Vis u Prvom svjetskom ratu

Po izbijanju Prvog svjetskog rata, a naročito s obzirom na činjenicu da je Italija u početku sukoba ostala neutralna, smatralo se da je Vis zbog svoje udaljenosti od bojišta potpuno siguran i zaštićen od ikakvog neprijateljskog napada. Stoga je napad francuskog razarača „Lansquenette“ na Vis 2. studenog 1914. godine došao kao potpuno iznenađenje. Posada broda iskrcala se na nebranjeni otok i uhapsila njegove najuglednije građane, načelnika Serafina Topića, liječnika Lorenza Dojmi di Delupisa te vijećnike Nikolu Mužinu i Nikolu Pušića. Zahtjevali su da Višani plate svotu od 100.000 Kruna ili će u suprotnom mjesto biti bombardirano. Kad su im taoci objasnili da Višani nemaju toliki novac, slijedeći dan su otplovili s Visa, bez da su nanijeli ikakvu štetu. No, sa sobom su poveli i svoje viške zarobljenike. Zaustavili su se tek u savezničkoj bazi na grčkom otoku Kefalonija, gdje je jedan razumni admiral zaključio da zadržavanje viških vijećnika kao talaca vjerojatno ipak neće dovesti do poraza Austro – Ugarske te ih pustio na slobodu. Viški uglednici su se našli u neobičnoj situaciji: bili su slobodni, ali nisu imali nikakvog načina da se u ratnim okolnostima vrate izravno na Vis. Stoga su se odlučili na gotovo pa nevjerojatan avanturistički pothvat: u Grčkoj su se ukrcali na neki francuski brod koji je plovio do Malte, odakle su pak uspjeli doći u Marseille u Francuskoj. Od tamo su vlakom došli preko Genove do Trsta i Rijeke, odakle su brodom prebačeni u Split, a zatim na Vis. Njihova pustolovina, od otmice pa do povratka kućama, potrajala je punih 19 dana. Kako je sve na kraju ipak sretno završilo, događaj se pretvorio u zabavnu priču koja se još godinama prepričavala po Visu i stalno nadopunjavala novim izmišljenim detaljima.

Još dok je trajao njihovog put natrag na Vis preko dobrog dijela Europe, viško općinsko vijeće poslalo je  8. studenog  1914. godine brzojav u Kabinetsku kancelariju Njegovog veličanstva u Beč:

„Obćinsko vijeće Visa, sazvano uslijed neuspjelog ponovnog nasrtaja, što ga je dneva 2. studenoga ove godine dio neprijateljskoga francuskog brodovlja kušao izvesti nad ovom hridi Jadranskog mora, pri današnjoj sjednici dalo je izliva nepokolebivim čuvstvima prave podaničke vjernosti i odanosti, i to  ne samo svoje, već i one viškog pučanstva prema svome premilostivome i uzvišenome vladaru cesaru i kralju Franji Josipu I. i njegovom prejasnom domu, za koje je Vis spreman kao i u prošlosti, tako i u budućnosti, da svaku žrtvu i kušnju rado i samopriegorno podnese.

Ovo se oslobođujemo podastrieti pred previšnje prijestolje uslijed izričite želje obćinskoga vijeća, koje ne samo da je vjeran tumač lojalnih čuvstava svog građanstva i svojih rodoljubivih vojnika, već je isto tako identičan tumač i čuvstava svog načelnika Viteza Serafina Topića i svojih vijećnika Viteza Lovre Dojmi di Delupisa, Nikole Pušića pok. Dinka i Nikole Mužine pok. Luke, kojih je drski i kleti neprijatelj u zatočje poveo.

