni razlog dodjeljivanja takve nagrade treba biti rad i zalaganje pojedinca/naca ili ustanove i sl. za Vis i razvitak grada. Jer svjedok sam da se katkada predlažu osobe čiji doprinos Visu (unatoč njihovim postignućima na poljima koja nemaju nikakve veze s Visom), je malen i to ne zaslužujuju.
      Zbog toga mislim da nije niti nužno niti potrebno dodjeljivati takvu nagradu svake godine, već kada za to ima valjanog razloga. Naravno da nisam protiv toga da ako postoje valjani razlozi da se ona dodjeljuje i svake godine, no kako rekoh, treba biti oprezan. Dodjeljivanje nagrade grada Visa samo da bi se „ispunila neka godišnja obveza“ dovesti će do potpunog obezvrjeđivanja nagrade grada Visa. 

Mr.sc. Boris Čargo: Novi ogradni kameni zid nije devastirao arheološki lokalitet

Pred par dana upozoren sam od prijatelja na negativne komentare koji se javljaju u javnosti putem facebook stranica (Issa vis kut i Klub obožavatelja Visa i viškiga jazika), na gradnju ogradnog kamenog zida s južne strane arheološkog lokalitetata Rimske terme, te kako bi bilo dobro da se i ja osvrnem na cijelu situaciju. 

          Digla se buka oko zida veličine 1,4 m (neki su ga nazvali berlinskim), i to traje danima, komentari su plitki, nestručni, omalovažavajući, bez ikakvih konstruktivnih prijedloga, ali zasigurno dobra zabava mnogima.

          U svemu i ja se indirektno osjećam prozvanim, s obzirom da o potrebi gradnje ogradnog zida na termama pričam i zalažem se barem desetak godina, u sklopu teme uređenja termalnog kompleksa u arheološki park.

          Podsjetimo se, na ovom prostoru koji nosi ime, a stariji Višani će to dobro znati, Veli mir, (Veliki zid), mir od lat. murus, nalazio se sklop građevina građenih za vrijeme austrijske uprave nad otokom, s preko tri metra visokim ogradnim zidovima. Na mjestu sadašnjeg termalnog ogradnog zida također se nalazio ogradni zid čije smo ostatke pronašli, a prema kojima možemo vidjeti da bio nešto širi nego li što je širina sada izgrađenog kamenog zida. O njegovoj visini ne mogu sa sigurnošću govoriti, već samo iznositi pretpostavke na temelju fotografija koje posjedujem. Na temelju toga visina bi mu bila 1,2 – 1,3 m, u onom dijelu koji se nalazio s južne strane nasuprot austrijskih građevina. Kompleks građevina Velog mira je srušen 1963. g., a kamenje i škalja (ispuna), upotrebljena je za gradnju nove rive prema Prirovu. Južni ogradni zid termalnog kompleksa dijelom je srušen za vrijeme II sv. rata i kasnije, a uz povremene popravke i rušenja on je u poratnom razdoblju potpuno srušen i odnešen. Istraživanjima smo na dva mjesta izolirali njegove temeljne ostatke.
          Današnji zid nije moguće promatrati izolirano od drugih, susjednih ogradnih zidova i i od cjelokupnog plana istraživanja i prezenatcije termalnog kompleksa i stambenog dijela Ise koji se nalazi neposredno sa sjeverne strane termi, gdje je novijim istraživanjima izolirana još jedna gradska ulica.
          Na tom pravcu ogradni zidovi počevši od ograde s južne strane teniskih terena, preko dvorâ Vartilovih do sklopa kuća Vitić, svi su visoki i gotovo svi su viši od sadašnjeg sagrađenog. Oni nisu ujednačeni, jer nakon kamenog ogradnog zida teniskih terena (visine preko dva metra), slijedi ogradni zid također preko dva metra od matuna (Vartilovi), pa kameni zid oko metar i deset cm visine (pišem po sjećanju), sadašnji ogradni zid termi visine 1,4 m, te opet kameni zid od preko dva metra (sklop kuća Vitić). I sad je najveći problem sagrađeni zid koji je prvi korak u uređenju cjelokupnog kopleksa termi, njegove zaštite i buduće prezentacije. Tvornička ograda koja se tu nalazila (i nalazi se i dalje), nikad nije bila problem, niti njena visina (preko 2 m), niti ruzinavo i oronulo stanje dijelom potpuno propalo, da je prijetilo rušenje cjelokupnog južnog plašta ograde (zanima me kakvi bi komentari bili da se to dogodilo).

