Zove me Tafra... Da su u vili preko puta Slatkog Kuta. E, e! Američki ratni pilot. Ako hoću, mogu do njih. I eto mene u dvoru vile, u zapadnom dijelu palače P(e)rdvarić na Kutu. A tamo šaroliko društvo; Mel Hays, Melovi sin i snaha, viški gradonačelnik Ivo Radica, viški partizan Ivo Mladineo "Kuko", Marija (Ivotova unuka) s prijateljicom Luisom Radišić, Tafra... Stari Kuko gimnasticira, pleše twist! 'Mocaisina, di son vo doša?
U centru pažnje, naravno, dva ratna veterana, dva vitalna devedesetogodišnjaka, Ivo i Mel. U prošlom postu sam pisao o gospodinu Haysu, američkom ratnom veteranu - pilotu i njegovoj vezi s Visom, pa se neću ponavljati. A stari Kuko? Tu je da se vidi da i Mijurovac ima svog veterana. Nije letio u ratu. Pješačio je... 4310 kilometara!
Na kraju nam se pridružio i skiper Pila. Evo par minuta video zapisa o druženju.
Iz VERN'- a su mi slali mailove, zvali me, provjeravali da li sam primio poziv, dolazim li, hoću li popratiti događaj na blogu... Laska mi toliko pridavanje važnosti, meni - beznačajnom gradskom ( neki zlobno kažu gradonačelnikovom) blogeru koji služeći se samo skromnim fotićem, uz magiju interneta, donosi viške novitode u vaše domove u Visu, Splitu, Zagrebu, Europi, Amerikama... Lipo je to. Uvažavaju me. Jedino me još uvijek zaobilaze sponzori/oglašivači. Ali, fućkaš i to... Penzija je krešila 1,2 %. Igrajmo se!
Današnji događaj zaslužuje malo duži tekst, a to ne volim. Mislim, ne volim piskarati. O projektu Međunarodnog sveučilišnog centra VERN' - VIS se, uglavnom, sve zna. Jedna prelijepa zgrada kupljena 2007. godine trebala je biti preuređena u 13 apartmana ( postojala je lokacijska dozvola) i - gotovo! Međutim, dogodilo se čudo. Gospodin Branko Štefanović, osnivač i vlasnik VERN-a , u svojoj je viziji zgradu stare škole vidio kao jedinstven međunarodni kampus. Ta je vizija vjerovatno bila toliko jasna i sugestivna da se ni Nebo nije moglo "oglušiti", pa je spojilo vlasnika zgrade Vermeulena i Marilyn Radicu. Pa su Marilyn i Ivo uspjeli nagovoriti Vermeulena. Svatko može izgradit apartmane. Ne'š ti! Ali školu, veleučilište, kampus... To je izazov!
Tako se počelo raditi na realizaciji. Zahvaljujući povjerenju Vermeulena u Marilyn i narasloj sklonosti Štefanovićevoj ideji, uz gradonačelnikov angažman i podršku Gradskog vijeća stvari su se pomaknule. Pa je trebalo obnoviti i preuredit zgradu uz sve moguće i nemoguće zahtjeve restauratorske struke... I tako dalje. A Marilyn je predstavljala vlasnika zgrade. Svojski je zapela, a ponekad je snagu crpla i iz dišpeta. I sve to uz, javnim pogovorom, puštane glasine i insinuacije o pranju novca i slično.
- Pa, pereš li? - pitao sam je nedavno.
- Perem! Perem djeci iz kluba besplatno dresove, perem štekat iza ponoći ispred Rive...
- A šporku lovu?
- Ma dajte, molim vas...
Eto, stoga sam ja, po završetku svečanosti, dok su se HRT-ovci, portalovci i dopisnici fokusirali na Štefanovića, Radmana i gradonačelnika Radicu, na svoj način proćakulao, onako off record, s Marilyn.
I upitajmo se svi, sad na kraju: Zašto ovo ne bi bila jedna lijepa viška priča? Zašto se volimo vidit gorima nego jesmo? (n.k.)
P.S. Domjenak vrhunski. Pripremila Vila Kaliopa. Bakalar odličan... Samo, ja se zeznuo. Ručao prije dolaska na otvaranje. :(
- Di ćeš?
- U litnje kino, na Bimbotove sokolove.
- Ca ćeš tamo, to su ti somi redikuli...