Obćinsko upraviteljstvo.“

Iako je ovaj događaj kasnije postao predmet šala i nije imao nikakvih ozbiljnijih posljedica po Vis i Višane, kako se trajanje rata produljivalo, situacija je postajala sve manje šaljiva. Nakon ulaska Italije u rat na protivničkoj strani u svibnju 1915. godine, mogućnost da dođe do novog napada i mogućeg osvajanja Visa je postala realna opasnost. Već u lipnju 1915. godine dva talijanska i dva francuska razarača su bombardirala Vis. Kao svjedočanstvo tog napada ostala je do danas neeksplodirana granata zabijena u pročelje jedne kuće blizu gradske knjižnice. U srpnju su Talijani zauzeli Palagružu, ali ih je odatle nakon dva tjedna potjerala austro – ugarska mornarica. Time je bila otklonjena neposredna opasnost po Vis, a borbe su se preselile mnogo južnije, na područje Otranta. Jedan od glavnih junaka tih bitaka u viškom akvatoriju , bio je časnik Georg von Trapp, kapetan korvete i zapovjednik podmornice koji je kod Palagruže potopio talijansku podmornicu „Nereide“ i zarobio francusku podmornicu „Curie“.  Nakon propasti Austro – Ugarske, kao kapetan nije mogao naći posao u Austriji, sada samo maloj državi bez mora i mornarice. Stoga je bio prisiljen osnovati zbor i nastupati u njemu zajedno sa svojom glazbeno nadarenom djecom. Postali su svjetski popularni kad je o njima kasnije snimljen poznati film „Moje pjesme, moje snovi“, nagrađen s  pet Oscara.

Nakon ovih događaja, Vis je ostatak Prvog svjetskog rata proveo u mnogo mirnijem ozračju.  I dalje je ljude pogađala neizvjesna sudbina njihovih sinova, očeva i braće, koji su mobilizirani i postani na daleka ratišta. Mnogo je Višana završilo na krvavom frontu prema Italiji na Soči i Piavi, jer je Austro – Ugarska smatrala da su Dalmatinci posebno motivirani za borbu protiv Talijana, te ih je stoga u velikim skupinama i slala na tamošnja ratišta. Mnogi nisu htjeli ići ginuti daleko od Visa, pa su sami sebe osakaćivali ili čak osljepljivali. Primjer druge ratne krajnosti, ali koja se na kraju svodi na jednako stradanje, bila je nesretna generacija Višana koja je pozvana u vojnu službu u austro – ugarsku mornaricu 1910. godine. Kako se vojni rok služio četiri godine, njegov kraj je došao na samom početku Prvog svjetskog rata, pa ih je komanda jednostavno zadržala u vojsci. Oni koji su uspjeli preživjeti rat, vratili su se svojim obiteljima na Vis poslije punih osam, a neki čak i devet godina.

U ljeto 1916. godine, svečano je, ali vrlo odmjereno zbog ratnih prilika i siromaštva proslavljena pedeseta godišnjica Viške bitke. Tako je zabilježeno da je tom prigodom održana i izložba projekata s natječaja za podizanje spomen – crkve Viške bitke, koja je pobudila veliko zanimanje Višana. Očekivao se skori početak njezine gradnje, no do njega nikad nije došlo. Vrlo brzo će se pokazati da je bila to zadnja proslava te vrste u okviru države koja je tu bitku i dobila, a ujedno i zadnja proslava koja se odvijala pred njenim spomenikom, poznatim Viškim lavom. Samo tri godine kasnije, kad Austro – Ugarska već bude povijest, talijanske okupacijske snage će ga rastaviti i odnijeti u Livorno. Talijanska vojska je okupirala otok Vis odmah nakon kapitulacije Austro – Ugarske u studenom 1918. godine, pozivajući se pritom na odredbe Londonskog ugovora, a s njega se povukla tek u travnju 1921. godine.

Goran Mladineo, prof.

Hrvatski institut za povijest

DODATAK: dva nacrta spomen crkve Viške bitke, koja se trebala početi graditi na Spilicama 1914. godine, nasuprot župnoj crkvi

Vis u Austro – Ugarskoj i Austro – Ugarska na Visu

Obilježavanje stote godišnjice od izbijanja Prvog svjetskog rata je svakako dobra prilika za podsjećanje na razdoblje u kojem je Vis bio dio Austro – Ugarske monarhije, razdoblje koje je u najvećoj mjeri stvorilo i uzgojilo današnji Vis, usadivši mu ne samo gradski duh nego i ono vidljivo na prvi pogled, a to je gradski izgled. Razdoblje koje je svim kasnijim povijesnim promjenama, krizama i zastojima unatoč, ostavilo neizbrisiv trag na samo mjesto i čitav otok.

