Iako davanje
imena ulicama u nekom mjestu ima prije svega ulogu da olakša posao poštarima,
ono ima i svoje značenje kao podsjetnik na značajne ljude, događaje i mjesta iz
nacionalne i lokalne povijesti. Ovo zadnje, lokalno, je i najvažnije, jer ako
se zaslužnih ne sjeti netko u mjestu koje su zadužili, a tko će ih se onda uopće
sjetiti?
Kao i sve ostalo
u našoj zemlji, ni određivanje naziva ulica nikad nije prolazilo bez
kontroverzi i problema, ponajviše (naravno) onih političko – ideoloških. Zadnja
velika promjena ove vrste je nastupila s nestankom komunističkog sustava i
stvaranjem neovisne hrvatske države. Ta promjena je bila i nužna, jer je slova
na tabelama trebalo prilagoditi izmijenjenim okolnostima i stvarnosti. Mnogi
nazivi su u tim novim okolnostima postali besmisleni, za neke ljude i
uvredljivi. Ili, u boljem slučaju, smiješni. Također, s dolaskom demokracije, opet
su „isplivali“ mnogi zaslužni i bitni ljudi i događaji koji su tijekom komunizma
bili potisnuti u potpuni zaborav. Masovno preimenovanje imena ulica provođeno je
tijekom 1991./92. godine u svim gradovima i naseljima u Hrvatskoj. U nekima s
većim, u nekima s manjim uspjehom. Uspjeh u realizaciji tog postupka ovisio je o
puno faktora: obrazovanosti, širini i upućenosti ljudi koji su ukidali stare i
određivali nove nazive ulica u nekom gradu, o tome koja je stranka bila na
vlasti u nekom gradu, o odnosima čak i unutar te vladajuće političke opcije
koja je odluke donosila, o poruci koja se uopće željela poslati tim
preimenovanjima i o još mnogo toga.
Kako je tada u
toj priči prošao Vis? Po mom skromnom, ali u nekoj mjeri ipak i stručnom mišljenju kao povjesničara, jako dobro.
Komisija koja je 1992. godine promijenila nazive gotovo svih viških ulica
učinila je vrlo solidan posao, uvodeći nazive koji su se do danas već primili
među ljudima, koji ne vrijeđaju nikoga, koji ističu i podsjećaju na bitne točke
iz viške prošlosti, koji vraćaju iz zaborava dosta događaja, ljudi i toponima. Takav
trajan rezultat, postignut u ratnim okolnostima, kad su svi ljudi bili
povišenog emocionalnog naboja (a podsjetimo se, govorimo o razdoblju neposredno
po završetku okupacije Visa od strane JNA i njenog povlačenja), može biti samo za
pohvalu i na ponos onima koji su ta imena ulica davali.
Pri
određivanju novih naziva ulica 1992. godine iz viške svakodnevice uklonjeno je gotovo
sve što je imalo veze s komunizmom, ali i sa Drugim svjetskim ratom. Među
rijetkim „preživjelima“ bila je ulica Vladimira Nazora te, u ponešto skraćenom
izdanju, ulica Žrtava Fašizma. Obala Maršala Tita je postala Obala svetog
Jurja, ulica Branka Mandakovića – Vukovarska, Nacionalnog Komiteta – Biskupa
Pušića i Ivana Farolfija, Partizanska cesta – Dubrovačka, Pionirska poljana –
Poljana svetog Duha, Ravnica Prve proleterske brigade – Ravnica Matice
hrvatske, Rodoljuba ilegalaca – Augusta Šenoe, Trg Prvoboraca – Klapavica, itd.
