Godišnjica smrti Ivanka Farolfija (14.7.1892.-30.4.1945.), viškog načelnika i hrvatskog političara

“Pozdravljam također toplo i srdačno i sve one naše dobromisleće općinare, koji nijesu našeg mišljenja i naših težnja, ali su naše krvi i našeg roda, uvjeren da ćemo se svi naći uvijek složni kad se bude radilo o dobrobiti Visa, koja dobrobit nama svima bez razlike mora uvijek da lebdi pred očima.”

(Iz govora Ivanka Farolfija na sjednici općinskog vijeća Visa, 25. studenog 1936. godine)

Ivanko Farolfi, viški načelnik od 1936. do 1941. godine, a potom, nakon preseljenja u Zagreb, jedan od najvažnijih dužnosnika HSS-a i “desna ruka” Vlatka Mačeka, bio je gurnut u zaborav gotovo pola stoljeća. Danas je pak u široj javnosti poznat po sudjelovanju u Uroti Vokić – Lorković, čija je posljedica bila i njegova tragična smrt. Pomalo u sjeni toga je ostalo Farolfijevo ranije političko djelovanje na samom Visu, njegov utjecaj na rodno mjesto i promjene koje je tamo izvršio. Stoga je godišnjica njegove smrti prigoda za još jedno podsjećanje na tu značajnu osobu iz viške i hrvatske povijesti, ali i na čitavu, danas izumrlu, obitelj Farolfi.

Ivan Krstitelj Farolfi, zvan Ivanko,  rodio se u Visu 14. srpnja 1892. godine, kao najstarije dijete Ivana Krstitelja i Ivke Farolfi . Obitelj Farolfi doselila se na otok Vis iz Venecije u prvoj polovici 18. stoljeća te kroz nekoliko generacija dala niz pripadnika koji su odigrali značajnu ulogu u razvoju Visa, posebno onom gospodarskom, s obzirom da su se uglavnom bavili  trgovinom. Zanimljivo je da su prvi članovi obitelji koji su došli na Vis bili židovske vjere. Tako je u maticama zapisano je da se  dana 24. lipnja 1727. godine u dobi od četrdeset godina pokrstio “Jacobus Abelus Iudeus ad lumen ueritatis Fidei catolice”,  primivši  imena Ivan, Pavao i Šimun te prezime Jakša – Farolfi. Pokrstila se i njegova žena Stella koja je uzela novo ime Marija Šimica te sinovi Abraham (novo ime – Antun), David (Petar) i Mojsije (Ivan Krstitelj). Isti dan,  Ivan i Marija su se vjenčali u viškoj crkvi, a kumovi su im bili članovi plemićkih obitelji Jakša, Hectoreo i Lupis. Obitelj je kasnije iz svog prezimena izostavila dio “Jakša”, koje je dobila po svojoj kumovskoj obitelji,  i od početka 19. stoljeća se naziva samo “Farolfi”. Prvobitno su živjeli na Kutu, ali nakon što su se obogatili, sagradili su novu, vrlo reprezentativnu, kuću na predjelu “Kalafotovo” u Luci. S vremenom su se rodbinski povezali s ostalim uglednim viškim obiteljima, tako da je Ivanko Farolfi bio u bliskom srodstvu, među ostalima, i s hvarskim biskupom Mihom Pušićem (1880-1972). Tijekom gotovo dva stoljeća svog življenja u Visu, Farolfiji su održali tradiciju da najstarije muško dijete u svakoj generaciji dobije ime “Ivan Krstitelj”. To je bio slučaj i s Ivankom Farolfijem.

Njegova majka Ivka (1871-1955) rodila se u Puli u obitelji austrijskog pomorskog časnika Ferdinanda Linarola, koji je bio podrijetlom iz Boke Kotorske, ali se nakon rođenja kćeri skrasio na Visu, odakle mu je bila supruga Antica Machiavelli.

