„Da sam bio dosljedan svojim načelima mogao
sam se spasiti od nepredviđenog brodoloma. Ali ploveći uvijek uz pogodni vjetar
htjedoh se približiti luci koju sam imao na vidiku, a da nisam promislio da bi
vjetar mogao promijeniti smjer te da bi brod, ne mogavši se othrvati oluji,
izgubio i onaj dio robe koji sam mogao ostaviti u sigurnoj luci bez opasnosti
ili rizika. Ali bilo je pogodno godišnje doba, a slijedom stvari može se
pretpostaviti da se ljeti ne događaju duge i opasne oluje.“
(Kratki
rezime života Alviža Genicea, od strane njega samog)
Kako je gospodin Kežić već dobro primijetio, iz viške povijesti je izronio uistinu
zanimljiv lik. Ne može se reći slabo poznat, prije potpuno nepoznat Višanima,
uključujući i mene. Riječ je o Alvižu Geniceu, plemiću i pustolovu s prijelaza
iz 18. u 19. stoljeća. Iz povijesnog zaborava ga je izvukla dr. sc. Ljerka
Šimunković, koja se upustila u mukotrpan posao prijevoda i obrade knjige njegovih
sjećanja. Što nije bio najlakši zadatak ako se uzme u obzir autorov rukopis, a i
njegova ne baš pohvalna pismenost i izražavanje na lošem talijanskom
jeziku. No, konačni rezultat njenog
truda je knjiga koju se svakako može preporučiti svim čitaocima, pa i onima
kojima povijest nije najzanimljivije područje, s obzirom da je njena tema vrlo
zabavan, gotovo filmski život jednog, moglo bi se slobodno reći, viškog
„legota“.
Alviž, što je
mletački oblik starog imena Luigi, Ghericeo se rodio u Visu 1767. godine. Prezime
će promijeniti u još zvučnije „Geniceo“ tek u dobi od trideset godina kad već
bude živio u Beču. Ni jedna ni druga varijanta prezimena ne asociraju odmah na
Vis, što nije slučajno, jer je riječ o plemićkoj obitelji podrijetlom sa
Korčule, koja je tamo još nosila „obično“ prezime Geričić. Alvižov otac Antun
je radio kao javni bilježnik u Visu, a majka Petronila, djevojačkog prezimena
Ostoja, je bila rodom s Hvara.
Kad mu je bilo
četrnaest godina, umro mu je otac, te ga majka upisuje kao učenika u splitsko
sjemenište. Ta je ustanova pružala najbolje dostupno obrazovanje, a Alviž je
primljen u njega kao vanjski učenik, što znači da nije bio obavezan postati
svećenik po završetku školovanja. To je bila sreća, i po njega i po sjemenište,
jer se vrlo rano vidjelo da Alviž baš i nije najpogodniji kandidat za takvo
zanimanje. Kako piše u knjizi: „Budući da
je bio razvijen za svoje godine, ubrzo postaje ljubavnikom žena koje su
uglavnom imale starije muževe.“
U Splitu se i zaljubio, u svoju
rođakinju Reginu, koja je ipak izabrala bolju „partiju“, splitskog gradskog
kapetana Pizzamana. Alviž je često spominje u svojim zapisima, i očito je da je
nikad nije potpuno prebolio.
Po završetku
školovanja se vratio na rodni Vis, gdje je dobio posao činovnika u kancelariji
za kaznene prijestupe. Takav, za njegov karakter, vrlo dosadan posao ga nije
previše ispunjavao, pa je uzeo u zakup velike zemljišne posjede na Visu i počeo
proizvoditi vino. Problem je bio što se viško vino nije imalo kome prodati, no
Ghericeo je našao rješenje i za to. Sklopio je ugovor za izvoz viškog vina s
kapetanima đenoveških brodova, pri čemu su i on, i kapetani i mali viški vinari
zarađivali velike svote novca. No, u tom poboljšanju svog standarda, a i
statusa u mjestu, Alviž nije dugo uživao. Razlog je bila njegova nemirna i
nezgodna narav. Što se dogodilo? Isto što mu se moglo dogoditi i da danas živi
na Visu: problemi sa susjedima i neriješeni imovinsko – pravni odnosi.