Vis je kao naistureniji pučinski otok na Jadranu imao veliku važnost za čitavu Austro – Ugarsku, važnost mnogo veću od one koji mu je predodredila njegova veličina i broj stanovnika. To nije bilo samo zbog njegovog strateškog značaja, nego i zbog onog simboličnog, kao mjesta najveće austrijske vojne pobjede tog doba, one nad Talijanima u Viškoj bitci 1866. godine. Važnije tim više zbog činjenice da je Austrija taj rat zapravo – izgubila.

Nakon bitke, u novim, mirnijim i sigurnijim, okolnostima došlo je do razoružavanja otoka i prestanka korištenja najvećeg dijela vojnih utvrda na Visu. Smanjenje njegove vojne uloge i važnosti, koje će se ipak pokazati samo privremenim, omogućilo je i početak njegovog punog kulturnog i gospodarskog razvoja.

Godine 1875. Vis je posjetio osobno car Franjo Josip u sklopu svoje dalmatinske turneje. Kako su tad višku općinu još uvijek držali autonomaši, Višani su mu htjeli na neki način pokazati da su i mjesto i otok ipak hrvatski. Ljekarnik Bonaventura Siminiati je tako telegrafom zatražio od svoje rodbine i prijatelja iz Dubrovnika, Makarske i s Brača da mu pošalju sve hrvatske trobojnice koje uspiju pronaći, jer ih u samom Visu nema dovoljno za kićenje kuća i prozora.

Kad je car prolazio kroz mjesto u društvu tadašnjih viških uglednika koji su s njim razgovarali isključivo na talijanskom,
Višanin Božo Poduje se popeo na skale jedne kuće u Luci i na sav glas vikao na hrvatskom „Živio, živio car Franjo Josip! Živio!“ Bio je toliko glasan da je uspio iznervirati cara koji mu je uzvratio „Ti što vičeš kao iz roga, ušuti!“ No, cilj je bio postignut, caru je pokazano kojim jezikom Višani stvarno govore i kako se osjećaju. Zanimljiv povijesni detalj je da je unuk spomenutog Poduje, Šime, gotovo sedamdeset godina kasnije bio glavni inicijator obnove nogometnog kluba „Hajduk“ na Visu.

Franjo Josip je po drugi put trebao posjetiti Vis 1906. godine, povodom četrdesete obljetnice Viške bitke. No, očito mu je u sjećanju ostalo vikanje Bože Poduje, jer su ovaj put Višani umjesto carske posjete dobili samo carski brzojav iz Beča u kojem je stajalo: „Njegovo veličanstvo, buduć se jako nahladilo još posljednjih dana svoga boravka u Ischlu, prinuđeno je, da odustane od naumljenog putovanja na Vis prigodom četrdesete obljetnice Viškog boja. Ova odluka potječe samo od opreza, da se Njegovo veličanstvo, kojega je zdravlje uostalom sasvim povoljno, ne bi izložilo opasnosti da se iznova nahladi.“ Kao careva zamjena, na Vis je stigao njegov nećak, prijestolonasljednik Franjo Ferdinand, onaj isti čije će ubojstvo osam godina kasnije u Sarajevu označiti početak Prvog svjetskog rata. No, Vis je i bez odsutnog cara uspio završiti na naslovnicama austro – ugarskih novina. Večer prije dolaska Franje Ferdinanda, oluja je uništila ukrase pripremljene za proslavu i oštetila svečanu tribinu, ali su Višani doslovno preko noći sve popravili te za svoj trud i zalaganje bili pohvaljeni.

Unatoč tadašnjim političkim, pa i nacionalnim, borbama i trzavicama, bitno je naglasiti da je Austro – Ugarska omogućavala svojim stanovnicima nešto veliko, nešto što cijeli niz njenih nasljednica nije. A to je bila mogućnost da puk glasuje i da demokratskim putem izrazi što i koga želi da upravlja njima. Tako je na izborima 1886. godine, željom i voljom Višana, došlo do smjene dotadašnje autonomaške lokalne vlasti i uspostave hrvatske narodnjačke općine. Uslijedilo je trideset godina nesmetanog kulturnog i gospodarskog procvata Visa, koji će Prvi svjetski rat nažalost trajno prekinuti. O stabilnosti tadašnjih prilika svjedoči i činjenica da su se tijekom tih trideset „zlatnih godina“ u povijesti Visa, na njegovom čelu izmijenila samo dva načelnika: Niko pl. Jakša i Vitez Serafin Topić.