Ivanko Farolfi je pučku školu pohađao u rodnom Visu, a gimnaziju na hrvatskom jeziku u Zadru. Diplomirao je na Pravnom fakultetu u Zagrebu. Zatim je kraće vrijeme boravio opet u Zadru, a potom se vratio Vis, gdje je radio kao javni bilježnik. 1922. godine oženio se s Ankom Bradanović – Domicinom (1895-1991), također iz ugledne viške trgovačke obitelji. Već u drugoj polovici 1920-ih politički se aktivirao kao član se u HRSS-a, odnosno kasnijeg HSS-a. Bilo je to razdoblje kraljevske diktature, kad je Visom dominirala Radikalna stranka pod vodstvom Ivana Ruljančića. Ona je poticala prijelaz težaka na pravoslavnu vjeru i oštro progonila političke neistomišljenike, među kojima se Farolfi ubrzo nametnuo kao vođa. Na državnim izborima 1935. godine bio je zamjenik dr. Josipa Berkovića, kandidata HSS-a za kotar Hvar.

Nakon što je na općinskim izborima u Visu 1936. godine uvjerljivo pobijedio HSS, osvojivši čak 21 od 24 vijećnika, Ivanko Farolfi je postao viški načelnik . To je bio i  konačan kraj desetogodišnjeg razdoblja u kojem je viškom općinom vladala politička opcija vjerna centralističkoj politici beogradskih vlasti. Za njegove uprave, sređene su financije viške općine, koje su ranije bile u nezavidnom stanju uslijed zaduživanja prethodnih općinskih vlasti. U skladu s osnovnim postavkama HSS-a, posebna pažnja se posvećivala položaju težaka i ribara i popravljanju njihovih životnih uvjeta, naruđenih velikom gospodarskom krizom. Također, pokrenut je niz javnih radova, posebno na uređenju puteva, lučica, lukobrana i cisterni za vodu. Sagrađena je nova zgrada poljoprivredne zadruge na današnjem viškom pristaništu, a rasadnik palmi koji se tu ranije nalazio je preseljen na novu lokaciju. 

Započeta je i gradnja Katoličkog doma u Visu, (nakon poratne nacionalizacije pretvoren u kino “Hrid”). Porušena je zgrada lučke kapetanije na viškoj rivi, čime je stvorena gradska šetnica u svom današnjem obliku. U Visu je u to doba djelovao i čitav niz hrvatski orijentiranih organizacija, od Hrvatske seljačke zaštite, katoličkog društva “Hrvatski junak”, Nogometnog kluba “Vis” i drugih, osnovanih da budu protuteža društvima koje su osnovale ranije viške projugoslavenske vlasti. Nova politička strujanja u općini bila su vidljiva i po tome što je HSS-ova općinska uprava odbila naći smještaj za pravoslavnog svećenika u Visu, a isto tako je odbila financijski podržati tiskanje knjige Grge Novaka o povijesti Visa, smatrajući ga režimskim čovjekom.

Farolfi je svoju političku trezvenost, pa i ljudskost, naročito pokazao u travnju 1941. godine, kada je tijekom dva tjedna u razdoblju između raspada Kraljevine Jugoslavije i dolaska talijanske vojske na otok spriječio izbijanje kaosa u Visu i zajedno sa svojim pomoćnikom Petrom Vojkovićem, zapovjednikom Hrvatske seljačke zaštite, održao red i mir u mjestu. Neki ekstremniji pripadnici pokreta su tada predlagali da se uhapšeni Višani projugoslavenskog opredjeljenja, koji su su bili zatvoreni u Batariji, svi postrijeljaju, a njihov vođa Ruljančić javno objesi. Farolfi je odugovlačio s odlukom, znajući koliko bi ikakva osveta nad političkim protivnicima trajno zatrovala odnose među Višanima. Na koncu su svi zatvorenici bili pušteni na slobodu.

