veljače 2016

Adsense aerodrom Anatomija otoka Anči Fabijanović Anela Borčić ankete apartmani vis arheologija arhitektura baština BaVul bike video Biševo blog blogosfera boćanje Bogoljub Mitraković Boris Čargo Boško Budisavljević brodovi crkva crna kronika čestitke Češka vila dizajn Dobrila Cvitanović Dom starih don Ivica Huljev don Milan Šarić Don Paulin Draga Vojković Cepotova društvene mreže Dunja Bezjak ekologija estrada fešte film Firefly 8SE 4K flora fotografija fotomontaža galeb gastro generacije glazba Goran Mladineo grad grad-objave gradonačelniik gradonačelnik Gradsko vijeće Hajduk HEP HGG Vis HPD Hum Hrvati u svijetu Hrvatska Hrvatska zora humanitarne akcije humor HVIDR-a in memoriam Ivica Roki Ivo Radica Jakša Fiamengo jedrenje Joško Božanić Joško Repanić Kalambera kalendar kartanje kazalište kino književnost Komiža komunala košarka kriket Kućani kućni ljubimci kultura Kut laptop Acer Lavurat za poja likovna umjetnost limuni logo ljudi m/t Lastovo Mamma mia 2 Matica hrvatska medijski ponedjeljak Metković mladi Modra špilja more MUP najava događanja najave Natalia Borčić Nevio Marasović Nikola Kežić Nikša Sviličić NK NK VIS nogomet Norway obrazovanje oglašavanje oružje osmrtnice osobno OŠ Vis otoci otok otok Vis pčelarstvo Petra Kapor planinari ples Podšpilje poklod Pokret otoka polemike politika poljoprivreda pomorci posao povijest priroda promet promo Prostorni plan PROVISLO Ranko Marinković razgovor reportaža ribe Rodoslovlje Rogačić ronjenje Rukavac Siniša Brajčić Slavomir Raffanelli slider sobe Split sport Srebrna Srećko Marinković SŠ AMK stare kartoline Stipe Vojković svijet škola škrinjica Tihana Skerbić time lapse tradicija trajekti trčanje turizam udruga Svima urbanizam USA uvale veja Veljko Mratinić Brojne VERN' Vesna Bučić video video razglednica video vijesti vijesti vinogradarstvo Vis viški govor viški plivački maraton vjenčanja Vjerni Visu Vodovod i odvodnja vrijeme vrtić Vukovar zabava zanimljivosti zdravlje Zima na otoku Ženaglava životinje žutilo


Boje

Kad u razgovoru o fasadama izrazite stav protiv žutih, crvenih i ostalih cvjetnih boja u dijelovima grada gdje tradicionalno prevladava kamen nerijetko vam gurnu pod nos Hrvatski dom. A ne bi trebali. Pročelje Hrvatskog doma je toliko razbijeno bjelinom prozora i kružnih otvora da je manje od trećine površine crveno i uopće ne bode oči kao plohe na kućama sa jednim ili dva prozora. Na ovom viškom hramu kulture ova zagasita crvena boja je baš 'legla'. Slika dobro ilustrira ovo o čemu pišem.

Jednom mi je Niko Radišić, vlasnik picerije Dionis, pričao kako su mu arhitekti nudili rješenje s crvenom fasadom kad je dograđivao objekat. Nije htio i odlučio se za kamen. Hvala mu.


Zakrpe

Na lijepoj kamenoj zgradi na Kutu stajala je nekakva spomen ploča iz NOB-e. Devedesetih su takve stvari čekićarene, a rupe se kasnije krpilo. A zakrpa k'o zakrpa. Nekad ispadne bolje, nekad gore, a nekad ...




Šporkica

Nova kuška riva nije još dobila urbanu opremu, kako se to sad običava reći. Nema još klupa, rasvjete, žardinjera... To se još i da oprostiti i razumjeti, ali za to da se iz ormarića za vodu i struju. od samog postavljanja, širi ovo crnilo po kamenu nije lako pronaći opravdanje. 



Naravno da ne mislim da su ovo najveći arhitektonski i estetski promašaji i propusti. Nek ovaj post bude tek poticaj svima nama da promišljamo svoj grad i pomognemo mu da bude još ljepši.





Gosp. Siniša Brajčić, najobrazovaniji viški ribar (kako su ga jednom predstavili na televiziji), nagrađivani glumac pučkog kazališta i autor dramskih tekstova traži pomoć šire javnosti kako bi njegov libar "Viška trilogija" doživio svoje drugo izdanje! Najmanje što možemo učiniti jest javno podijeliti njegovo pismo, da dođe do što većeg broja ljudi zainteresiranih za kupnju navedene knjige... Nabavite svoj primjerak "Viške trilogije" (za samo 80,00 kuna smile emotikon ) i na taj način podržite rad poznatog viškog intelektualca! Pismo Vam prenosimo u cijelosti:

"Poštovani, u izdanju Centra za medijsku kulturu Albatros iz Komiže u ljeto 2012. godine objavljena je moja knjiga Viška trilogija - libar drama, koju čine: etnomonodrama Veja, kojom je uprizoren antologijski rječnik viškog govora, Libar viškiga jazika, Andra Rokija Fortunata, i dvije suvremene drame Dežgracija i Fumažije trijumfa.
Tiskanje ovog izdanja Viške trilogije financirao sam vlastitim sredstvima. Sada sam odlučio sam izdati drugo izmijenjeno i dopunjeno izdanje ove knjige, uz želju da i vi financijski pripomognete njenom tiskanju i to na način da ćete za svakih 80,oo kn uplaćenih sredstava na moj žiro račun HR1823300033100080579 (uz napomenu: za tiskanje Viške trilogije) dobiti primjerak knjige viških drama. Naravno uz zahvalu vama za to dobročinstvo u samoj knjizi.
Nadam se da ovaj moj trud i muka izražena u stvaranju Viške trilogije nešto i literarno vrijedi, jer je Veja već bila 2003. objavljena u Zborniku drama… Centra za kulturu Maksimir, a za nju sam na Festivalu pučkog teatra 2006. osvojio i nagradu kao najbolji autor festivala. Gostionica Vis a Vis, kao jedna od početnih verzija drame Dežgracija, je 2002. godine, u adaptaciji i režiji Ranke Mesarić, kao radio drama snimljena za Dramski program Hrvatskog radija. A drama Dežgracija je i u Programu sezone 2015./16. HNK uVaraždinu, čija bi se praizvedba trebala dogoditi u srpnju 2016. godine i to baš u Visu.
Eto, pa sad vi vidite i odlučite!? Radujem se vašoj pažnji i nadam se suradnji na obostrano zadovoljstvo.
Svako vam dobro!"
Siniša Brajčić
Svačićeva 5
V I S
Mob. 091 532 65 88


IZVOR: PROVISLO





PRAH

Ah, pozna ga, pozna ga! To je ono oblo, pravilno n kao krila galeba. Na n ju je upozoravao neka ga ne piše u njegovoj adresi kao u. On nije Touko, nije Jaukiu, Japanac. On je Jankin, Tonko plemeniti Jankin, a ne neki tamo Touko Jau-Kiu, Kiu-Šiu, Šiu-Micu, zavojevač kineske pokrajine Vrag-si-ga-znao! Na ovom ovdje n ima neki akcenat, neki mig, nešto rečeno, a neizgovoreno. Oh, n, n, kakve uspomene!
Poznajem vas, gospo, poznajem vas — po vašem n! A što sada hoćete od mene nespretnjaka, od mene čudaka, osobenjaka i sakupljača starih ključeva? S tim ste me riječima i ostavili pred deset, ne, pred jedanaest godina, zar se ne sjećate? Pred jedanaest godina dobili ste napadaj histerije i plača i lupali ste nožicama po šljunku (onda je ovdje bilo čistog, bijelog šljunka po ovim stazama, pred jedanaest godina) i vikali ste: što ćeš mi ti s tim starim ključevima, ti... (Ah, kako je tada bila lijepa, bože moj!) Stara Lucija vas je čula gore u kući i pitala me poslije: "Šjor Tonko, a što je ono bilo sinjorini Ani?" "Sinjorini Ani?" rekao sam. "Ubola se na list od palme..." "Jerbo je spominjala ključeve", promrmljala je Lucija, "zato pitam."
Znala je stara Lucija što je, i znala je da nije zbog palme, ni zbog ključeva. Znao sam i ja da nije zbog ključeva. Da sakupljam ključeve, to ste znali i ranije, to je znao svatko, cijelo mjesto, a ipak ste se sa mnom zaručili. Cijelo je mjesto meni prodavalo interesantne starinske ključeve, pa i vi, i vi sami, gospođo, poklonili ste mi onaj krasni venecijansko-gotski ključ, koji je bio ures i kralj moje zbirke! (Oh, Ana!)
Nije, ne, bilo zbog ključeva, lijepa gospo, nego zbog geometra. Zbog geometra što nam je došao mjeriti zemlje. Zbog druga, druga geometra! Otuda histerija i plač i lupanje nožicama po šljunku! I peticu ste tada slomili, pa smo slali Luciju postolaru da je popravi da biste mogli otići kući. Morali ste čekati Luciju da se vrati s cipelicom (mala bosa nožica!), pa ste sjeli na klupu među oleandrima i šutjeli ste srdito, jednu riječ niste više htjeli progovoriti sa mnom. Osjećao sam se kriv; što sam ja onda, jadan, znao za geometra! Mirisali su oleandri iznad vaše glave, ali vi niste osjećali toga mirisa. I zbog toga sam se osjećao kriv, što vi ne osjećate taj opojni, ljubavni miris od koga se uzdiše. I ja sam uzdisao zbog vaše srdite šutnje, zbog mirisa, zbog svoje krivuje, koje nije bilo (kako si bila okrutna, Ana!) i pao sam na koljena pred vas, molio vas za oproštenje, odricao se ključeva, obećavao... i htio vam poljubiti nožicu u prste, a vi ste me tom istom, netaknutom, nepoljubljenom nožicom grunuli u prsa i oborili me u šljunak na stazi. Doslovno-odgurnut, odbačen, da bih napravio mjesta geometru.
Kako vas je zapazio kroz svoje teodolite i smotao u kožnatu pljosku svoga metra, ne znam ni danas. No poludjeli ste bili za njim. Nije vas bilo stid iščekivati ga, udešavati susrete (o svemu se tada na sve strane govorilo, a mene je bilo stid, Ana), a kad je završio posao i otputovao, odjurili ste za njim bez stida... A kasnije, kad je došao rat, čak ste htjeli za njim i u šumu otići! Obući hlače i biti partizanka!