           Da se razumijemo nekadašnja ograda koju spominjem, nikako ju ne spominjem u negativnom smislu, jer je zaštitila termalni kompleks na dobar način, u vrijeme kada je cijelom lokalitetu prijetila ponovna devastacija (ne treba posebno podsjećati što se sve događalo na prostoru termi tijekom i nakon II sv. rata). Postavljanje brodica od strane mještana, korištenje prostora za suhi vez i trajno odlaganje brodica, prijetilo je kako rekoh, ponovnoj devastaciji lokaliteta. To je vrijeme kada je prostor termi prekopan u dužini od pedeset metara s južne strane i postavljena je velika (Ø 25 cm) vodovodna cijev, koja je tek s ovim radovima na gradnji novog kamenog zida, stavljena izvan funkcije i sada smo u mogućnosti istraživati i taj dio kompleksa. 

          Unatoč tome neki spominju kako ta ograda nije nikada bila potrebna te da je trebalo samo ograditi prostor s mozaicima (lijepo bi bilo da nam se opiše kako bi to izgledalo u prostoru), a rečenicu prije toga se spominje kako bi se libar mogao napisati o katastrofalnom odnosu prima ostacima antičke Ise. Koliko kotradikcije u tako malo prostora. 

          Vodovodna cijev je u isto vrijeme postavljena i sjeverno od termi, gdje je devastacija lokaliteta bila znatna jer su se neki zidovi u svom gornjem dijelu porušili. I ta cijev je sada izvan funkcije i izmještena. Kamo sreće da je ograda bila postavljena prije nego li je došlo do svih spomentih devastacija.

          Tada postavljena metalna ograda je također mogla biti niža, možda i upola, a postavljena je u visini od nešto preko dva metra. Ne bez razloga. Funkcija ograde oko tako važnog lokaliteta je velika i ona mora onemogućiti (ili smanjiti na minimum), ulaženje na lokalitet bez nadzora. Treba samo pogledati iskustva i nekih drugih zemalja, na koja se često pozivamo.

          No sada s obzirom na njeno stanje trebalo je zamijeniti i to je po mom sudu napravljeno na dobar način. Da li je zid mogao biti niži? Mogao je, ali bi to zahtjevalo i istodobno postavljanje visoke metalne ograde na njega, radi zaštite, a što bi, obzirom na njenu skupoću premašilo troškove gradnje zida, jer ta metalna ograda svakako ne bi bila nekava „nova tvornička,“ već primjerena mjestu i lokalitetu - kovana.

          Novi ogradni kameni zid ni na koji način nije devastirao lokalitet, dapače uljepšao ga je kao i vizuru ovog dijela Visa, (svjestan sam da je govoriti o ljepoti subjektivan stav pojedinca, pa o tome ne bih previše komentirao i u tom smislu prihvaćam da je nekima prethodno stanje bilo puno prihvatljivije). No sagrađeni zid se sasvim lijepo uklopio u sve okolne zidove i oblikom, tehničkom izvedbom i visinom.

          Odmah je vidljivo da najveća većina onih koji negativno komentiraju sagrađeni zid, pišu samo na temelju fotografija i s jedinim ciljem nekonstruktivne kritike. Zanimljivo je da svi termalni kompleks promatraju (u svojim kritikama), isključivo s njegove južne strane. No kakav je zapravo pogled na terme s te strane. S te strane je vidljiv, upotrebiti ću citate komentatora: ružni monotoni, jednolični, sterilni, žalosni, dosadni ravni....zid. Dakle s južne strane termi možete vidjeti samo dugi plašt zida izgrađen od kamena istog oblika kakav je ovaj sada ogradni. Terme u svojoj razvedenosti arhitekture se s te strane ne mogu lijepo sagledati jer južni zid zaprječava pogled na ostale zidove (osim u jednom manjem dijelu kaldarija i dijela prefurnija, na mjestu gdje je južni zid srušen i gdje ćemo vršiti njegovu djelomičnu rekonstrukciju).

          Sada kada je stavljena izvan funkcije vodovodna cijev južni zid termi moći će se frontalno osloboditi zemljanih nasipa, pa će se visina zida ukazati za barem još jedan metar (kako li će tek tada biti ružan, dosadan …). Južni zid je temeljen na živoj stijeni zbog svoje nekadašnje visine, no mi ga na žalost ne možemo do te mjere iskopati i pokazati javnosti, jer nam na oko metar dubine (od današnje hodne površine u termama), dolazi do prodora mora. Zamisli sad žalosti za naše kritičare da ga možemo prezentirati u njegovoj punoj visini. Vjerojatno bi ih to toliko zaprepastilo da jedan ružni monotoni, jednolični, dosadni, ravni zid..., krasi vizuru Visa, da bi se zalagali za njegovo uklanjanje ili bi im se pak arheologija i spomenička baština ogadila. 