U tom razdoblju je nastala i prepoznatljiva panorama Visa, koja se gotovo nepromijenjena sačuvala sve do danas. Tada je sagrađena većina zgrada koje su postale simboli Visa, zgrada koje ga i čine Visom. Prije svega, to je Hrvatski dom, građen prilozima gotovo svih mještana, a dovršen donacijom iseljenika Bradanovića i Tramontane. Zatim, današnji hotel „Tamaris“ koji je originalno bio palača obitelji Topić, pa zgrade općine, suda (stradala u bombardiranju  u Drugom svjetskom ratu), kapetanije (srušena 1940. godine) i današnje knjižnice i kulturnog centra. Također je 1901. podignuta i velika, za tadašnje prilike vrlo moderna školska zgrada, koja je zauvijek promijenila dotad vrlo loše uvjete školovanja djece po privatnim i zapuštenim kućama. Prije njene izgradnje, zabilježeno je, neki viški roditelji su odbijali slati djecu na nastavu, da ne bi nastradala u kakvom urušavanju ili dobila kakvu bolest u školi. Također, Vis je tijekom austrijskog razdoblja dobio i redovnu zdravstvenu službu, a među liječnicima su većina bili Višani. Školovanje i studiji izvan otoka su po prvi put prestali biti dostupni samo sinovima plemićkih obitelji, jer je novonastali i vrlo samosvjesni sloj viških građana i time mogao iskazati svoju marljivost, volju i ambiciju za još većim osobnim i obiteljskim napretkom.

U poboljšanim gospodarskim prilikama, taj novi građanski sloj, uglavnom trgovci i državni službenici, svoje bogatstvo i društveni uspjeh pokazivao je i gradnjom reprezentativnih kuća. Tada je podignuta palača Tramontana na Klapavici, zatim niz kuća obitelji Lučić Roki, kuća obitelji Farolfi, prvi pravi viški hotel u vlasništvu obitelji Tomić te Topićev ljetnikovac na poluotoku Sveti Juraj, danas poznatiji pod nazivom Češka vila. Oni siromašniji, ako se i nisu uspjeli obogatiti, postali su bar manje siromašni u razdoblju koje prethodilo vinskoj krizi, pa su mogli dograditi i uljepšati svoje kuće, koje su do tad uglavnom bile prizemnice i jednokatnice. Uređena je tada i sama riva kao šetnica, a napravljeno je i šetalište oko Prilova.

Zasađen je palmama i najstariji, zapadni, dio današnjeg viškog parka (sam rasadnik se prvobitno nalazio na mjestu današnje vinogradarske zadruge na pristaništu). U sklopu uljepšavanja i stvaranja novog lica mjesta i otoka podignut je i spomenik viškoj bitci na gradskom groblju te nova crkva u svetištu Gospe od Velog Sela, koja je zamijenila mnogo skromniju staru crkvu. Gradnju velebne spomen – crkve na Spilicama, čijim je početkom gradnje 1914. godine trebalo započeti obilježavanje pedeset godina od Viške bitke, a koja bi zasigurno postala prepoznatljivo obilježje Visa, na žalost je zauvijek zaustavio Prvi svjetski rat.

Zanimljivo, Vis je u doba koje je prethodilo ratu bio sjedište grčkog konzulata i britanskog vice – konzulata. Također, bio je i prvo sjedište Topićeve brodarske kompanije, koja se potom preselila u Trst. U tom vremena započela su i sustavna istraživanja antičke Isse, te su nastale i prve, tada privatne, zbirke antičkih nalaza, u kućama obitelji Dojmi i Topić. Osnovan je prvi rasadnik palmi na Jadranu, u vlasništvu obitelji Dojmi, dok je neuspjeh doživio njihov pokušaj da na Visu uzgajaju nojeve. No i taj, pomalo bizaran, detalj dosta govori o širini ideja koje su se prihvaćale i pokušavale provesti u tadašnjem Visu, kao i o načinu razmišljanja njegovih tadašnjih stanovnika. O toj svijesti također svjedoči i postojanje čitavog niza kulturnih i sportskih društava, među kojima posebno treba istaknuti „Viški skup“, osnovan 1870. godine. Djelovalo je i povjerenstvo Matice Hrvatske te gradska glazba. Ubožnica, prethodnica staračkog doma, ustanova koja u Visu neprekidno postoji još od 17. stoljeća, je u ovom razdoblju zalaganjem udruge „Javna dobrotvornost“ (pod vodstvom župnika Jurja Zudeniga), preseljena u ispražnjenu austrijsku tvrđavu Batarija.