Novi nazivi ulica su vratili u život i neke značajne Višane o kojima mlađe
generacije nisu znale ništa, kao što je političar Ivanko Farolfi ili biskup
Miho Pušić. Tu se vidi zašto je imenovanje ulica uopće bitna tema: koliko
ljudi, i stalnih stanovnika, ali i gostiju, kad vidi neko ime na tabeli,
promisli bar na trenutak „Tko je to uopće bio i zašto je bitan?“ Sigurno,
većina njih. Nevezano uz to zanimala ih povijest ili ne. Ljudi koji turistički
dođu u neko mjesto, na takav, može se reći, najbrži i najlakši način, nauče nešto
o njemu i njegovoj povijesti. Što se domaćih tiče, tu su svakako najbitnija kategorija
mladi (Višani), kojima tako polako u njihovu svakodnevicu, a i u njihovo znanje
i njihovu opću kulturu, ulazi nešto što bi svakako trebali znati o svome
mjestu. A na ovaj način se to događa bez ikakve prisile i maltretiranja djece s
gomilom, većini njih, zamornih povijesnih podataka.
Još jedna vrlo
pohvalna praksa koja je primjenjivana pri davanju novih imena ulicama u Visu te
1992. godine, bila je sustavno vraćanje u službenu upotrebu naziva raznih
dijelova i „djelića“ Visa, naziva koje domaće stanovništvo ionako koristi
stoljećima u svakodnevnom govoru. Tako su se na tabelama pojavili nazivi
Karolina, Klapavica, Korzo, Patija, Podloza, Poljana svetog Duha, Potok, Torga
i drugi. Pojavili, i tu će ovaj put vjerojatno
i trajno ostati. Jer za vjerovati je da je stara politika tako tipična za
dvadeseto stoljeće, a to je ono da svaka vlast prebriše sve staro i napiše sve
ispočetka, ipak iza nas.
Moglo bi se,
dakle, zaključiti da je prije 22 godine obavljen prilično kvalitetan posao pri
određivanju novih naziva viških ulica. Međutim, od tada su ipak prošle 22
godine, što je u isto vrijeme i malo i puno. Sve što je tad imenovano izdržalo
je sud vremena i ostat će na viškim zidovima i u dalekoj budućnosti. Međutim, prostora
za manje nadopune i popravke uvijek ima.
Kad se vrše ikakve
promjene i dopune takve vrste, u današnje vrijeme samo su dvije stvari bitne.
Prva, da je riječ o uistinu zaslužnim ljudima za koje većina mještana smatra da
su zaslužni. Dakle, da se ništa i nikoga ne gura na silu i da ništa ne bude
izrazito ideološki obojeno, bilo lijevo, bilo desno. Druga bitna stvar, a ona
je još bitnija od prve, je da se pritom vodi računa da se ne maltretira
stanovnike već imenovanih ulica. Po meni, nema toliko značajne osobe, a da je
vrijedna toga da pedeset ili sto ljudi ponovno mora mijenjati osobne iskaznice
i trošiti svoje vrijeme i svoj novac na nešto što, ruku na srce, i nije od
životne važnosti. Ali, od neke važnosti ipak jest, pa treba povesti računa da
se ta nova imenovanja provedu i da se za njih nađu lokacije bez kućnih brojeva
ili s malo njih (a Vis je pun malih ili slijepih ulica bez imena). Jer nije bit
svega toga da se nekome ili nečemu mora dodijeliti najveća, najljepša ili
najduža ulica, bit je da se nekome i nečemu oda počast i kaže „hvala“. Te da
preko tabela oni budu vizualno i nenametljivo svakodnevno u svijesti mještana i
posjetitelja Visa kad prođu uz njih i vide ta imena.
Stoga bih dao nekoliko svojih prijedloga kojima bi se mogao dopuniti spisak viških ulica:
Na vrhu te
liste su, svakako, Ranko Marinković i Vesna Parun. Zvuči pomalo smiješno, pa i bizarno,
da jedan Marinković već nema svoju ulicu u Visu, ali opravdanje za to je
zapravo vrlo jednostavno i logično: u trenutku kad su se 1992. određivala nova
imena viških ulica, i Ranko Marinković i Vesna Parun su bili – živi. A nije po
bontonu da se ulice imenuju po živima, koliko god značajni bili. Sada, u 2014.