Kad je Lucija donijela cipelu, otišli ste, ostavili me bez jedne riječi, bez stiska ruke. Nikad vas otada nisam vidio. Kad je svršio rat, rekla mi je Lucija da ste se ipak udali za geometra. Ona mi je rekla da ste ga uhvatili ušljiva i izgladnjela (oprosti, Ana), i da ste ga oprali i nahranili, istucali mu uši i povukli ga k sebi u krevet (oh, Ana, Ana, ja sam tada plakao zbog tebe!), a onda vas je iregistrovao kao svoju drugaricu.
A što sad, što sad hoćete s tim pismom? S ovim en poput krila u galeba? Da se možda rugati ne kanite... geometrijo?
Sjedio je na onoj istoj klupi u vrtu, kraj staze koja je nekad bila (pred jedanaest godina) posuta bijelim, čistim šljunkom, a sad se crni od gole, blatne zemlje. Oleandri su se rascvali i mirišu kao i onda kad je ona tu sjedila. On uzdahne u sebi, u sjećanju.
Ne znate vi, gospo, da sam se razbolio onda kad ste otišli i da sam buncao o vama u groznici, da sam vas zvao... Buncao sam da ću baciti sve ključeve, osim onoga što ste mi vi poklonili, ključ od raja... Lucija mi je kasnije pričala da sam spominjao ključ od raja... Ona je mislila da umirem, da mi je duša već na onom svijetu, pred rajskim vratima i da razgovara sa svetim Petrom. A ja sam tražio ključ od raja, vaš ključ (ti si bila raj, Ana, moj raj), s kojim sam htio otključati i zaviriti u vašu okrutnu, vašu strašnu dušu. Kad sam ozdravio, nazvao sam ga ključem od pakla i objesio sam ga ondje gore, o čavao ispod prozora, gdje je prije visio kavez s kanarincem, koji je uginuo za moje bolesti, zaboravljen ondje pod prozorom. Objesio sam tako ključ od vrata paklenskih izvan kuće, ne bi li po noći došao po njega onaj vrag što živi u vama... Gledao sam svako jutro, visi li još pod prozorom, i, eto, jedne noći vrag ga je odnio.
Htio sam ti pisati, Ana, da ti nisam ja vratio taj ključ, nego da ga je vrag, tvoj vrag... Oprosti, nisam znao što radim. Lucija mi je poslije rekla da sam ti ja sam poslao taj ključ, da ga je ona sama nosila na poštu, a ja se ne sjećam, ničega se ne sjećam, bio sam kao lud od žalosti.
Čekao sam vas, gospo, čekao, dvije godine samo vas čekao. Nabavio sam i ploču J'attendrai toujours... i svirao samu ploču dan i noć i plakao sam uz nju, čekajući vas. Niste došli. Jedanaest je godina prošlo i niste došli — i što sad želite s ovim pismom?
Pismo je držao u ruci, neraspečaćeno. Mali, bijeli, nježni pritisak na dlanu, kao da Anu dodiruje, bijelu, nježnu, dobru Anu iz prvih dana ljubavi. Smiješila se Ana na dlanu, mirno, krotko, pokorno, kao da mu se sva poklanja, sa svom svojom bjelinom, svom svojom tugom i razočaranjem, s tim umornim, malaksalim rukopisom i s ovim n, koje kaže pokajnički "oprosti". Ali još nije smogao pokreta da raspečati pismo, još su oleandri strašno mirisali sumnjom, starim bolom, histerijom, tu, na klupi... A ključa nema rajskog da raspečati to nebo na dlanu, taj pakao u ruci, ta podmukla vrata neizvjesnosti... Ključ je odnio đavo one noći ispod prozora...
Sav je drhtao od uzbuđenja. A govorio je: "Komično! Ona mi piše! Komično! Ana mi piše! Smiješno!" Htio je zamisliti njezino razočaranje, neuspio brak, tugu, čežnju za njim i molbu, direktnu, poniznu molbu, neka joj dopusti da se vrati... Ali tek što bi se počeo gibati taj sretni hod mašte, taj živi žmarak naknadne sreće, koja je stoga bila dvostruka, velika, ovjenčana pobjedom, javljao se protuvjetar i razgonio opojni dim trijumfalne svečanosti. Ostajalo je samo pismo na dlanu, neizvjestan podatak, siromašan povod za svu tu galamu u njemu, tu uzbunu što ga je trgla iz mirnog sna jednog tihog života pod pokrivačem rezignacije, jedanaest godina debelim.
Ču Lucijine papuče gore po hodniku i turi pismo pod košulju. Trgne se odlučno i ustane. Tvrdi ugao kuverte bocne ga pod lijevu sisu i istjera mu uzdah. Ali je ipak pošao. Pošao je da se zatvori u svoju sobu, da tamo otkuka svoje novo stanje. Staro stanje, izvađeno iz ormara sjećanja, gdje su ga moljci zaborava zobali jedanaest godina kao neko skupocjeno svečano odijelo koje nikada nije obukao. Sada je odjednom izašlo na sunce, izrešetano rupicama, nagrizeno zaboravom, čudno prazno i staro, a ipak djeluje ljuto u mirisnoj atmosferi tih oleandera; na mučnoj stazi jedne prošlosti s koje je vrijeme ispralo svu bjelinu.
Bila je bijela Ana. Bijela gospa od snijega, od šećera, od oblaka, bijela od tlapnja, od iluzija, od njegove bijele, pobožne ljubavi. A onda ste se odjednom istopili, gospo, pred mojim očima. Ostala su samo bijela mjesta, bijele praznine, bijele, lepršave uspomene što domahuju iz daljine bijelim rupčićima odlaska.