Na zadnjem popisu prije izbijanja Prvog svjetskog rata, a koji je proveden 1910. godine, Vis je dostigao najveći službeno zabilježeni broj stanovnika u svojoj povijesti, njih 9.810 na čitavom otoku, što je gotovo tri puta više nego danas. U samom gradu Visu popisano je tada 4.297 stanovnika, opet tri puta više nego danas. U desetljećima koja su slijedila, taj broj će stalno i nezaustavljivo padati. Bio je to proces koji je započeo već stradanjima u Prvom svjetskom ratu, koji nije odnosio ljudske žrtve na samom Visu, ali zato je veliki broj Višana stradao u austrijskoj uniformi, posebno na talijanskom frontu. Odmah zatim, slijedit će i epidemija Španjolske gripe, potom razdoblje prve talijanske okupacije od 1918. do 1921. godine, pa politički i gospodarski nestabilno razdoblje Kraljevine Jugoslavije, a za njom Drugi svjetski rat obilježen velikim brojem stradalih Višana. Poslije svega, moglo bi se reći i kao konačni udarac, uslijedila je gotovo polustoljetna izolacija otoka i njegovo pretvaranje u  divovski vojni poligon od strane Jugoslavenske vojske. U takvim okolnostima u kojima je otok samo propadao, među Višanima su sjećanja na austrijsko doba postala sjećanja na jedno ljepše, uređenije, sigurnije i bogatije doba u kojem je svatko mogao živjeti od svog rada, a država se skrbila da sve njene službe rade bez zastoja i budu stalno na usluzi svim njenim stanovnicima. Kako to u povijesti uvijek biva, loše strane razdoblja Austro – Ugarske vladavine, kojih je također bilo (tu treba spomenuti pojavu Filoksere, bolesti vinove loze,  zatim tzv. „Vinsku klauzulu“ te goruće pitanje vlasništva i podjele obradive zemlje, tri početna impulsa za iseljavanje Višana na druge kontinente), počele su polako padati u zaborav. To je i razumljivo s obzirom da su nakon Austrije stalno nadolazila neka gora vremena i neke gore države, koje su nudile samo nova iskušenja i nove podjele među Višanima. Pozitivne strane Carevine i njenog vremena, kojih je bilo mnogo više (a od kojih je samo dio pobrojan u ovom tekstu), ostale su urezane u sjećanje starim Višanima, koji su uspomenu na Austro – Ugarsku nastavili prenositi svojoj djeci, unucima, pa i praunucima.

Goran Mladineo, prof.
Hrvatski institut za povijest

Odlazak JNA s Visa 1992. godine

Na današnji dan prije 22 godine jugovojska je napustila Vis. Prisjetimo se tih dana kroz fotografije i tekstove objavljene u Slobodnoj Dalmaciji.

Prikupio i pripremio prof. Goran Mladineo.

Godišnjica smrti Ivanka Farolfija (14.7.1892.-30.4.1945.), viškog načelnika i hrvatskog političara

“Pozdravljam također toplo i srdačno i sve one naše dobromisleće općinare, koji nijesu našeg mišljenja i naših težnja, ali su naše krvi i našeg roda, uvjeren da ćemo se svi naći uvijek složni kad se bude radilo o dobrobiti Visa, koja dobrobit nama svima bez razlike mora uvijek da lebdi pred očima.”

