Neki dan mi je netko "prigovorio" da sam propustio popratiti na blogu premijernu izvedbu Svečane večere u pogrebnom poduzeću. Vjerovatno nije ništa loše mislio ali ne volim da netko nešto očekuje od mene, pogotovo ne u smislu zadaće da neki događaj prezentiram na ovom blogu. To je zadaća portala Moj otok Vis koji to uglavnom sjajno odrađuje i drago mi je da su odlučni nastaviti besparici uprkos. Ova moja svaštara je nešto drugo i drugačije; ona je, na neki način, iznad i izvan vaših kritika, očekivanja, zahtjeva, prioriteta, autoriteta... Dakle, trošim se na ovom zabavno-kreativnom polju internetskog medija koliko želim, stignem i umijem. Nekad manje, nekad više. Nekad previše!
********************************
Na ovaj moj post i uopće moju blogersku aktivnost osvrnuli su se na portalu Moj otok Vis. Hvala im na tome!
11/05/2011 - 14:35
Nona, unuka i dobri duh Visa
Ima ih koji misle da je demokracija kad svatko može pričat što ga je volja i da svi moraju doživljavat ozbiljno ono što dotičnik palamudi, kao opet i onih koji misle kad su jednom dobili povjerenje da već ništa ne moraju ni reć. Isto je i s novinarstvom. Naprosto ne zaslužuje svaka priča da bude ispričana, jer neke smo čuli sto puta pa nam ništa ne znače, jer znamo ono važnije, što stoji iza njih, a neke opet nisu nikad ispričane a vrijedilo bi ih ispričati, doživjeti i čuti. I po tome se poznaju junaci u svakom društvu, i razlikuju važne od banalnih stvari.
Vis ima sreću, što se uvijek nađe po koji "ludi", koji voli ovaj otok više nego što mu taj otok može dati i pružiti. Ovdje, dakako, ne mislim na Otok, onaj koji nas okružuje i kojeg osjećamo u sebi, zbog kojega i jesmo ono što jesmo (ovaj kamen, plaže, more, kuće, obiteljske korijene, dušu...), nego na onaj manje važan, onaj koji po nekakvim zakonima i paragrafima, naš život čini ili boljim i ljepšim, ili banalnijim i težim.
Jedan od tih "luđaka", za kojeg Vis ima sreću da ga ima, je i Nikola Kežić, koji svojim blogom iz dana u dan, i tako već godinama, za svoj gušt bilježi priče koje se dotiču sviju nas, jer svi smo mi kockice u jednoj velikoj priči koja se zove - život.
Ne znam je li mu netko od ovih zakon-paragraf otaca nekad rekao i jedno obično ljudsko HVALA, a zaslužio je čovjek, mnogo više od nekih pročelnika za kulturu, ovo i ono, da mu se skine kapa i kaže: "Barba Nikola, lipo je to što radite! Guštamo otvorit Vaš blog!"
Nije to puno, tek je dobro i ljudski, a "investicija" u ljude, njihovu dobrotu i plemenitost, po svim matematičkim i kemijskim jednadžbama, je nešto najvrjednije i najisplativije. Ne znam je li netko o tome na Visu misli, ako uopće misli, ali neka promisli, pa će lako izračunati, na ovom škojiću gdje ima svega za one koji na njemu ne žive, a ništa za one koji stvaraju i rade tu, a moglo bi biti i još više, i za jedne i za druge, da nam baš toga najviše nedostaje.
Evo jednog toplog zapisa s barba Nikolinog bloga. Iz njega se može puno toga naučit: prije svega, kako se i čime ljepota prenosi iz koljena na koljeno.
Naslov je: "Torga: Između dvi ruke Beltopa", a zapis ide ovako:
"Čujem iz dvora kako teta Anica Dominkova pjevuši praunučici. Ono, baš da zgrabiš kameru i snimiš to. Samo da je kamera pri ruci. Ali nije. Odložim pinel i "zapovidin" teti Anici: - Sačekajte minut, idem po aparat...
Sve vam je to malo otkačeno? Uvrnuto? Naravno. Pa vlasnik bloga je Vodenjak u horoskopu.
Neki dan mi je netko "prigovorio" da sam propustio popratiti na blogu premijernu izvedbu Svečane večere u pogrebnom poduzeću. Vjerovatno nije ništa loše mislio ali ne volim da netko nešto očekuje od mene, pogotovo ne u smislu zadaće da neki događaj prezentiram na ovom blogu. To je zadaća portala Moj otok Vis koji to uglavnom sjajno odrađuje. Ova moja svaštara je nešto drugo i drugačije; ona je iznad i izvan vaših kritika, očekivanja, zahtjeva, prioriteta, autoriteta..."
Na blogu ima i video i pjesmica. Čovjek je napravio sve besplatno, onako iz svog gušta. Pogledajte!
E, s nekima se čovjek ljepše ćuti provesti zimu, neglo ljeto u Visu. Pa i praznih džepova. Onako, kao nona i unuka, na miriću. Nisu potrebne ni hop-hop zvijezde, ni maskirani ministri. Dosta je osmjeh, lipa pismica i smoki.
Na blogu ima i video i pjesmica. Čovjek je napravio sve besplatno, onako iz svog gušta. Pogledajte!
E, s nekima se čovjek ljepše ćuti provesti zimu, neglo ljeto u Visu. Pa i praznih džepova. Onako, kao nona i unuka, na miriću. Nisu potrebne ni hop-hop zvijezde, ni maskirani ministri. Dosta je osmjeh, lipa pismica i smoki.
Vinko Kalinić
11. 05. 2011.