          Ukratko, vizura sadašnjeg ogradnog zida veoma je slična nekadašnjoj južnoj fasadi termi. Toliko o pogledu na terme s južne strane.

          Najbolja vizura termi je s istočne strane na koju turisti najčešće dolaze radi fotografiranja i pogleda na cjelokupni sklad arhitekture. Tu se i dalje nalazi „lijepa“ ruzinava ograda. Također i sa zapadne strane je ista tvornička ograda. Dakle 70 % termalnog kompleksa i dalje je ograđen starom ogradom. Tu na zapadnoj strani biti će glavni ulaz u budući arheološki park i taj dio će biti najljepši i najreprezentativniji.

          Terme će dobiti i svoj krov koji će jednom natkriti cjelokupni kompleks i na najbolji način ga zaštiti od atmosferilija, dobiti će i mostiće za šetnju kroz i iznad kompleksa i mozaičnih tapeta, sa svim objašnjenjima i i grafičkim rekonstrukcijama pojedinih prostorija. Biti će raj za oko i užitak za ljubitelje kulturne baštine.

          U skladu s time pokušajte zamisliti koliko se sadašnji zid uklapa ili ne uklapa u buduću vizuru i prezentaciju termi.

          Glede onih koji jadikuju kako djeca ne mogu vidjeti terme, neka mi se jave oni/e koji su s djecom ikada platili ulaznicu za muzej ili kada sam odbio njihove zahtjeve za vodstvom po zbirci ili pak nekom drugom lokalitetu uključujući terme. Zašto mislite da sutra biti drukčije? i zašto mislite da viško dijete neće moći ući u terme ako to zaželi? Na temelju čega, dosadašnje prakse? Najlakše je pljuvati, a ako se ne radi ništa, tada opet pljuju, jer zapravo što god se uradilo nikad ništa ne valja. Možda bi bilo najbolje da se ugradio jedan dobar kolnjik, valjda bi svi bili zadovoljni. 

          Glede onih koji kažu kako treba biti sve slobodno i bez plaćanja ulaznica. Jako zanimljivo, u čestim razgovima s takvima uvijek se tuže kako se to u inozemstvu i zrak naplaćuje, a mi budale sve dajemo besplatno. Zaista treba biti genije pa ugoditi svim prohtjevima.

          Neki opet spominju kako Muzej grada Visa propada?! a arheološka zbirka je proširila svoj postav za tri puta u posljednjih desetak godina! Naravno da u nju treba i te kako ulagati, no ona ne propada, jer se u nju zadnjih godina neprekidno investira, ne velika sredstva ali ipak investira, pa i u ovom trenutku u samoj zgradi se na dva mjesta izvode i planiraju popravci. 

          Istovremeno se izražava bojazan kako naplatiti ulaznice, lijepo goste uvedeš u terme i naplati im se ulaznica. Vrlo jednostavno, onako kako to čine u svim zemljama svijeta.

          Čitajući sve komentare, kojih ima prilično, osim ne valja, ružno, dosadno, sterilno..... nema ni jednog suvislog prijedloga. Prijedlozi se svode na: treba ga srušit, postavit bodljikavu žicu, idealan je za pisanje grafita Hajduka …i sl. Svaka čast, samo naprijed, no odrasli ste ljudi, pa pretpostavljan da ste svjesni da svaka izrečena/napisana riječ ima svoju težinu. Dakle zamislite kada netko zaista i odluči provesti vaše konstruktivne prijedloge u djelo. 

          Na kraju. Termalni kompleks će se jednom u cijelosti urediti, gradnja ogradnog zida samo je dio te cjeline, i dobiti izgled kakav zaslužuje. Tu će biti glavni ulaz u arheološki park koji će biti povezan i s nekropolom na Martvilu, kao i ostacima stambene arhitekture na najdonjim padinama Gradine koji se već naziru (noviji istraživanjima locirana je još jedna ulica odmah poviše termi). Ovdje će jednom netko zarađivati svoj kruh, tko zna, možda ironija sudbine tu odredi nekog od sadašnjih kritičara, tako nešto ne bi bilo prvi put, a kod nas konvertita ima na pretek.