(Iz govora Ivanka Farolfija na sjednici općinskog vijeća Visa, 25. studenog 1936. godine)

Ivanko Farolfi, viški načelnik od 1936. do 1941. godine, a potom, nakon preseljenja u Zagreb, jedan od najvažnijih dužnosnika HSS-a i “desna ruka” Vlatka Mačeka, bio je gurnut u zaborav gotovo pola stoljeća. Danas je pak u široj javnosti poznat po sudjelovanju u Uroti Vokić – Lorković, čija je posljedica bila i njegova tragična smrt. Pomalo u sjeni toga je ostalo Farolfijevo ranije političko djelovanje na samom Visu, njegov utjecaj na rodno mjesto i promjene koje je tamo izvršio. Stoga je godišnjica njegove smrti prigoda za još jedno podsjećanje na tu značajnu osobu iz viške i hrvatske povijesti, ali i na čitavu, danas izumrlu, obitelj Farolfi.

Ivan Krstitelj Farolfi, zvan Ivanko,  rodio se u Visu 14. srpnja 1892. godine, kao najstarije dijete Ivana Krstitelja i Ivke Farolfi . Obitelj Farolfi doselila se na otok Vis iz Venecije u prvoj polovici 18. stoljeća te kroz nekoliko generacija dala niz pripadnika koji su odigrali značajnu ulogu u razvoju Visa, posebno onom gospodarskom, s obzirom da su se uglavnom bavili  trgovinom. Zanimljivo je da su prvi članovi obitelji koji su došli na Vis bili židovske vjere. Tako je u maticama zapisano je da se  dana 24. lipnja 1727. godine u dobi od četrdeset godina pokrstio “Jacobus Abelus Iudeus ad lumen ueritatis Fidei catolice”,  primivši  imena Ivan, Pavao i Šimun te prezime Jakša – Farolfi. Pokrstila se i njegova žena Stella koja je uzela novo ime Marija Šimica te sinovi Abraham (novo ime – Antun), David (Petar) i Mojsije (Ivan Krstitelj). Isti dan,  Ivan i Marija su se vjenčali u viškoj crkvi, a kumovi su im bili članovi plemićkih obitelji Jakša, Hectoreo i Lupis. Obitelj je kasnije iz svog prezimena izostavila dio “Jakša”, koje je dobila po svojoj kumovskoj obitelji,  i od početka 19. stoljeća se naziva samo “Farolfi”. Prvobitno su živjeli na Kutu, ali nakon što su se obogatili, sagradili su novu, vrlo reprezentativnu, kuću na predjelu “Kalafotovo” u Luci. S vremenom su se rodbinski povezali s ostalim uglednim viškim obiteljima, tako da je Ivanko Farolfi bio u bliskom srodstvu, među ostalima, i s hvarskim biskupom Mihom Pušićem (1880-1972). Tijekom gotovo dva stoljeća svog življenja u Visu, Farolfiji su održali tradiciju da najstarije muško dijete u svakoj generaciji dobije ime “Ivan Krstitelj”. To je bio slučaj i s Ivankom Farolfijem.

Njegova majka Ivka (1871-1955) rodila se u Puli u obitelji austrijskog pomorskog časnika Ferdinanda Linarola, koji je bio podrijetlom iz Boke Kotorske, ali se nakon rođenja kćeri skrasio na Visu, odakle mu je bila supruga Antica Machiavelli.

Ivanko Farolfi je pučku školu pohađao u rodnom Visu, a gimnaziju na hrvatskom jeziku u Zadru. Diplomirao je na Pravnom fakultetu u Zagrebu. Zatim je kraće vrijeme boravio opet u Zadru, a potom se vratio Vis, gdje je radio kao javni bilježnik. 1922. godine oženio se s Ankom Bradanović – Domicinom (1895-1991), također iz ugledne viške trgovačke obitelji. Već u drugoj polovici 1920-ih politički se aktivirao kao član se u HRSS-a, odnosno kasnijeg HSS-a. Bilo je to razdoblje kraljevske diktature, kad je Visom dominirala Radikalna stranka pod vodstvom Ivana Ruljančića. Ona je poticala prijelaz težaka na pravoslavnu vjeru i oštro progonila političke neistomišljenike, među kojima se Farolfi ubrzo nametnuo kao vođa. Na državnim izborima 1935. godine bio je zamjenik dr. Josipa Berkovića, kandidata HSS-a za kotar Hvar.