Mahao sam vam ručnikom s balkona, gospođo, onog ranog jutra kad ste odlazili. Imao sam dalekozor na očima, otkrio sam vas na palubi, naslonjenu na ogradu. Gledali ste moje mahanje kao i svakog jutra dotada, kad ste ustajali i izlazili na prozor da primite moje jutarnje pozdrave, na koje ste uzvraćali svojim pozdravima. No tada, na parobrodu, odlazeći zauvijek, niste mi uzvratili. Izvadili ste bijeli rupčić iz torbice i obrisali ste nos. To je bio vaš oproštaj sa mnom.
Onaj ručnik i dalekozor još su stajali na posebnoj polici, obloženoj bijelim papirom. I nisam vam prestao mahati, madame, za svih ovih jedanaest godina. Pozdravljam vas svako jutro s balkona (ti si, Ana, još uvijek moja jutarnja molitva), a mjesto vas odzdravlja mi vaša stara, luda tetka Roza s onog istog vašeg prozora.
On zatvori prozore, na koje je udarilo teško ljetno sunce, povuče perzijane, i soba se uvije u blagu, korotnu polutminu. U tom polumraku, kao da otvara kasetu s fotografskom pločom, on oprezno otvara kovertu i izvadi pismo. Pretamno je bilo da bi ga mogao čitati, zato pričeka da mu se oči priviknu.
Što hoće? Ključ sam joj vratio, ja nemam ništa njenoga. Možda drug geometar nešto želi? Možda preko nje drug geometar nudi mir i moli da mu oprostim za sreću koju mi je oteo i sam je uživa?
Sretno ti, druže geometru, samo ti uživaj! (Jer njima se govori ti, sami su tako zapovjedili). Ja nisam nesretan. Naprotiv, učinio si mi... (Oprosti, Ana, to samo njemu tako govorim da mi se ne smije. Ti znaš što osjećam.) Učinio si mi, druže...
"Dragi Toni, pisalo je u pismu, čudno mi je i samoj što ti se javljam posilje svega... i nakon toliko godina. Imam jednu veliku molbu na tebe i nadam se da mi je nećeš..."
Njegovo lice obli sjaj velikodušnosti. (Tebi da odbijem, draga Ana! Reci samo, reci...)
"...Nakon pet godina uzaludnog čekanja, kad smo već bili izgubili svaku nadu, rodio mi se sin!"
Dvaput je pročitao rečenicu, a shvatio je tek treći put, kad ju je u sebi ponovio, rasvijetlio, pretvorio riječi u stvarnost. Pet godina čekanja! Lijepo! Na prozoru ste čekali s geometrom da doleti roda! Ah, to vi zovete čekanjem?
Bio je zloban ciničan, i svidio se sebi. Osjetio je na licu adekvatnu grimasu i pođe da je pogleda u zrcalu. Bila je to tužna maska razočaranja, preko koje je silom navukao ironiju kao krivu rukavicu, pa mu se lice čudno izobličilo kao u krivom ogledalu. No njemu se dopalo. Mislio je da je to onaj osmijeh što satire protivnika. Oprezno prenese svoju grimasu preko sobe, uzdignute glave, kao žongler što nosi flašu na nosu.
Čekanje, čekanje... mrmljao je pun gorkih, uvredljivih slika. Ali da vidimo i "molbu"?
"Ti znaš, Toni, kakvi su oni (znam, drugovi), a ja ne bih htjela da mi dijete ostane bez krsta. Oni sve samo ,registriraju'... Hajde, za vjenčanje nisam marila (to znamo da nisi, nije ni potrebno za — čekanje), odrasli smo, razumni (to je pitanje?), znamo što radimo (i to je pitanje!), ali ovo nevino, malo stvorenje... da vidiš kakav smiješan nosić ima!... što ono jadno zna za našu politiku? Mogao bi mi kasnije predbacivati... pa sam mislila... Ovdje se nemam kome obratiti, sve sami... znaš (znam), a ti si mi ipak ostao blizak i drag, kao brat (hvala, sestro), pak sam odlučila da ti se povjerim i da te zamolim da budeš kum mom malom... Hoćeš li, Toni? (Hm...) Moj muž o tome ništa ne zna. Mi ćemo to obaviti ujutro dok on bude u uredu, već sam sve uredila s dum Vinkom. A mužu sam rekla da ćeš nam ti doći u posjete na dva-tri dana, da vidiš maloga, a on je rekao: ,Neka dođe.' Znaš, on tebe cijeni, kaže, ,iako je jedan od onih, nije surađivao s okupatorom. To je karakter'! On, znaš, sve na politiku, koji put mi dodije (ma nemojte?), ali je inače dobar i fin, ne bi ni muhu ubio. Samo, što ćeš (ja? ništa!), bio je četiri godine u šumi, treba vremena dok se opet privikne na mnogo toga, bez čega mi ne možemo. Molim te, Toni, da mi ne odbiješ ovu molbu! (Hm...) Ako pristaješ, samo mi brzojavi kada dolaziš. Srdačno te pozdravlja — Ana.
P. S. Sakupljaš li još ključeve? Imam za tebe jedno iznenađenje!"
I ja za tebe! reče naglas, zgužva i odbaci pismo. Ružan mu se osmijeh pojavi na licu. Obigravao je najprije, kao omali nestašni đavo, oko usana, oko nosa, skoknuo sad na jednu, sad na drugu stranu lica, škakljao, drmao, budio te mlohave crte, te uspavane, tužne nabore, te lijene, ovješene kesice, uzbunjivao, podizao na ustanak. Lice je oživljavalo, budilo se iz tupe, dugogodišnje ukočenosti, potezalo se, pokretalo, igralo, a smijeh je rastao sve više, sve neobuzdanije; razbio je i porušio sve ustave i brane namještenih, grčevitih grimasa i razlio se nezadrživo i pobjedonosno po licu kao poplava. Smijeh je tresao tu blijedu, glatko izbrijanu masku, pravi živi smijeh, sa svom silom ubitačne pakosti, koja je rušila u njemu sve obzire i pristojnosti, sve sentimentalnosti i male boli, iz kojih cure potočići suzica. Smijao se psovački gromko i teško, primitivno, proždrljivo, roktavo kao svinja. Bilo je u tom smijehu nešto gadno, neljudsko, neko strašno, osvetničko uživanje.