          Nemoguće mi se osvrnuti na svaki komentar, što bi s obzirom na njihov sadržaj zaista bilo i smiješno s moje strane. Pokušao sam dati sliku onog kako je to izgledalo nekada i usporediti sagrađeni zid s njemu susjednim, te pokazati da je zid u svemu opravdan i dobro izgrađen. Nisam se namjerno htio doticati visine zidova npr. od Smiderova prema Spilicama, ili pak onog oko restorana Kaliopa, onih na početku Vukovarske ulice i dr. Zaključak izvedite sami. Sagrađeni zid se vizuelno, tehnički, konstruktivno, ambijentalno, kako god hoćete uklopio u prostor i ni na koji način se ne ističe u usporedbi sa susjednima. 

          Svjestan sam da dio mog osvrta na aktuelne komentare ima dozu sarkazma, no svakako manju negoli je komentarori pokazuju u svojim nastupima, omalovažavajući napore grada da uredi i zaštiti dio vlastite baštine. Na kraju želio bi da se svi konstruktivnije okrenemo Visu i prezentaciji njegove baštine, a manje zabavljamo pišući svakakve komentare.

(P.S. raspravu na ovu temu ću nastaviti sa svakim tko to želi, i tko se možda našao prozvanim ovim osvrtom, ali usmeno. Ako je potrebno može se napraviti i okrugli stol na temu uređenja termi, što svakako planiram onog trenutka kada se krene u natječaj za izradu izvedbenog projekta uređenja termi. Zaista nemam vremena odgovarati na komentare pojedinaca. Stoga vrlo rado ću se odazvati raspravi facie ad faciem).

Zdravi i veseli bili 

Boris Čargo

VIS 70 - Svečano otvoreno novo nogometno igralište NK VIS

Nakon svečane skupštine povodom 70. godišnjice obnove Hajduka na Visu uslijedila je još jedna svečanost - otvorenje novog nogometnog igrališta NK Vis u Samogoru i utakmica domaćih nogometaša s veteranima Hajduka... 
Sve to u živopisnom ozračju našega molega mista:

Piše i snima Nikola Kežić

Ratni aerodrom na Visu

Posljednjih nekoliko godina aktualna je priča o izgradnji aerodroma na Visu, a uvijek se veže uz činjenicu postojanja Savezničke baze i ratnog aerodroma na Visu 1944/45. godine. Podsjetimo se malo tog razdoblja viške povijesti kroz fotografije i filmski materijal, a koga zanima više neka pročita u poglavlju o aerodromu u knjizi Veseljka Huljića "Vis 1941-1945".

Bože, koji dan! A siječanj je.

Nešto prije podneva šetao sam viškom obilaznicom, a između krošnji drveća otvarali su se prizori od kojih zastaje dah. Izoštreni čistom arijom, osvijetljeni blistavom vidljivošću koja je 'privlačila' terafermu, zvali su na fotkanje. Neka slike govore!

Dobrila Cvitanović: Kut mojega ditinstva i moji mladosti XVIII.

Predstavljanje svakog novog broja Hrvatske zore u Visu je kulturni i društveni događaj, a na pripremi broja radi više osoba. Ipak, kao i u svakom timskom radu, postoji netko tko povuče najviše. U ovom slučaju to je prof. Maja Karuza i na predstavljanju novih brojeva se to, kroz zahvale, i spomene.
O tome više drugi put, a sad evo još jedan članak iz 64. broja Hrvatske zore u e-obliku/PDF formatu za one koji su daleko od papirnatog izdanja kojem je naklada 400 primjeraka. Autorica je predsjednica viškog ogranka Matice hrvatske Dobrila Cvitanović kojoj je ovo već osamnaesti nastavak sjećanja na Kut njenog ditinstva i mladosti.

Klikni na link:  Dobrila Cvitanović: Kut mojega ditinstva i moji mladosti XVIII 

Dobrila Cvitanović: Kut mojega ditinstva i moji mladosti XVIII

Dr. sc. Vesna Bučić: Otok Vis - čuvar našeg Jadrana

Malo koji broj Hrvatske zore bude bez zanimljivih radova dr. sc. Vesne Bučić o povijesti Visa. U posljednjem broju riječ je o knjizi u kojoj je ugledni viški zet Lazar Rusić slikovito opisao Vis tridesetih godina 20. stoljeća: Klikni na link:

Dr. sc. Vesna Bučić: Otok Vis - čuvar našeg Jadrana