Na funkciji načelnika ostao je do  svibnja 1941. godine, kada su potpisani  Rimski ugovori, kojima je otok Vis postao dio Mussolinijeve Italije. Ubrzo nakon toga, napustio je Vis na osobni poziv Vlatka Mačeka i preselio se u Zagreb, gdje je radio kao odvjetnik. Postao je tajnik ratnog vodstva HSS-a, a kad je Maček pritvoren od strane ustaških vlasti, s još nekoliko stranačkih suradnika preuzeo je vodstvo čitave stranke. Uspostavio je veze s višim časnicima oružanih snaga NDH, a također, zajedno s Ivom Krbekom, vodio je u siječnju 1944. pregovore s predstavnicima partizanskog pokreta o mogućnosti njihove  suradnje s HSS-om. U ljeto 1944. bio je opunomoćenik stranke u pregovorima s ministrima u vladi NDH, Antom Vokićem i Mladenom Lorkovićem. U to doba već je postalo jasno da se bliži poraz Hitlerove Njemačke, s čime bi i daljnje postojanje neovisne hrvatske države postalo upitno. Stoga je glavna tema pregovora bila detaljna  razrada plana kojim se trebalo osigurati mirno povlačenje Ustaša s vlasti i prelazak NDH na stranu Saveznika. Nakon javnog razotkrivanja Urote Vokić – Lorković, zajedno s njenim ostalim sudionicima, početkom rujna 1944. godine bio je uhićen i Farolfi. Prvo je bio zatvoren u Koprivnici, a potom u kaznionici u Lepoglavi. Tamo je obolio od trbušnog tifusa, no do zadnjeg trenutka se nadao oslobođenju, bilo od strane ustaških vlasti, čiji se pad već nazirao, bilo od nadolazećih partizanskih jedinica. Zatvorenici su počeli sumnjati u sretan ishod događaja tek krajem travnja 1945. godine, kad su ustaške jedinice započele bušiti zidove kaznionice i postavljati eksploziv u njih, bez da su dale ikakvu obavijest zatočenicima o njihovoj daljnjoj sudbini. 

Ivanko Farolfi je ubijen pod ne sasvim razjašnjenim okolnostima vjerojatno u noći između 30. travnja i 1. svibnja 1945. godine, zajedno s Ljudevitom Tomašićem iz HSS-a te ministrima Vokićem i Lorkovićem. Partizanske jedinice, koje su nakon zauzimanja Lepoglave pretražile zatvor, našle su samo mrtva tijela u ćelijama. Nikad nije utvrđeno tko je točno donio odluku o njihovom smaknuću, odnosno da li je bila riječ o zapovijedi iz najužeg ustaškog vrha ili o samovoljnoj odluci nekog pojedinca, koji pri povlačenju nije htio ostaviti za sobom potencijalno nezgodne svjedoke. Gotovo svi preživjeli ustaški dužnosnici su kasnije iz emigracije tvrdili da su zatvorenici iz Lepoglave trebali biti povedeni u povlačenje zajedno s njima ili oslobođeni, a krivnju za njihovu smrt su svaljivali na nekog drugog.

Farolfijeva udovica, među Višanima poznata kao “Šjora Anka”, po završetku rata uzalud ga je čekala na rodnom Visu, još uvijek se nadajući da će se vratiti živ iz zatvora. Službeno je bio proglašen mrtvim od strane novih komunističkih vlasti tek sredinom slijedeće, 1946. godine. Predsjednik HSS-a, Vladko Maček, koji je nakon Drugog svjetskog rata izbjegao u SAD, iznimno je cijenio Farolfija. To se vidi i iz njegovih zapisa, u kojima Maček piše da je Farolfijeva prerana smrt bila tragedija ne samo za HSS, nego i za hrvatsku politiku uopće, jer bi se sav njegov značaj i talent potpuno vidio tek da je još poživio.