Tako, kroz prozor, čujem kako dvi Viške, onako u prolazu, govore o jedinstvenom ovoljetnom događaju na kojeg me upozorio i sam slavljenik i uputio mi poziv. Noć Bimbotovih sokolova - Bimbotova noć! I zoc redikuli? Ljudi su samo malo više svoji. Kako god, fešta se dogodila. Dogodila se reminiscencija na sedamdesete ( bravo za projekciju filma o tri generacije Andrijicinih! ), na veličanstvenu pobjedu Bimbotovih sokolova i osvajanje Ljetne lige malog nogometa davne 1977. godine. Srčanost, dišpet, prošek none Gizele i nadasve briljantna taktika selektora Bimbota izrasli su u legendu, bar u tom nogometu sklonom svijetu.
Usput, ali ne manje važno, obilježilo se Bimbotovih trideset godina na čelu gradskog komunalnog poduzeća. Najdugovječniji direktor nekog komunalnog poduzeća u državi. Vlasti su dolazile i odlazile, prolazile... i ni jedna nije našla korisnim da ga makne. A maklo bi ga se da su mogli naći boljeg. Još da dobavi piaggio vozilo samo za kartonsku ambalažu iz dućana, pa da mi ne smrde kvarat ure pod ponistru...
Da ovo ne preraste u panegirik Bimbotu, ogradimo se i s natruhom intrige. Ima li malo i "kurbe politike" u svemu ovome? Jesu li ovo pripreme za gradonačelničku kandidaturu, Sabor...?
Imao je Bimbo i uvaženog gosta, prof. Ljubu Jurčića. Nije baš ostao do kraja, vjerovatno u strahu da ga Rosi ne digne za ples.
Snimljeno je, ne lažem. Puno ljetno kino zapljeskalo je Bimbotu, Sokolovima, Pantotu, Pepetu, pučkim pjevačima (dezertirao im tenor pri kraju fešte), Bjelanu, Rošotu, zapjevalo, gricnulo se štogod, popilo, zaplesalo, Rosi je pokazala crveni korzet... Jedan pučki, nepretenciozni domjenak, fešta za molega covika, za nasmijat se. Onima koji bi tražili "dlaku u jajetu" što se tiče ovog događaja, (ne)organizacije, kaotične improvizacije - tamo i nije bilo misto. Joškotu su uneredili razglas pustim žicama, meni je bilo nemoguće nešto snimit u početku dok se netko nije sjetio usmjeriti reflektor na prostor za izvođače, pa nestalo struje, pa pučki pjevači nestašni... , a opet sve ispalo dobro. Ne vjerujete? Pogledajte onda i uvjerite se!
Pola stoljeća poslije završetka osnovne škole - male mature, red je i okupiti se na svom škoju, ispred svoje škole izgrađene 1901. godine. Ovogodišnji jubilarci su i prvi koji su mogli obići obnovljenu zgradu koja "izrasta" u veleučilište/sveučilište. U poratnim godinama na Visu nije bilo srednje škole, pa su oni rijetki koji bi nastavljali školovanje morali s 14-15 godina odlaziti s rodnog škoja u Split i dalje, po đačkim domovima ili kod rodbine. To je i razlog da je "mala matura" odnosno njeno obilježavanje toliko popularno na škoju.
Generacija rođena pretežito 1947. godine ( neki su 1946. ili 1948. godište) obilježila je ove godine 50- godišnjicu male mature. U prvom razredu bilo ih je 45, učiteljica je bila Mira Požgaj, a večeras ih se okupilo 27, uz večeru u restoranu Pojoda. Osvjetljenje u restoranu je sjajno, diskretno..., ali je zato snimka manje "sjajna".
Nezahvalnu ulogu da me nagovori da ih dođem snimiti i ostavim trag na ovom blogu preuzela je gospođa Mare Dumanić ( Mira "Mićelinova" ). Dobro, dobro... Znam da je blog popularan, dobro posjećen i da se lipo tamo vidit. E! Mene se naviklo ne honorirat, ali, recimo, pada mi na pamet broj žiro računa Kluba roditelja nedonoščadi "Palčić" (Societe Generale – Splitska banka d.d: 2330003-1552050516 ). Uplatnicu ću rado objaviti. Vrijedi i za "dužnike" od prije... ;-)
Foto galeriju pogledajte - OVDJE! Video vam je odmah ispod, a za sve ostalo za pomoć se obratite dici i unucima. Sorry, sorry... znam da i među vama ima vrsnih poznavatelja internetskog medija. ;-)
U petak mi Dubravka javlja kako im u subotu u Dom dolazi Coce, pa ako bi mogao doći malo posnimit... Naravno, blizu mi je, a i ne dolazi Coce svaki dan na Vis, pa još u Dom starih. I eto me u subotu, u dogovoreno vrime. Coce je već tu, upjevava se uz slanu srdelu i bevandicu, a na gitari ga prati – Dalibor! Coce, naime, izgubio putem svog gitaristu i ravnatelj spremno uskočio. Složili se učas, a Coce se usput upisa i na listu čekanja. Prilika je, malo će ipak bit protežiran, jel' tako?