Ustane, digne zgužvano pismo s poda, poravna ga pomno i poklopi knjigom. Zatim zovne staru Luciju i pošalje je na poštu s brzojavom: "Dolazim sutra — Tonko."
Parobrod je mirno klizio po glatkoj vodi, a starica je pričala, pričala... Pričala je o sinu koji je bio u borbi, pak se oženio i sada je u Splita "na položaju"... Ide mu u posjete. A ima sina od dvije godine, zlato moje, a dijete, prosti mi bože, nekršteno! Ah, moj šjor Tonko, strah me je da se, ne daj bože, djetetu što dogodi, pa kako će, nekršteno čeljade, bože mi prosti, kako će, recite, onekršteno ugledati lice božje? I kakvi su ovi, i kako je i njen sin, dobar kao kruh, ali je isti kao i oni, pak sve govori da je sve samo priroda, priroda... A tko je stvorio ovaj svijet, ovo sunce, i ljeto i zimu, i ovo more i ove dupine u moru, recite i sami, šjor Tonko, kako je mogla ta priroda sve ovo stvoriti, da je sve to tako uredno i sve na svojemu mjestu? Ajme meni, ja ništa ne razumijem, brižna, nego gledam ono djeteta, zlato moje, bez blagoslova, pak mi same suze dohode na oči, moj šjor Tonko...
On je šutio. Ozbiljnost kojom je starica govorila o sudbinskoj važnosti krštenja bacila ga je u razmišljanje i zabrinutost. Odluka mu se praćakala u mreži vrlo zapletenih misli, koje je starica još više zamrsila, To su ipak svete stvari! A u njih se nije volio miješati.
Osjeti tremu i kajanje što se odazvao pozivu. No ipak, dijete će se krstiti, on neće dirati u krštenje. Čast krštenju i moje puno poštovanje! Čak, štaviše, obavit će ga za geometrovim leđima, tiho, bez sukoba, bez galame, s podsmijehom u srcu i s radošću. A ono poslije... to više nema veze s krštenjem.
Riješio je pitanje savjesti i ponovo se veselio podvali, Bog će je shvatiti i nagraditi, on je na njegovoj strani. I Ana. Bog, on i Ana protiv, geometra, lukavo, fino, tiho, iza leđa, diplomatski, bez vike i glasnih ovreda. Diplomatski će on i Ana krstiti geometrovo dijete... hi, bi, hi, smijuljio se u sebi, uživajući.
Laskalo mu je Anino povjerenje. Zove ga kao saučesnika protiv muža, Usudio se iz toga razvijati neku nadu... Kaže, koji put mi dodije. Političar! Zalepršala je u njemu Ana, bijela, nekadašnja, njegova. Ana u potajnom dogovaranju, u šaputanju, u migovima i zajedničkoj tajni. Osjeti Anu u toj tajni kao u tamnoj sobi, svu drhtavu, ustreptalu, neotpornu, spremnu da mu se preda, pa šapuće jedva čujno i zove ga u zagrljaj. Naježi se od milja i strese se, kao da mu je tijelo zajecalo.
— Preskočila vas je smrt — reče starica.
— Kako? Smrt? — upita strogo, zatečen u sanjarenju.
— Da, kaže se — reče starica izvinjavajući se — kad se netko strese, da ga je preskočila smrt. A tko zna je li to istina?
— Smrt? Nije volio da mu se sada miješa ta riječ u ovo raspoloženje. Pretijesan mu je bio i ovaj jedan život za svu silu užitka što ga je čekao tamo, sutra ujutro, kad ostanu sami, on i ona, udruženi zavjerom.
— Pasti će vam dar, šjor Tonko, upozori ga starica, pruživši ruku da zadrži paketić što mu je kliznuo s koljena. — Što vam je to, dar?
— Da — reče srdito i odgurne joj ruku, da ne bi dotakla zamotuljak; sam ga uhvati u padu.
— I ja nosim sinu ovo malo grožđa — i pokaže pokraj sebe omašnu košaru. — A više će ga ona pojesti, nevjesta, nego on, jadan. Nema kad ni jesti. Samo trči uokolo.
Da, dar, reče u sebi, a lice mu se ponovo počelo grčiti od unutrašnjih lomova, kao ono juče kad je donio strašnu odluku. Dar — darmar, bomba, od koje ćemo se sve troje razletjeti, svatko na svoju stranu. Kad bi ti znala, govorio je starici u mislima, kakav je dinamit tu unutra!
Nevelik paketić, pomno umotan u bijeli svileni papir i dvaput svezan unakrst širokom svilenom vrpcom crvene boje (boja će se svidjeti geometru, pomisli podrugljivo), ležao je nedužno između njegovih koljena, kao milo djetešce u kolijevci, uronjeno u pjenu od svile i čipaka, ukrašeno žarkim crvenilom trake... eto, upravo opremljeno za krštenje. I on stane ljuljuškati to svoje opasno čedo na koljenima i tepati mu u mislima: čekaj, čekaj, mali moj, najprije ćemo radost učiniti tati, krstit ćemo bracu. Onda ćeš ti leći u kolijevku k braci da bismo i mamu razveselili... Jer mami će biti drago da te opet vidi, a tata će skakati od veselja kad te upozna, i na koncu ćemo svi zaplesati i biti veseli, veseli...
— A što lijepa nosite na dar, šjor Tonko? — Starica je bila radoznala.
— Ah, sitnice, što se već stavlja djetetu u kolijevku, a raduje i roditelje i dijete. Zvečke, zvečkice... I zvončiće.
— Zvončiće, to je lijepo. A moja su se djeca igrala s kutijama od šibica, pak bi žigice prosuli... — glas joj presiječe oštar vrisak sirene. Parobrod je ulazio u luku.