Kako Ivanko Farolfi nije imao djece, a bez muških potomaka su ostale i obitelji njegovih stričeva Ante i Vicka, to prezime se ugasilo. Međutim, njegove političke stavove, a kao posljedicu toga, i sličnu stradalničku sudbinu, naslijedio je Jozo Ivičević Bakulić (1930 – 2008), sin njegove sestre Antice, udane za viškog liječnika dr. Franu Ivičevića Bakulića. Kao glavni tajnik Matice Hrvatske tijekom Hrvatskog proljeća, osuđen je 1972. na pet godina zatvora (smanjeno na četiri godine), od kojih je dvije izdržao u Lepoglavi, zatvoru gdje je ubijen i njegov ujak.

GORAN MLADINEO

UREDNIČKI DODATAK:

I za kraj moj mali, skromni urednički dodatak ovom Goranovom trudu i inicijativi da se prigodno obilježi godišnjica smrti Ivana Farolfija :

Dok sam fotografirao kuću Farolfijevih i spomen ploču naišao je viški težak Marko Poduje - Veli. Pitam ga, sjeća li se Farolfija. Naravno, smije se Marko  (r. 1929.). Farolfi je uvijek nosio štap, vrtio ga i lupkao bi se njime po leđima. 

- Bio je advokat i funkciju načelnika je obnašao volonterski. Ne znam je li se baš u ovoj kući rodio. Oni su iz Kuta doselili na Luku. Kad je Farolfi 1941. napustio Vis meni je bilo 12 godina. - priča Marko.

Nekako mi se Veli baš uklopio u ovaj post, zar ne?

N.K.

Spomenik Antunu Matijaševiću Karamaneu u Visu

Gospodin Čargo mi je već duže vrijeme "dugovao" svoja razmišljanja o tome kako urediti prostor ispred Batarije i istodobno se odužiti jednom od viških velikana. Napokon ih je pripremio za objavljivanje i evo ih tu pred vama.

Urednik

Spomenik Antunu Matijaševiću Karamaneu

Piše: Boris Čargo

Nepovoljne vremenske prilike nedavno su devastirale okoliš Gosipne batarije, slomivši i srušivši u dva navrata najveći dio borovih stabala. Prvi put to se dogodilo s istočne strane Batarije kada je ispred njenog ulaza i u dvoru vrtića palo nekoliko stabala, odn. njihovih grana od kojih su neke veličinom bile poput stabala. Sreća je da se tog trenutka nitko od djece i roditelja nije našao na tom mjestu. (Treba reći da se na istom mjestu i dvije godine prije, usljed ne tako jakog vjetra u ljetnim mjesecima srušila jedna grana bora ispred ulaza u Batariju oštetivši nekoliko automobila).
      Godinu kasnije došlo je do većeg rušenja borova sa sjeverne, zapadne i južne strane Batarije. Ovog puta razmjeri rušenja su bili znatno veći i ponovno je sudba htjela da nitko od djece, roditelja i prolaznika ne bude u blizini. Ne treba posebno isticati da se sve događalo ispred Osnovne (i Srednje) škole. U oba slučaja gradske su vlasti očistile teren od granja i debalâ, no ovog puta su i išli i korak dalje predvidjevši mogući pad preostalih borova, te su ih selektivno posjekli.
      Sječa borova potaknula je g. Nikolu Kežića na pokretanje javne rasprave o uređenju cjelokupnog prostora, na kojoj su tijekom rasprave i glasovanja, većina sudionika zahtjevale ponovnu sadnju borova.           
     Ovo bi bio u najkraćim crtama sažetak događanja na ovom prostoru, a ja se javljam s prijedlogom kome posvetiti taj središnji prostor grada Visa sa smjernicama njegova uređenja. Kažem smjernicama, jer se ne osjećam dovoljno stručnim za iznošenje svoje vizije hortikulturnog uređenja cijelog prostora. Za tako nešto treba angažirati stručnjake pejsažne arhitekture i one u hortikulturi.
      Vjerojatno će se svi složiti da je grad Vis grad spomenik; dovoljno je spomenuti da početci urbanizma na hrvatskom prostoru su upravo ovdje u Visu, da je ovo grad koji se razvio uz ostatke Isse, grada koji je svojim osnutkom (gradnjom), uveo današnje hrvatske prostore iz pretpovijesti u antiku. Grad je to čiji su tadašnji stanovnici (uz Farane na mjestu današnjeg Starog grada na Hvaru), donijeli pismenost, uporabu novca, podijelu zemljišta (katastar), demokratsko uređeno društvo na današnje hrvatske prostore. Revolucionarni su to noviteti. Nadalje da ne ostanemo samo na antičkom razdoblju, brojnost palača, utvrda, ljetnikovaca i drugih objekata, jasno govori o dubokoj kultunoj brazdi viške kulture i povijesti. U takvom urbanom ozračju rađali su se, živjeli i djelovali mnogi veći i oni manji, znani i manje znani viški intelektualci.
      Lako je zaključiti da je grad Vis „grad spomenik“, ali grad bez spomenika koji bi obilježio mnoge važne događaje iz njegove duboke prošlosti, kao i časne i utjecajne osobe koji su ponikli na njegovoj zemlji.  　　     
      Ako izuzmemo odnešeni spomenik Lijun, palima u Viškoj bitci 1866. g., primjetljivo je da su se u proteklom razdoblju na Visu podizale samo spomen ploče i oznake o događajima vezanim za II sv. rat. Svi ostali događaji i viški velikani iz njegove duboke i bogate povijesti su potpuno i svjesno zanemareni.