Nakon što je na općinskim izborima u Visu 1936. godine uvjerljivo pobijedio HSS, osvojivši čak 21 od 24 vijećnika, Ivanko Farolfi je postao viški načelnik . To je bio i  konačan kraj desetogodišnjeg razdoblja u kojem je viškom općinom vladala politička opcija vjerna centralističkoj politici beogradskih vlasti. Za njegove uprave, sređene su financije viške općine, koje su ranije bile u nezavidnom stanju uslijed zaduživanja prethodnih općinskih vlasti. U skladu s osnovnim postavkama HSS-a, posebna pažnja se posvećivala položaju težaka i ribara i popravljanju njihovih životnih uvjeta, naruđenih velikom gospodarskom krizom. Također, pokrenut je niz javnih radova, posebno na uređenju puteva, lučica, lukobrana i cisterni za vodu. Sagrađena je nova zgrada poljoprivredne zadruge na današnjem viškom pristaništu, a rasadnik palmi koji se tu ranije nalazio je preseljen na novu lokaciju. 

Započeta je i gradnja Katoličkog doma u Visu, (nakon poratne nacionalizacije pretvoren u kino “Hrid”). Porušena je zgrada lučke kapetanije na viškoj rivi, čime je stvorena gradska šetnica u svom današnjem obliku. U Visu je u to doba djelovao i čitav niz hrvatski orijentiranih organizacija, od Hrvatske seljačke zaštite, katoličkog društva “Hrvatski junak”, Nogometnog kluba “Vis” i drugih, osnovanih da budu protuteža društvima koje su osnovale ranije viške projugoslavenske vlasti. Nova politička strujanja u općini bila su vidljiva i po tome što je HSS-ova općinska uprava odbila naći smještaj za pravoslavnog svećenika u Visu, a isto tako je odbila financijski podržati tiskanje knjige Grge Novaka o povijesti Visa, smatrajući ga režimskim čovjekom.

Farolfi je svoju političku trezvenost, pa i ljudskost, naročito pokazao u travnju 1941. godine, kada je tijekom dva tjedna u razdoblju između raspada Kraljevine Jugoslavije i dolaska talijanske vojske na otok spriječio izbijanje kaosa u Visu i zajedno sa svojim pomoćnikom Petrom Vojkovićem, zapovjednikom Hrvatske seljačke zaštite, održao red i mir u mjestu. Neki ekstremniji pripadnici pokreta su tada predlagali da se uhapšeni Višani projugoslavenskog opredjeljenja, koji su su bili zatvoreni u Batariji, svi postrijeljaju, a njihov vođa Ruljančić javno objesi. Farolfi je odugovlačio s odlukom, znajući koliko bi ikakva osveta nad političkim protivnicima trajno zatrovala odnose među Višanima. Na koncu su svi zatvorenici bili pušteni na slobodu.

Na funkciji načelnika ostao je do  svibnja 1941. godine, kada su potpisani  Rimski ugovori, kojima je otok Vis postao dio Mussolinijeve Italije. Ubrzo nakon toga, napustio je Vis na osobni poziv Vlatka Mačeka i preselio se u Zagreb, gdje je radio kao odvjetnik. Postao je tajnik ratnog vodstva HSS-a, a kad je Maček pritvoren od strane ustaških vlasti, s još nekoliko stranačkih suradnika preuzeo je vodstvo čitave stranke. Uspostavio je veze s višim časnicima oružanih snaga NDH, a također, zajedno s Ivom Krbekom, vodio je u siječnju 1944. pregovore s predstavnicima partizanskog pokreta o mogućnosti njihove  suradnje s HSS-om. U ljeto 1944. bio je opunomoćenik stranke u pregovorima s ministrima u vladi NDH, Antom Vokićem i Mladenom Lorkovićem. U to doba već je postalo jasno da se bliži poraz Hitlerove Njemačke, s čime bi i daljnje postojanje neovisne hrvatske države postalo upitno. Stoga je glavna tema pregovora bila detaljna  razrada plana kojim se trebalo osigurati mirno povlačenje Ustaša s vlasti i prelazak NDH na stranu Saveznika. Nakon javnog razotkrivanja Urote Vokić – Lorković, zajedno s njenim ostalim sudionicima, početkom rujna 1944. godine bio je uhićen i Farolfi. Prvo je bio zatvoren u Koprivnici, a potom u kaznionici u Lepoglavi. Tamo je obolio od trbušnog tifusa, no do zadnjeg trenutka se nadao oslobođenju, bilo od strane ustaških vlasti, čiji se pad već nazirao, bilo od nadolazećih partizanskih jedinica. Zatvorenici su počeli sumnjati u sretan ishod događaja tek krajem travnja 1945. godine, kad su ustaške jedinice započele bušiti zidove kaznionice i postavljati eksploziv u njih, bez da su dale ikakvu obavijest zatočenicima o njihovoj daljnjoj sudbini. 