Na obali se opažala vreva. Svaki dolazak parobroda značio je neku malu svečanost u našim lukama; osobito u ovim poslijeratnim godinama kao da se odjednom osjetila potreba za nekim jačim gibanjem nakon četiri godine svakakvih stega i ograničenja pod okupacijom. Ljudi su dočekivali brodove s bezrazložnim nestrpljenjem i radoznalošću, čak i ove male vicinalne parobrodiće sa obližnjih otoka čekali su s uzbuđenjem, kao da im donose neki neočekivani susret, neku iznenadnu radost, koja je bila negdje zaostala da bi ih, eto, upravo sada iznenadila.
Bio je nemiran. U toj vrevi na obali među onim glavama što se nemirno vrpolje, ziblju, okreću, kao da se neki šašavi vjetar s njima poigrava, nalazi se i njena prpošna i kapriciozna glava s nekim mislima... S kakvim mislima? Ipak, zašto ga je pozvala (baš njega!) u tu zavjeru protiv geometra? Zašto ga je povukla u tu zajedničku tajnu i probudila u njemu osjećanje... osjećanje... kao da ga zove na neko tajanstveno, osamljeno mjesto, gdje će biti posve sami i... šaptati kao urotnici? A on i sam sprema svoju urotu (svoju vlastitu, grdnu, osvetničku, da će se pamtiti!) s tim paklenim strojem u nedužno-bijelom, svilenom papiru i s vrpcom, s tom atentatorskom, ubojnom bombom, tempiranom za sutra ujutru, poslije krštenja... Bit će radoznala, gorjet će od nestrpljenja... Razmotat će paket, pogledati dar od kuma (kuma!) i — pras! Prasnut će bomba i zemlja će se potresti od zadovoljstva.
Tresao se od straha. Ne od bombe, nego od Ane. Govorio je neke misli u sebi, ali to su bile samo riječi, ne misli, misli su se skupile, zavlačile se jedna u drugu, krile se pred Anom.
Ana stoji tamo na obali i čeka. Čeka njega, atentatora, podmuklog ubojicu raširenih ruku (Ana! Ana! Ana! jecao je u sebi) s vedrim povjerenjem i s osjećanjem olakšanja: odazvao se, odazvao se Toni! (Toni, ni, ni, ne ui! — no, ona to sada govori, ne piše...) i s kajanjem što vara muža miješa blagu simpatiju prema njemu, ubojici, možda čak i tihu, uplašenu ljubav, što se nesvjesno probudila u njoj nakon jedanaest godina tvrdog, mrtvačkog sna. Jer zašto bi ga inače zvala, zašto? Možda je i cijeli taj komplot s krštenjem samo izlika...? On se sav u sebi oblizivao nad tom mogućnošću i gotovo zaplakao od sreće. A nosi bombu na dar toj svojoj ludoj, nenadanoj sreći! Koja nezahvalnost! I ludost!
Htio se osloboditi, odbaciti taj glupi, pakosni teret, što mu je sada odjednom tako teško legao na savjest: podlac i cinik, što grohoće iz paketa glupo i zločinački. No kako da to uradi neupadno i diskretno, da izbjegne radoznala pitanja i komentare? Hoće li potonuti? Položi dar na sam rub ograde i pusti ga. Sam će pasti kod prvog trzaja broda. Okrene se prema starici da bi joj odvratio pažnju od svoje tobožnje rastresenosti, no ona je već govorila negdje iza njegovih leđa:
— Ajme meni, šjor Tonko, zaboravili ste na dar! — uzviknula je starica. — Jedva sam ga uhvatila. Ništa, ja ću vam ga nositi, jer vi biste ga još i zaboravili na brodu, kakvi ste! Oh, kakvi ste vi učenjaci, sve zaboravljate! Ništa, ja ću vam ga... A vi meni, šjor Tonko, učinite ljubav, ovo malo grožđa... Samo da mi na obalu iznesete. Puno je svijeta, a nisam više sigurna na nogama, jadna... Samo na obalu... — brbljala je starica zabrinuto, zakrilivši suknjom svoje grožđe od nestrpljivih putnika, što su navalili na onu stranu kojom će se brod poljubiti s obalom. A paket s crvenom vrpcom držala je u ruci.
Nije joj oteo paket, ostavio ga je u rukama starice, a sam, s nekim pokornim bijesom, digne košaru s grožđem, visoko, do brade, kao da je kani baciti preko ograde.
-Ajme, šjor Tonko! — poboja se starica za svoje grožđe. — Čekajte, još nisu ni most položili. Umorit ćete se...
No on ne spusti košaru. Kružio je pogledom po obali, ne slušajući staricu. Još ako me dočekuje s njim! mislio je gnjevno... I s njihovim plodom uzaludnog čekanja! doda ponovo atentatorski podmuklo, spreman na osvetu.
Jedan bijeli rupčić zaleprša na suncu. Da, ona, Ana. Sama. Oko nje lučki nosači, milicioneri i svijet, šaren, nemiran, glasan, neinteresantan. Bila je u bijeloj ljetnoj haljini bez rukava i s nekim izrezom na grudima, čudnim, kvadratnim, — svakako vidio je mnogo otkritog, bijelog mesa. ("Mesa"? Nije odobravao riječ.) A na glavi veliki panama-sombrero s razvijorenom vrpcom boje neba i mora... Bila je kao ljeto, kao nebo i more, bijela kao galeb, lebdjela je nad šarenom masom sa svojim šeširom...
— Sad — javi se starica. — Hajmo polako, šjor Tonko.
Osjeti košaru u rukama, glupu, tešku, punu jedrog žutog grožđa s nabreklim bobicama kao dječji obrazi, kao dojke... Misao mu se prene i poleti na obalu; ušulja se ispod dekoltea, ušeta u bijeli drhtavi klanac... Ističu se ispod haljine, nabrekle, pune mlijeka...