      Ovo pišem, jer držim da je došlo vrijeme da se barem dijelom ispravi ta nepravda i to prije svega velikom viškom sinu Antunu Matijaševiću Karamaneu. Istina sjetili su se Višani svojeg sina i prije, pa su mu postavili ploču koja je govorila da je u kući Siminiati na viškom korzu nasuprot općine, rođen viški velikan, no tu je ploču za vrijeme talijanske okupacije skinuo tadašnji gradonačelnik Piero Dojmi di Lupis. Siminiatovi su bili izrazito narodnjački - hrvatski orijentirani, sudionici i hrvatskog preporoda, pa su pojednici prekinuli svoje odnose s Pierom koji je bio zet te obitelji.
      Tko je Antun Matijašević Karamaneo? Vjerujem da svi znate podosta o nemu, pa neka mi ne bude zamjereno što ću ovdje ponoviti tek nekoliko kratkih podataka iz njegova života.
      Rođen je u Visu 1658, pored Visa školovao se u Hvaru, Rijeci i Padovi, gdje je 1686. g. završio studije. Godine 1688. vraća se u rodni Vis gdje je postao župnikom. Nakon toga otišao je u Rovigo, pa u Padovu i Veneciju gdje je radio kao predavač i odgojitelj. Dugo je živio u Mlecima gdje se družio s iznimnim umjetnicima i znanstvenicima svog vremena. Za cijelo to vrijeme dopisivao se na hrvatskom jeziku s mnogim Splićanima, Hvaranima, Višanima i drugim Dalmatincima. Često je isticao da je Hrvat a ne Talijan i kolika važnost čuvanja vlastitog jezika. Bio je vrhunski intelektualac koji je u svojim radovima pored književnih tema pisao i o onim povijesnim. Mnoga strana djela je preveo na hrvatski jezik, a pored hrvatskoga pisao je i na latinskom i talijanskom jeziku. Njegova znanja o arheologiji su bila na visokoj razini. Matijašević je bio u svoje vrijeme, kako to navodi G. Novak, prvi arheolog Dalmacije od Zadra do Kotora. Njemu se obraćaju i Zadrani i Ninjani i Trogirani i Splićani i Dubrovčani i Hvarani i Perastani i Kotorani, i on svima njima odgovara dostojno znanstvenika svoga vremena i u mogućnostima svoga vremena.
      Znanstveni rad koji ostvaruje daje zavidne rezultate i kada je u pitanju epigrafika, numizmatika i uopće poznavanje povijesti, nimalo ne zaostaje za sličnim radovima u Italiji.