Ghericeova kuća u Visu je dijelila zajedničko dvorište s kućom susjeda
prezimenom Milinković. Jednog dana, susjed je počeo zidati terasu i gustirnu
bez ikakve prethodne obavijesti, zatvarajući time Ghericeu pogled s prozora na
dvorište. Uslijedio je sukob, kojeg je sam Alviž Ghericeo opisao svojim
simpatično nonšalantnim tonom, kao da je riječ o potpunoj sitnici:
„Obuzela me dalmatinska vatra. Uzimam
lovačku pušku napunjenu sačmom za zečeve, prepiremo se i ja opalim hitac iz
puške u svog protivnika, zbog čega ovaj nesretnik smrtno nastrada, a ja očajan
zbog svog žara.“
Alviž dalje
piše da je „događaj“ izazvao nemir u mjestu, te da se pred njegovom kućom odmah
skupilo više stotina Višana, koji su mu došli izraziti podršku znajući da je
pokojni susjed bio nezgodna osoba. Da li je to baš bilo tako, ili je autor malo
uljepšao nezavidnu situaciju u kojoj se našao, danas ne možemo znati sa
sigurnošću. Sigurno je jedino da je autor zaključio da bi mu bilo mudro na neko
se vrijeme maknuti s rodnog otoka, pa se našao u Veneciji. Od tamo je,
koristeći svoje veze po Splitu i Trogiru, a stekavši i neke nove u Veneciji,
uspio isposlovat da udovica ubijenog povuče tužbu. Kako je sam zadovoljno
napisao: „Nisam platio ni troškove.“
U Veneciji je
živio vrlo udobnim životom, zarađujući novac na kartama i dalje ga posuđujući
uz kamatu mletačkim plemićima. Da pokaže da je postao „netko“ iznajmio je za
stanovanje treći kat poznate palače Giustinian na Canalu Grande, te tu doveo i
svoju majku, za koju je bio vrlo vezan. Detalje njegovog boravka u Veneciji je
suvišno prepričavati, s obzirom da teško itko to može tako zabavno sažeti kao
sam Alviž Ghericeo (sada već Geniceo). Primjer za to:
„Ja sam dakle živio u Veneciji u izobilju,
moći i ugledu, a to su bili najslađi dani moga života. U meni je sjajila
mladost, a moja sklonost za lijepim spolom bila je velika. Nije bilo neke
metrese koja bi izbjegla mojoj požudi te sve što je bilo najočuvanije i
najrjeđe u tom pogledu, a da međutim nikada nisam pravio izvanredne ekonomske
slabosti.“
Kako je došao
u sukob s mletačkim šefom policije, napušta Veneciju i seli u Beč. I tom gradu
se morao predstaviti sa stilom, pa je iznajmio palaču na Trgu svetog Stjepana,
odmah kod katedrale. To je već bilo doba Napoleonskih ratova, kaotično i
nesigurno, a time i idealno za špekulante kao što je bio Alviž. Zaradio je
ogroman novac baveći se financijskim špekulacijama, od čega je kupio više
dvoraca u okolici Beča. U najvećem od njih, Jeutendorfu, organizirao je
kartanje i kockanje, zbog čega je bio pod prismotrom austrijske policije. U
Austriji je bilo dopušteno kartati i kockati, ali je to raditi za novac bilo
ilegalno. Kako je upravo ovo zadnje Alvižu bio glavni izvor prihoda, često se
nalazio u problemima s policijom. No, ostala je zabilježena i njegova druga,
plemenita, strana. O svom trošku je kupovao namirnice i pomagao okolne seljake
u ratno doba, koje je uvijek pratila glad i bolesti. Također, obilno je potpomagao
i lokalni samostan, kojeg su bili zapalili Napoleonovi vojnici. U znak zahvale,
redovnici su dali napraviti njegov portret i objesiti ga u svojoj blagovaonici.