godini, vrijeme je da se to korigira i da se dvoje ljudi na koje Vis može biti jako
ponosan, i na taj način istakne. Pitanje je gdje to učiniti? Kako je ulica s
Rankotovom rodnom kućom već imenovana imenom zaslužnog preporoditelja don Cvjetka
Marasovića, a Vesna Parun je kao djevojčica živjela u zgradi općine u Visu (na
njenom drugom katu), najpraktičnije je naći neku treću lokaciju za oboje. Za
Marinkovića predlažem ulicu koja ide od obale uz knjižnicu do muzeja, a koja se
sad (tehnički krivo) vodi kao dio ulice Vladimira Nazora, iako je zapravo
okomita na nju. Nazvati je imenom Ranka Marinkovića ima smisla, jer počinje u
prostoru gdje će jednom biti njegov spomenik (na onom proširenju uz more kod
đardina), a prolazi uz zgradu u kojoj je gradska knjižnica i memorijalna zbirka
„Ranko Marinković“.
Njegovim
imenom bi se mogla nazvati i osnovna škola, koja sada nosi ne osobito maštovito
ime „Vis“, i čiji je Ranko Marinković svakako najslavniji učenik. A odvojak
Šetališta Viški boj u kojem je spomenuta škola bi se mogao nazvati ulica Vesne
Parun. Tako bi škola i svojim imenom i svojom adresom ukazivala, i to na jednoj
na svakodnevnoj i praktičnoj razini, na svoja dva najpoznatija učenika. Jer
nije da se u Hrvatskoj baš svaka škola, a pogotovo ne u mjestu veličine Visa,
može ponositi s tako značajnim i zaslužnim đacima.
Nadalje, tu je
još jedna vrlo značajna osoba iz viške povijesti, dugo godina nepravedno
zaboravljena. Čudi me da nije dobio svoju ulicu još 1992. godine, što
pripisujem običnom previdu. Riječ je, naravno, o Serafinu Topiću, dugogodišnjem
viškom gradonačelniku, čovjeku za čijeg je mandata doslovno sagrađen Vis kojeg mi
danas vidimo. Topić je bio graditelj današnjeg hotela „Tamaris“, predsjednik
odbora za gradnju Hrvatskog doma, vlasnik današnje „Češke vile“, britanski vice
– konzul i grčki konzul na Visu, vlasnik jedne od najvećih parobrodarskih
kompanija u Dalmaciji koja je održavala veze Visa sa kopnom, i još mnogo toga.
Tako je, među ostalim, stigao i prevoditi Kačićev „Razgovor ugodni naroda
slovinskog“ na engleski i napraviti manji muzej arheoloških nalaza u svojoj
kući. Pravo mjesto za Topića je ona mala ulica koja prolazi između pošte i
Hrvatskog doma, a kad se uredi novi Pazar, skalama će se produžiti do Stagne.
Zašto baš tamo? Pa počinje kod njegovog životnog djela, Hrvatskog doma, a
nastavlja se prolazeći uz kuću obitelji – Topić (to je ona zgrada u kojoj živi
Miki Brece) i izbija na novi Pazor. Ovo posljednje također nije bez značenja, s
obzirom da su Topići osvojili medalju na sajmu u Bordeauxu za svoje vino, a
imali su i prvi pogon u Visu u kojem su se konzervirali razni prehrambeni
proizvodi za izvoz. Samom novom Pazoru, kad se uredi, trebalo bi pak dati kao
adresu naziv „Pod Solvetovo“, što je stari, i već pomalo zaboravljeni naziv tog
lokaliteta. A smatram, kako sam već i rekao, da pučkim nazivima uvijek treba
dati prednosti ispred bilo koje osobe.