Ivanko Farolfi je ubijen pod ne sasvim razjašnjenim okolnostima vjerojatno u noći između 30. travnja i 1. svibnja 1945. godine, zajedno s Ljudevitom Tomašićem iz HSS-a te ministrima Vokićem i Lorkovićem. Partizanske jedinice, koje su nakon zauzimanja Lepoglave pretražile zatvor, našle su samo mrtva tijela u ćelijama. Nikad nije utvrđeno tko je točno donio odluku o njihovom smaknuću, odnosno da li je bila riječ o zapovijedi iz najužeg ustaškog vrha ili o samovoljnoj odluci nekog pojedinca, koji pri povlačenju nije htio ostaviti za sobom potencijalno nezgodne svjedoke. Gotovo svi preživjeli ustaški dužnosnici su kasnije iz emigracije tvrdili da su zatvorenici iz Lepoglave trebali biti povedeni u povlačenje zajedno s njima ili oslobođeni, a krivnju za njihovu smrt su svaljivali na nekog drugog.

Farolfijeva udovica, među Višanima poznata kao “Šjora Anka”, po završetku rata uzalud ga je čekala na rodnom Visu, još uvijek se nadajući da će se vratiti živ iz zatvora. Službeno je bio proglašen mrtvim od strane novih komunističkih vlasti tek sredinom slijedeće, 1946. godine. Predsjednik HSS-a, Vladko Maček, koji je nakon Drugog svjetskog rata izbjegao u SAD, iznimno je cijenio Farolfija. To se vidi i iz njegovih zapisa, u kojima Maček piše da je Farolfijeva prerana smrt bila tragedija ne samo za HSS, nego i za hrvatsku politiku uopće, jer bi se sav njegov značaj i talent potpuno vidio tek da je još poživio.

Kako Ivanko Farolfi nije imao djece, a bez muških potomaka su ostale i obitelji njegovih stričeva Ante i Vicka, to prezime se ugasilo. Međutim, njegove političke stavove, a kao posljedicu toga, i sličnu stradalničku sudbinu, naslijedio je Jozo Ivičević Bakulić (1930 – 2008), sin njegove sestre Antice, udane za viškog liječnika dr. Franu Ivičevića Bakulića. Kao glavni tajnik Matice Hrvatske tijekom Hrvatskog proljeća, osuđen je 1972. na pet godina zatvora (smanjeno na četiri godine), od kojih je dvije izdržao u Lepoglavi, zatvoru gdje je ubijen i njegov ujak.

GORAN MLADINEO

UREDNIČKI DODATAK:

I za kraj moj mali, skromni urednički dodatak ovom Goranovom trudu i inicijativi da se prigodno obilježi godišnjica smrti Ivana Farolfija :

Dok sam fotografirao kuću Farolfijevih i spomen ploču naišao je viški težak Marko Poduje - Veli. Pitam ga, sjeća li se Farolfija. Naravno, smije se Marko  (r. 1929.). Farolfi je uvijek nosio štap, vrtio ga i lupkao bi se njime po leđima. 

- Bio je advokat i funkciju načelnika je obnašao volonterski. Ne znam je li se baš u ovoj kući rodio. Oni su iz Kuta doselili na Luku. Kad je Farolfi 1941. napustio Vis meni je bilo 12 godina. - priča Marko.

Nekako mi se Veli baš uklopio u ovaj post, zar ne?

N.K.

Goran Mladineo: Petar Vojković (2.dio)

prof. Goran Mladineo: Petar Vojković (2.dio)

Goran Mladineo: Petar Vojković (1905. - 1978.)

Goran Mladineo: Petar Vojković - 1. dio