Njegov prijatelj Dominik Garagnin iz Trogira mu piše:
„Nije nimalo čudno da ste u Budimu naišli na dobar prijem kod glavnih
obitelji, jer vas je dovoljno upoznati da odmah postanete svima drag i
poželjan.“
Međutim,
Geniceo je osjetio pojačani pritisak policije u Beču, i odlučio se, što je
uvijek bilo njegovo rješenje u takvim situacijama, na neko vrijeme skloniti. Ovaj
put se odlučio nakratko povući na rodni Vis. Bilo je to tijekom 1814. godine, u
vrijeme kad je otok bio pod vladavinom Britanaca, koji su se upravo spremali povući
i predati Vis Austrijancima. Alviž Geniceo je dragocjen svjedok tih događaja iz
prve ruke. Kako je sam sažeto i pronicljivo zapisao: “U međuvremenu su Englezi otputovali te se otok vratio starom
siromaštvu. Dobit onih dobrostojećih stanovnika uporabila se za gradnju kuća,
koje su kasnije postale beskorisno kamenje. Stranci i gusari zaradili su novce
i otputovali, a ja sam ostao bez ičega.“
Geniceo se
nije mogao predugo zadržati na, za njega, premirnom Visu, pa je tako idući za
austrijskom vojskom dospio sve do Napulja, gdje je neko vrijeme bio jedna od
glavnih vojnih opskrbljivača namirnicama. No, nekako u to vrijeme kao da su ga
počeli napuštati njegova sreća i uspjeh; novac se osipao, darovi za ljubavnice
postajali sve češći i sve skuplji, mjenice su se olako potpisivale, a dugovi
nisu mogli vraćati. Postao je žrtva lihvara, proglasio stečaj, a svi njegovi
dvorci po Austriji prodani na dražbi. Izgubljen, počeo je lutati po čitavoj
Europi. Tako je zabilježeno da je kraće vrijeme živio u Münchenu, Hamburgu,
Parizu i Londonu. Čak se 1830. godine, već pod stare dane, namjeravao
priključiti kao dobrovoljac francuskoj vojsci u pohodu na Alžir. O tim godinama
lutanja je jako malo pisao, za razliku od detaljnih i bogatih opisa svojih
sretnih dana u Veneciji i Beču, iz čega nije teško zaključiti da mu je to
vjerojatno bilo najteže razdoblje života. Izmoren i već ostario, vratio se još
jednom u Beč, u očajničkom pokušaju da dokaže da je on prevaren i da su mu
posjedi nepravedno oduzeti. Od toga nije bilo ništa. Uslijedio je konačni
povratak na rodni Vis.
Jedino je na
Visu uspio sačuvati nešto imovine i obiteljskih zemljišta, jer je tim dijelom
nasljeđa upravljala prvo njegova majka, a onda obiteljski prijatelj Dojmi, pa
Alviž nije uspio i to negdje potrošiti ili založiti. Pretpostavlja se da se na
Vis trajno vratio najkasnije 1836. godine, jer je tada zabilježen kao kum u viškim
matičnim knjigama. Na otoku je proveo svoje posljednje dane. Oni se baš i nisu
mogli usporediti s njegovim ranijim načinom života, s obzirom da Geniceo u
zapisima svoje viške „pustolovine“ opisuje tako što nabraja koje povrće uzgaja
(nešto češnjaka, luka i krumpira), kaže da nema ništa i da se ne nada
oslobođenju iz takve mizerije. Tako se zatvorio cijeli krug jednog nemirnog i
pustolovnog života, od dječaka kojeg je majka poslala u Split da mu omogući
bolji život, do starca koji se vratio u rodno mjesto gotovo bez ičega, samo da
dočeka smrt. U Visu je i umro u prosincu 1840. godine. Kako se nikad nije ženio
ni imao djece, viška općina je preuzela sve njegove preostale posjede.
Riječ je o
osobi, može se na na koncu zaključiti, koja nije zadužila svijet ni nekim
velikim otkrićem ni postignućem druge vrste. No, isto tako, riječ je i o osobi
koja je ne samo zanimljiva, nego i značajna, jer u svojim zapisima pruža sliku
jednog stvarnog Visa i stvarne Europe u vremenu u kojem
je živio, i to prilično burno i ispunjeno, prije gotovo dvjesto godina.
U tome je i najveća vrijednost ove knjige, za koju bi za početak bilo dobro da
se nađe bar u nekoliko primjeraka u ponudi viške knjižnice. Dugoročno, ovog
simpatičnog i do sad potpuno zaboravljenog pustolova, njegovo rodno mjesto bi
moglo „iskoristiti“ i u turističke svrhe. Jer povijest nisu samo godine i
bitke, povijest su i ovakve priče zanimljivih ljudi.