Uređenje Visa,
što se vidi na primjeru Pazora, je idealna, da ne kažem prizemno, i najjeftinija,
prilika za dopunjavanje mreže naziva viških ulica. Drugi takav primjer je skora
izgradnja zgrade POS – a na prostoru između Kalafotova i zaobilaznice. Kako će
do te zgrade trebati napraviti i put, nastat će nova ulica. Za nju bi primjeren
naziv bio Ulica Šime Poduje, po slavnom Višaninu, nogometašu i obnovitelju
Hajduka na Visu 1944. godine. Kako je Poduje bio i ugledni političar HSS-a, ima
smisla da dobije ulicu neposredno uz ulice Biskupa Pušića i Ivanka Farolfija,
dvojice također domoljubno orijentiranih Višana iz istog povijesnog razdoblja. Uostalom,
sva trojica su rođena ili živjela u istom nizu kuća, a fizički je ipak nemoguće
nazvati baš tu ulicu po svima njima. Iako je svi podjednako zaslužuju.
Još jedna
nepravedno zaboravljena osoba, koju bi trebalo vratiti u svijest njegovih
sugrađana, je don Juraj Zudenigo, dugogodišnji viški župnik iz druge polovice
19. stoljeća. Zudenigo je od austro – ugarskih vlasti otkupio tvrđavu Batarija
i pretvorio je u ubožnicu, odnosno dom starih. Također, pisao je biskupu
Strossmayeru s molbom da pošalje časne sestre sv. Križa na Vis. Ima li onda
boljeg mjesta za njegovu ulicu, od onog prolaza iza crkve na Spilicama koji
vodi do današnjeg VERN-a? I u kojem je jedini kućni broj baš onaj od – sestara
sv. Križa.
Također, da se
malo odmaknem od zaslužnih ljudi, ne bi bilo loše na tabelu na nekom od viških
zidova postaviti i jedno zaslužno mjesto. S kojim oduvijek dijelimo istu
sudbinu na istom otoku. Pri čemu smo, mora se priznati, imali uzajamnih boljih
i lošijih trenutaka, ali koji se ipak svi mogu svesti na bezopasno rivalstvo i međusobnu
podršku, kad ona stvarno zatreba jednima ili drugima. Vis bi, kad već ima
Dubrovačku, Hvarsku i Zagrebačku ulicu, po meni svakako trebao imati i –
Komišku ulicu. Po mogućnosti, čisto logike radi, da to bude otprilike negdje
gdje su već u Visu smještene ulice imenovane po nabrojenim gradovima. A i,
drugi logični razlog, taj prostor se i nalazi oko zgrada koje su na izlazu iz
Visa prema – Komiži.
Svakako,
mjesta za još dopuna i još prijedloga za nova imenovanja ulica u Visu ima
napretek. Svoj tekst smatram samo svojim osobnim prijedlogom, koji ne mora biti
ni konačan ni najpametniji. A ni prihvaćen na kraju krajeva. Ali koji možda
može potaknuti i neke druge Višane da se uključe sa svojim idejama. Ja sam se u
svom prijedlogu ograničio na ljude koji nikome ne bi trebali biti sporni i na
koje svi Višani, neovisno o svom osobnom političkom opredjeljenju i stavu, mogu
biti samo ponosni. U osjetljiva pitanja, kao što je ono da li će, kada i gdje
dr. Franjo Tuđman kao prvi hrvatski predsjednik dobiti svoju ulicu u Visu, ili
da li bi možda bilo korektno da kao dio duga prema svojim precima i viškoj
povijesti možda vratimo i neke od ukinutih naziva koji su vezani za Drugi
svjetski rat i antifašizam, (a nisu ideološki obojani), u takva pitanja ovom
prigodom nisam htio ulaziti. Ne treba od njih ni bježati, ali predlažem da se
počne s, uvjetno rečeno, „lakšim“ stvarima koje nas sve spajaju, a ne
razdvajaju. Jedino tako ćemo nešto učiniti. Zapravo, bolje rečeno, išta
učiniti.
GORAN MLADINEO, prof.
Hrvatski institut za povijest
P.s. Zahvaljujem Tamari Bilić –
Stojkovski, Tanji Travizi i Stipetu Vojkoviću koji su pronašli i ljubazno mi
ustupili primjerak „Službenog glasnika Općine Vis“ iz 1992. godine s detaljnim rješenjem
o promjenama naziva ulica i trgova u Visu, a koje je priloženo uz ovaj tekst.
.jpg)
Nema komentara
Objavi komentar