      Uvodno spomenuti prostor ispod batarije je idealan prostor za podizanje spomenika Karamaneu. Do ovog mjesta već vodi popločana šetnica, a glavni ulazak u perivoj bio bi s sjeverozapadne strane gdje se nalaze lijepe kamene stube tako da je ulaz u perivoj već urađen. Kao lijepi uvod u perivoj na manjem trgu pred stubama nalazi se i reljefno ukrašena kruna bunara. Drugi ulaz u perivoj bio bi sa suprotne istočne strane, od Kuta. Istovremeno cijeli prostor je okružen lijepom i skladno građenom Gospinom batarijom, Osnovnom (srednjom) školom, kulturnim centrom s gradskom knjižnicom, te neoklasicistička zgrada nekadašnje škole, danas učilište VERN, stvarajući mali viški „kampus,“ prostor u kojemu će se odgajati, obrazovati, kulturno osvješćivati i družiti Višani i uživati u lijepom pogledu na višku uvalu. Logično se nameće da taj „kampus“ u svom prostoru zaslužuje ovog znamenitog viškog sina. Ovo svakako treba biti središnji spomenik i perivoj grada Visa, čije hortikulturno uređenje trebaju osmisliti stručnjaci, ne pukim sađenjem borova, već različitim sredozemnim raslinjem. Mislim da je ovo mjesto najpodesnije jer je i središnje mjesto grada Visa koje povezuje Kut i Luku.
      Spomenik bi trebalo postaviti u punoj veličini s rekonstrukcijom odjeće na temelju sačuvane slike, a u skladu s vremenom njegova življenja. Trebalo bi ga izraditi u bronci na kamenom postolju koje bi se nalazilo na nekoliko kamenih stuba s pločom o najosnovnijim podatcima o njegovu životu i radu, te viškom zavičaju. Ja ga vidim kao osobu u sjedećem položaju zadubljenu u prevođenje – pisanje ili pak čitanje, dakle u knjigu koja jer i obilježila velik dio njegova života. Takav spomenik bio bi i lijepi poticaj viškoj djeci da od samog početka svojeg školovanja spoznaju vrijednost obrazovanja, knjige, naspram svega onog što se danas nudi putem različitih oblika medija, na kojima se ističu kojekakve društvene vrijednosti ili ne vrijednosti. No ovo je moj subjektivni doživljaj, a ako ikada dođe do podizanja ovakvog spomenika njegov izgled odrediti će za to sastavljena komisija i sam umjetnik koji će ga oblikovati.
      Vizuelni doživljaj za grad biti će poseban; ulazak posjetitelja u višku luku i njegov prvi dodir s gradom, onaj pogled s broda, ukazati će se posjetitelju velebni spomenik. Ovaj doživljaj biti će znatno snažniji za sve one koji u Vis uplovljavaju u noćnim satima. Osvijetljeni spomenik, čija će se vizura izdaleka primjećivati, a zanimanje gledatelja povećavati s približavanjem viškoj uvali, biti će jedna nova i jedna od ljepših veduta grada, a cijeli prostor dobiti će svoj puni smisao.
      Bilo bi lijepo kada bi se spomenik mogao realizirati odmah, no to nije realno očekivanje, toga smo svi svjesni. No važno je da građani Visa sa svojim poglavarstvom donesu takvu odluku i da se na podizanju spomenika radi da se što prije stvore uvjeti za njegovo podizanje.

      Nadalje ovdje želim potaknuti Vas vijećnike i gradonačelnika na razmišljanje o nazivanju najveće nagrade grada Visa (onoj za životno djelo), po imenu ovog viškog sina – Antun Matijašević Karamaneo. Time bi se dodatno potvrdila veličina ovog Višanina u gradskoj sredini. Mišljenja sam da bi ovo bili minimumi s kojima bi se Višani odužili Karamaneu i potaknuli druge da saznaju i uče o njemu.

