U tijeku je sanacija obale od lanterne do fratarskog mosta - studeni 2017.
Tekst preuzet na http://www.ofmconv.hr/vis/
Samostan sv. Jere na Prirovu, poluotoku oblika kruške u viškoj luci, nema tako staru prošlost kao «povijesni» samostani Provincije sv. Jeronima iz 13. stoljeća (Split, Šibenik, Cres, Pula). Pouzdani dokumenti govore o 1520. godini kao sigurnom podatku uz koji smijemo povezati početke ovog samostančića, koji se u povijesti Provincije često naziva i hospicijem. Ne znamo je li rimski teatar na Prirovu – čije ostatke i danas možemo razgledati u podrumskom dijelu današnjeg samostana – stradao možda u vrijeme sukoba između Venecije i Ferrare 1483. godine, kada je teško poharan Vis i posebno glavno naselje Vele Selo. Nakon toga mjesto Vis se razvija i sve više raste brojem pučanstva. Doseljuju se i mnoge obitelji, naročito Hvarani, a nastanjuje se i župnik, koji je dotad živio i djelovao u Velom Selu.
Provalom Turaka u naše krajeve srušeni su ili zatvoreni mnogi samostani koje je Provincija imala u svojemu južnom i srednjem dijelu (Drač, Skadar, Ulcinj, Bar, Skradin, Bribir i Modruš). Preživio je jedino samostan u Kotoru, zahvaljujući ponajvećma tome što je spadao pod mletačku upravu. Da se rastereti kotorski samostan, u kojemu su našli utočište mnogi fratri iz razorenih samostana, a da se spasi i drevna dubrovačka kustodija koja je tako bila spala samo na taj samostan, trebalo je osnovati negdje na sigurnom i slobodnom području mletačke Dalmacije novi samostan.
Tada je Hvarskom biskupijom upravljao biskup Franjo Jakov Pritić iz Nina, franjevac konventualac (1510-1523), pa je vjerojatno baš on pospješio dolazak fratara na Prirovo, ako možda već nisu došli i prije njega. Svakako, prema dokumentima fratri su u Visu nešto prije 1520. godine, a za svoje boravište iskoristili su temelje teatra i kamenje kojeg je bilo u izobilju oko ruševina. U najstarijoj ispravi u kojoj se spominje samostan sv. Jere iz godine 1520. navodi se fra Marin iz Kotora, koji u ime braće prima zemljište Zaosridac u Dolu na Visu, što je darovao neki Radovan Kuljiš iz Komiže, a za uzvrat da se za njegovu dušu fratri mole. Da su ovu ispravu fratri cijenili, dokaz je činjenica da su je više puta prepisivali i ovjerili.
Današnji samostan nije u potpunosti iz početka 16. stoljeća, kada su ovamo došli fratri. S vremenom je nadograđivan i obnavljan, te je pomalo mijenjao i izgled. Jezgro samostana nalazilo se ondje gdje je stari teatar bio najbolje očuvan, a to je njegov hrbat, izvanjski zid na sjeverozapadnoj strani, uz sami prvotni zvonik. Zato i danas samostan ima neobičan, pomalo svinut i djelomično polukružni oblik, jer je sagrađen na svodovima i izvanjskom zidu gledališta rimskoga kazališta, što se i danas može običnim okom zapaziti.
Uz samostan sv. Jere postoji i crkva, koja je u vrijeme kanonskog pohoda apostolskog vizitatora Augustina Valiera (1579.) bila tek djelomično izgrađena, nikako i dovršena. Na spomenutom nacrtu iz sredine 18. stoljeća crkva je nešto niža. Gornji dio pročelja bio je kao odsječen. Crkva je imala samo jedan prozor s južne strane. Zvonik je bio mnogo ljepši i elegantniji, kao i danas podosta izdvojen i udaljen od crkve, naslonjen na samostansko zdanje. No, kako je u drugoj polovici 18. stoljeća grom oštetio zvonik, 1758. se na njemu izvode radovi, koji su doveli do toga da je gornji dio izgubio dio svoje ljepote. Sada je zvonik nekako masivniji i čvršći, ali ne više onako vitak i elegantan kao prije.
Ionako siromašan i skroman samostan doživio je opustošenje u vrijeme engleske uprave (1812-1815), kad su crkva i samostan pretvoreni u vojno skladište, a ono rijetko kulturno-umjetničko blago koje se ovdje čuvalo bilo je poharano, posebno što se tiče oltara u crkvi i nekih umjetnina u samostanu. Od očuvanog blaga spominjemo vrlo vrijedne relikvije iz 16. stoljeća, a arhivsku građu čuvala je zaštićena škrinja, da bi pred stotinjak godina materijal bio nekako razvrstan u omote s nekoliko sveščića, bez neke logične veze i dosljednosti. Knjižnica nema starih rukopisnih kodeksa ni inkunabula, jer samostan datira iz početka 16. stoljeća, ali čuva neke raritete, kao što je Paštrićev Staroslavenski misal (1689).
Makar je tijekom vremena samostan dobivao lijep broj umjetničkih slika na platnu i drvu za oltare u crkvi, većim dijelom sve je to nestalo, oštećeno ili poharano. Ipak, nešto je i sačuvano, kao tempera na drvu «Gospa s Isusom» italo-kretske škole iz 16. stoljeća, uljno platno «Posljednja večera» nepoznatog autora iz 1600. godine i italo-bizantska ikona na dasci «Gospa sa Sinom i anđelima», nepoznatog autora, iz sredine 17. stoljeća. Od ostalih umjetnina vrijedi spomenuti veliko drveno raspelo koje sliči gotičkim raspelima 15. stoljeća.
***
Viški samostan sv. Jere u prošlosti nije dao nijednog provincijala, ali ima nekoliko imena fratara koje se ne bi smjelo zaboraviti:
– Fra Juraj Drivodiljić (ponekad se spominje da je iz Splita), koji je vršio službu viškog gvardijana u šest navrata (između 1578. do 1604.).
– Fra Bonaventura Lukšić, dugogodišnji gvardijan i kustos. Skoro 45 godina (!) obavljao je poglavarsku službu u rodnom samostanu (između 1608. i 1664.).
– Fra Nikola Perasti, iz poznate viške obiteji, u sedam navrata vršio službu gvardijana (između 1638. i 1675.).
– Fra Antun Punjalić, iz poznate viške obitelji, viški gvardijan u pet navrata (između 1689. do 1710.).
– Fra Antun Garuati (neki pišu da je iz Kotora), u više navrata vršio službu viškog gvardijana (između 1736. do 1762.)
– Fra Vicko Puljas, član poznate viške obitelji, magister Reda i tajnik Provincije, više puta vršio službu viškoga gvardijana (između 1762. i 1774.).
– Fra Jeronim Družević, doktor teologije, magister Reda, dugogodišnji penitencijar u Rimu, gdje je i umro 1848. Vrlo zaslužan za viški smostan.
– Fortunat Dešković, kustos i viški gvardijan (u više navrata). Živio u Visu u vrijeme vojnih uprava, te je zato morao boraviti dvije godine izvan samostana. Umro 1822.
– Fra Celestin Tomić, doktor teologije, vrsni bibličar, dugogodišnji teološki profesor, pisac brojnih biblijskih knjiga, umro u Zagrebu 2006. godine.
– Ovdje svakako spada i o. Marin Oreb, iz Veleluke na Korčuli, koji je velik dio života proživio u Visu, o kojemu je 1972. godine napisao vrlo sadržajno djelo «Moj mali samostan».
Sadašnji gvardijan fra Damjan Glavaš