Ona, kao da je osjetila pogled i misao u njemu, povuče haljinu na grudima i nasmiješi se zbunjeno. On je čak vidio i crvenilo na licu, osim toga misli da joj nosim i grožđe na dar. I nije se stidio te pomisli. Naprotiv, prenosio je košaru s jadnom pažnjom, kao da je sve blago u njoj, htio je pred njom i pred svima ovima odigrati čovjeka koji se prilagodio vremenu, koji se spustio, izjednačio.
Prelazeći preko mosta, starica je išla za njim i brižno opominjala ljude: — Mjesta, mjesta, ma pustite proći, bože moj! Šjor Tonko, samo da se ne zgnječi, to mi je za njega, jadnoga. — A onda je brundala dalje, više za sebe: — Za njega, da! Sve će ona pojesti. Nema on, jadan, vremena ni okusiti. Samo trči, trči, dok mi se ne razboli, dušo moja. Ma mjesta dajte, vidite da se nosi grožđe — ljutnu se starica na neke nestrpljivce; bila je spremna na svađu.
— Ovamo, šjor Tonko, ovamo. — Odvlačila ga je nekamo u stranu, gdje je gužva bila manja. Izgubio je Anu iz vida, potonula mu je u masi dok je sebi krčio put na obali.
Znoj ga je oblio, iskočile mu žile na čelu i vratu, zaboljela ga leđa i ruke, razmažene, nenavikle na teret, a nigdje mjesta da spusti košaru. Tada osjeti lagan dodir na laktu: — Toni!
Stane, zbunjen, držeći jednako košaru preda se, a srce mu je lupalo u ušima teškim, paradnim korakom, kao da mu vojske marširaju u glavi.
Usta su joj bila žarko crvena i zubi bijeli, prozirni i oči vedre kao nebo, podsmješljive. Rugala se.
Gledao ju je dugo tako, s košarom u rukama, i ništa nije shvaćao. Ništa. Očajno, beznadno stanje neke okrutne uzetosti sputalo mu je svaki pokret, činilo se da će tako i ostati, vječito zagledan u Anu. No starica ga sjeti da spusti košaru, i on je spusti, automatski, idiotski, ne prestajući gledati u nju. Zatim prihvati pruženu malu, punačku ruku, jednako mehanički, kao u hipnozi, i sagne se da je poljubi, no ruka se naglo spusti duboko dolje, kao da stidljivo bježi pred poljupcem. On se sagne jače, pođe za rukom i zaglavinja smiješno, kao da ga je netko munuo u leđa. Ona se nasmije. Ruga se, pomisli on i uspravi se, crven i zbunjen. Ne smije se više ljubiti ruku, zabranjuju... zna ona...
— Ostario si, Toni, — a pri tom mu je gledala i sjedine na sljepočicama, A ona? — jedva sam je prepoznao, toliko se izmijenila! Osvećivao se u mislima. Zar mislite da ste mladi? A tu mi se ponašaš kao djevojčica! Nestašna curica!
Nije znao bi li joj govorio ti ili vi, pa je izmucao bez zamjenice nešto nalik na ironični kompliment, koji je zauvijek propao u općem žamoru luke, kao biser u mulju.
Gledao je lice na kome se počela tiho gasiti nekadašnja Anina ljepota. Pojavile se pjegice po nosu i sitni nabori oko očiju, plavičasti podočnjaci... Razmekšala se koža na vrhu, a niže, dolje pod vratom, u dekolteu (gdje su se nekada odlučno odbijale dvije čvrste kugle, u lijepoj, glatkoj cezuri, kao dolina između dva vala, kao ah između dva poljupca!) slilo se gusto tijesto i pritisnulo s obje strane stidljivu, tanku crtu, što je izdisala pod pritiskom i razlila se naglo u tugaljivoj delti namreškane kože pod vratom. Tu se počela gnijezditi starost, pomisli i tužno odvrati pogled.
Ona to osjeti i povuče dekolte naviše, lako pocrvenjevši.
— Onda, hoćemo li? — reče zatim živahno i prihvati ga oko lakta.
No starica ga je otraga već držala za drugu ruku i povjerljivo je trzala.
— A dar, šjor Tonko? — govorila je starica misleći da šapće. — Dar ste opet zaboravili? — pa mu tutne u ruke njegov paketić i uz to dva ogromna, pomno odabrana grozda s jedrim, nabubrelim bobama, tvrdim kao grudi...
Nekadašnje... Čudna ga je tuga davila u grlu (ah, Ana, Ana), pomiješana sa zluradošću što je dolazila iz paketića, kao isijavanje nakupljenog, zgusnutog bijesa: u njemu je plamtio neki veseli, pakosni gnjev i sipala tužna, sjetna kiša u isto vrijeme. Kiša je gasila gnjev. Bio je tužan.
Starici odlučno odbije grozdove.
— Ma, bili ste mi pri ruci, molim vas, šjor Tonko. Što bih bila ja jadna bez vas?
Bila je gotova da zaplače.
— A što će mi to? Kako ću nositi... ? Hvala vam!
Proklinjao je svoju uslužnost. Ona se udaljila, da je ne bi tko pomiješao u ovo natezanje oko dva grozda... Stidi se.
— Izabrala sam vam dva najljepša, gledajte. Uzmite, šjor Tonko, učinili ste mi ljubav. Tko bi mi bio, da nije bilo vas? Uzmite. — Starica nije odustajala.
— Ma kako ću s tim grožđem ići po gradu, ženo božja? Hvala vam.
— Ajme meni, kao da je sramota nositi grožđe? Pa nosi se grožđe evo ovako, u rukama, zašto ne? I gospoja će vam reći da to nije nikakova sramota, eto, neka kaže gospoja.
Ona se pravila da ne čuje; okrenula im je leđa i nestrpljivo se premještala s noge na nogu.