      Usput. Pokrenuto je i pitanje zašto se nagrada grada Visa ne dodjeljuje već nekoliko godina. Nagrada nekog grada nekom pojedincu/cima, ustanovi, instituciji i sl. treba predstavljati veliki doprinos spomenutih određenoj sredini. Komisija koja o tome odlučuje treba biti izrazito kritički usmjerena i dobro proanalizirati koji su razlozi dodjeljivanja nagrade; treba proučiti i provjeriti istinitost podataka predlagatelja i proučiti koja su to djela za koju se dodjeljuje nagrada, život osobe, a zatim „sine ira et studio“ donijeti odluku. Ako je potrebno konzultirati i osobe koje nisu nužno članovi komisije, ali bolje poznaju određenu problematiku. Temeljni razlog dodjeljivanja takve nagrade treba biti rad i zalaganje pojedinca/naca ili ustanove i sl. za Vis i razvitak grada. Jer svjedok sam da se katkada predlažu osobe čiji doprinos Visu (unatoč njihovim postignućima na poljima koja nemaju nikakve veze s Visom), je malen i to ne zaslužujuju.
      Zbog toga mislim da nije niti nužno niti potrebno dodjeljivati takvu nagradu svake godine, već kada za to ima valjanog razloga. Naravno da nisam protiv toga da ako postoje valjani razlozi da se ona dodjeljuje i svake godine, no kako rekoh, treba biti oprezan. Dodjeljivanje nagrade grada Visa samo da bi se „ispunila neka godišnja obveza“ dovesti će do potpunog obezvrjeđivanja nagrade grada Visa. 

Ratni aerodrom na Visu

Posljednjih nekoliko godina aktualna je priča o izgradnji aerodroma na Visu, a uvijek se veže uz činjenicu postojanja Savezničke baze i ratnog aerodroma na Visu 1944/45. godine. Podsjetimo se malo tog razdoblja viške povijesti kroz fotografije i filmski materijal, a koga zanima više neka pročita u poglavlju o aerodromu u knjizi Veseljka Huljića "Vis 1941-1945".

Dr. sc. Vesna Bučić: Otok Vis - čuvar našeg Jadrana

Malo koji broj Hrvatske zore bude bez zanimljivih radova dr. sc. Vesne Bučić o povijesti Visa. U posljednjem broju riječ je o knjizi u kojoj je ugledni viški zet Lazar Rusić slikovito opisao Vis tridesetih godina 20. stoljeća: Klikni na link:

Dr. sc. Vesna Bučić: Otok Vis - čuvar našeg Jadrana

Goran Mladineo: Petar Vojković (2.dio)

prof. Goran Mladineo: Petar Vojković (2.dio)

Rodni list nekad...

Rodni list (svjedodžba rođenja) prije stotinjak godina izgledao je ovako (klikni na sliku lijevo!). S ovakvim dokumentom je i Ranko Marinković jednom prigodom dokazivao svoju nacionalnu i vjersku pripadnost...

"Pod naslovom Iz antropoknjiževne geografije (urednik po narodnosti i vjeri!) znatiželjnima na znanje!, Marinković citira sljedeće pismo (s komentarom - pravopis don Silvestra netaknut): Svjedodžba rođenja... kojom se tvrdi, da se je Ranko Marinković zakoniti sin rimokatoličkih roditelja Vicka i Anke Marije Zaccaria rodio u Visu dne... itd.

Bio je kršćen dne 27 Travnja iste godine. Od Natpop. Župskog ureda, Vis, 1. listopada 1928. Don Silvestar kan. Bonačić, natpop-župnik. Marinković je ovim citatom župnikova dopisa očito želio suzbiti različita i jamačno brojna govorkanja o svome podrijetlu, vjeri svojih roditelja, a očito i vlastitoj, a time posredno i posvjedočiti o svom nacionalnom opredjeljenju. Naime, upravo je spomenuta Hrvatska gruda u svome paskvilu objedila Marinkovića s jugonacionalizma." (Citat iz feljtona Nikole Batušića)

Don Silvestar Bonačić potpisao je i Marinkovićevu svjedodžbu rođenja, što govori da je isti svećenik dugi niz godina vodio župu u Visu.
[ads-post]