A kako je došlo do ove posjete? Jednostavno. Kako Coce nastupa u Komiži za Ribarsku večer, Dubravka se obratila Mari Greget, direktorici TZ Komiža, da ga zamoli da posjeti štićenike u Domu za starije i nemoćne u Visu, Mari to e-mailom i učinila, Coce pristao i to je to.
I tako, zapjevao Coce štićenicima, zapjevali na kraju i oni njemu... A vruće je, nije mu lako. Coce, Čovik si!
Viški likovnjaci imaju sreću da im je "pred nosom" prelijepi galerijski prostor koji ih može ugostiti i promovirati. Naravno, mislim na Galeriju Meštrović na Kutu (Jakinov dvor). Natalia Borčić ima još i dodatni bonus kroz poduzetnu mamu i izgrađenu komunikaciju u kulturnjačkom svijetu uopće. I tako, dogodi se izložba, a meni, kao jedinom uposlenom (bez plaće) u "medijskoj kući" ISSA-VIS-Kut, dopadne zadaća da je popratim. Između zagrljaja s unučicom uspijem nešto i snimiti. A di nećeš kad me teta Ljube Mezotova, s vidnim iščekivanjem, pita kad će ovo bit na televiziji. Na internetu, teta Ljube, na internetu... - ispravljam je. A, u stvari, teta Ljube skoro da je u pravu. Ovaj moj blog se pretvorio u višku televiziju. Samo da mi je nekako uvest i pretplatu.
O zvijezdi večeri? Natalia je krasna mlada žena, likovna umjetnica po opredjeljenju i obrazovanju kojoj su i ovako lijepe galerije već "premale". Bukvalno, naravno. Poželimo joj sreću u životu i nadahnuće u umjetničkom stvaralaštvu. I svim drugim mladim umjetnicima iz Visa. Recimo, bilo bi mi drago vidit i izložbu Maje Vodanović. Ovo kao "buba u uho" Dunji i Ivani...
Još jedna Veja u Batariji. Siniša, majstor improvizacije, sjajan. Ovaj put nije štedio ni kazališni inventar. To je taj osobeni temperament, oplemenjen glumačkim umijećem, koji kroz medij viškiga jazika uprizoruje i dočarava Mediteran i škoj kakvi su nekoć bili.
A protek vremena je i tuga i smih. Pa i ako je papir za brisanje guzice danas mekan i fin, za razliku od novina ili Bristola od prije, ostaje neki žal za tim vremenima... Eh!
Jučer je, bez publiciteta, viški župnik don Paulin Bjažević obilježio 40-godišnjicu mladomisništva, pa sam mu jutros čestitao uz sugestiju da podijelimo i s vama njegov osvrt na tih četrdeset godina.
Nemoj! - kaže don Paulin. Nije kod nas običaj pridavati neki značaj za 40 godina, ali kad bude 50, može.
Tako smo se, uz smijeh, dogovorili. Dakle, kad bude zlatomisnik, ISSA-VIS-Kut će to medijski popratiti. A za ovih četrdeset, ostavit ćemo samo mali trag. Četrdeset. Neš ti ...
Dva tjedna star poziv gradonačelnika da s njim pođemo na Forticu ponovljen je jučer i eto, ode vaš omiljeni bloger na party. Tanja me je pokušala "odvratiti", ali kad sam rekao da mi gradonačelnik osobno jamči sigurnost, odustala je. S predsjednikom na kavu, s gradonačelnikom na party... pa sve je za ljude, zar ne?
Na taxi stajalištu oveća grupa partijanera čeka taxi. Bome gužva!
Nas vozi gradonačelnik. I predsjednik Gradskog vijeća je tu. Za čas smo gore. Iz makije, šume i zidina tvrđave "izrastaju" svjetla, zvuci razglasa, siluete osoblja iz osiguranja, parovi, grupe...
Have one joint, man?- doprlo mi u jednom trenutko do uha, a na sjedalicu do gradonačelnika na kratko je jedan vrući par stao razmjenjivati nježnosti. I, nećete mi vjerovat, to je do ure i po bilo sve što je moje policijsko uho i oko registriralo. Što će bit do ujutro, ne znam, ali neke stvari je korektno spomenuti. Dakle, osiguranje je profesionalno organizirano i učinkovito. Čim se netko ponesen glazbom popne na stol, sjedalicu, tambure, bačvu... ili što već, biva upozoren i spušten. Prostor je opasan konopima i, za razliku od ringa, opasnost je i izvan konopa. Na sve se budno pazi. Konobari munjeviti...
Hoće li koncesionari proći na testu i pobijediti na budućem natječaju za dugoročnu koncesiju? Hoće li ovo (uspješno) izmještanje ovog vida zabave izvan mjesta "pomiriti" zastupnike različitih stajališta o pravcu razvitka viškog turizma? Hoće li se s istom energijom sve kontrolirati kao sad, na početku? Hoće li se na gradskim ulicama ponavljati ružne slike od prije? Ostaje da vidimo.
Sinoć se, na Kutu, u galeriji Meštrović dogodila jedinstvena izložba. Treća po redu, a druga samostalna, akademske slikarice Anite Žitko. Dunji Bezjak je to već deseta organizacija izložbe na temu Visa (od 2009. godine) i posljednja, kako najavljuje, a Ivana Stancomb Meštrović je ta koja svojim galerijskim prostorom nudi djedovom umjetničkom snagom nabijenu atmosferu. Dakle, Anita, Dunja i Ivana su uvjetno trojstvo ovog događaja, pa sam tako i nazvao video uradak. Na Anitinim slikama Vis se i bukvalno pretače u umjetnost. Na jedan jedinstven i tajanstven način; egzotičnom likovnom tehnikom, magijom zemlje. U toj zemlji, pijesku, prahu... na zidovima galerije diše mistika zavičajnosti i tradicije, Vis kakav je nekoć bio.
P.S. A Siniša Brajčić? Viški glumac, dramski pisac, politolog, ribar, težak... Njega ću ovaj put ignorirat. K'o da ga nije bilo! Za dišpet, jer mi je nedavno prepao unučicu. Galamdžija! Gradonačelnik Ivo Radica trenutno ima problema s "dobrim glasom", ali je redovit u dolascima na ovakve događaje, pa je i ovaj put otvorio izložbu. I Kalinića je "progutao". Možda od tud ti problemi s grlom. Kako god, zatekao sam ih u prijateljskom čavrljanju. Ili se nadmeću sa Sinišom u glumačkim vještinama? Ja mislim da je dogovoreno da Vinko ima besplatan prijevoz na relaciji Komiža Vis i obratno. I kavu u Rivi. Pa zaslužio je čovik bar toliko. I puno više. Ali ono s kazalištem...
Jutros je u "ljetnoj nastavi" viške škole održana mala svečanost. Naime, upriličena je predaja pohvalnica i nagrada najuspješnijim učenicima srednje škole Antun Matijašević "Karamaneo", škole koju pohađaju učenici iz oba otočna grada, Visa i Komiže. Učenica Hana Karuza posebno se istakla uspjesima na natjecanjima, kako županijskim, tako i državnim. To je "prisililo" i gradonačelnika i Grad da se "isprse" i dostojno je nagrade, pa je Hana sad i vlasnica novog prijenosnog računala. Nagradu je red osobno uručiti, pa je tu i viški gradonačelnik Ivo Radica, glavom i šeširom. Jer, vani je zvizdan. Prevruće i za nagrade primat!
A pazite sad! Neki od nagrađenih učenika nisu tu jer - rade! Da, da... sezona je tu, treba zaraditi koju kunu. Tako je za nekoga nagradu primila mama, za nekoga prijateljica ili prijatelj...
I na kraju, uz ravnatelja škole prof. Ivana Belanića, treba spomenuti dvije profesorice, Hanine mentorice: prof. Josipu Poduje i prof. Tončicu Vojković Poduje. One su ugradile sebe u Hanin uspjeh.