Morao je popustiti. Uzeo je dva grozda od starice i objesio ih o dva prsta, kao što se riba nosi, za škrge. I ode, ne pozdravivši starice.
Na Aninu je licu zatekao podrugljiv osmijeh, pomiješan s konvencionalnom ljubaznošću koja se iskazuje gostima. Opazio je dobro i jedno i drugo, pa iza prvog ugla bijesno tresne grožđe o zemlju; bobe su se razletjele na sve strane kao prozirne staklene dječje kuglice.
Ona prasne u smijeh:
— Što to radiš?
— Koga vraga mi je to dala! — bjesnio je. — Samo da mi se rugaš?
— Ne, Toni, ne rugam ti se — a smijala se i dalje, podrugljivo.
Čekaj samo, vidjet ćemo hoćeš li se smijati i sutra ujutro, pomisli on osvetnički. Sutra, nakon krštenja! Osjećao je paket u prstima kao strašno oružje, vrati mu se snaga odluke.
— Samo mi je smiješno — nastavi ona — kako si se izmijenio. Popuštaš, nisi više tiranin.
— Tiranin? To nikada nisam bio.
Ona je šutjela. Naravno, a što da kaže? Ja tiranin? Bezobrazno je to, Ana...
Išli su uz more u tihom predgrađu s vilama, okruženim vrtovima, u kojima su šumjeli borovi i palme od lakog predvečernjeg maestrala, što se poigravao jednim sitnim uvojkom kose na njenoj sljepočici. Pogledavajući s vremena na vrijeme taj tanki pramen kose koji je vijorio oko njena uha osjećao je kako iz njega polako ishlapljuje sva hrabrost, kao da je izložen nekom strašnom sentimentalnom suncu, koje ga rastapa, mlitavi i uspavljuje te on zijevne tromo i sanjivo, kao čovjek neispavan i umoran.
— Umoran si, naravno? — upita ga brižljivo dugim, gotovo tužnim pogledom, — Ali već smo tu. Onaj crveni krov. (On u sebi: naravno, — crveni! To je vaša boja!) Vidiš? To je naša vila.
Vaša vila? pomisli i reče: — Ona s terasom?
— Da — odgovori ona koketno.
Na terasi pod tendom, ispruganom crveno-žuto, sjedio je čovjek s naočalima i čitao novine.
Geometar, pomisli on podrugljivo. No, ta ga je riječ, izgovorena potajno, u mislima, ipak preplašila, pa se pokuša prikazati Ani zabrinutim.
— Čita u sumrak — reče joj s predbacivanjem. — To nije... zdravo...
— Da. A koliko mu govorim!... — prihvati Ana gorljivo. Bila joj je očito simpatična ta briga. — No zaludu ja govorim. Takvi ste vi muškarci! Već je sasvim iskvario oči...
Ona mu fućne signal iz Fra Diavola, onaj isti, kojim je nekoć i njega, Tonka, dozivala. (Ana, Ana! Srce mu se kidalo!) Geometar se zatečeno trgne, digne glavu, veselo im mahne novinama i uđe u kuću da ih dočeka.
— Zlatan je on — reče Ana na brzinu — vidjet češ. Tako mi je žao što mu to iza leđa... radim... ne dovrši i uzdahnu zbunjeno.
Žao joj je! Želja za osvetom ponovo se stala nestrpljivo gnijezditi u njemu, nemirna i žedna pasji.
Vrlo oštar pas, kako je izvještavala predratna, zarđala limena pločica na vrtnim vratima, drijemao je nehajno pred svojom kućicom te nije ni opazio da im je stigao gost.
Geometar ih je čekao na kućnim vratima u mrežastoj košulji s kratkim rukavima, visok, mršav, opaljen od sunca, s rukama u džepovima, kao kauboj. Njegovo dugoljasto lice (sada bez naočala) s razumno raspoređenim crtama, kao da ih je sam tako ucrtao po modelu neke srdačne dobroćudnosti, smiješilo se prijazno i gostoljubivo.
Rukovali su se. Poznavali su se još "odonda", od prije rata. To se nije spominjalo — bilo je u tome nešto stidno za obojicu.
Ona je sada stajala između njih kao živahni, nasmiješeni veznik, kao krasna ,raskošna kopča; htjela ih je spojiti, sprijateljiti, povezati razgovorom, ljubaznostima, sitnim obzirima, iz kojih s vremenom nastaju simpatije.
Uostalom, geometar nije trebao njene pomoći. Njegova se ljubaznost nije istrčavala ispred njegove prirodnosti, njegove ponešto grube neposrednosti kad je Tonka, već nakon prvih nekoliko konvencionalnih riječi, stao čvrsto tapšati po plećima kao najintimnijeg prijatelja. Čak mu se nekoliko puta obratio sa ti u razgovoru.
Šumske manire! Vrijeđao se Tonko plemeniti Jankin. Vrijeđala ga je silovita ljubaznost, sirova neuvijenost ovog čovjeka što se vratio iz "šume" s ogrubjelim pojmovima o društvenom ophođenju. On čak nije sasvim vjerovao ni u iskrenost tog ponašanja: neprestano je tražio zamke i podsmijehe. U glomaznim geometrovim gestama gledao je naglašeno, pokroviteljsko sažaljenje i velikodušnost pobjednika. Dvostrukog pobjednika.
Ne trebate vi mene žaliti, htio mu je reći, nisam ja nesretan, i pri tom je pakosno uživao misleći na svoj paketić, koji će sutra nakon krštenja, kad se s Anom vrati kući, svečano spustiti u zipku na djetetova prsa. Onda će se izmijeniti uloge, mislio je. Onda ću ja tebe pokroviteljski tapšati, druže... he, he...
Natjecali su se, on i ona, (Ana, Ana!) tko će mu više ljubaznosti učiniti. Mazili su ga naprosto. "Vi ste naš, domaći... nemojte se ni najmanje ženirati..." Tako on, a ona: "Toni, smatraj se kao kod svoje kuće..."
Volio bi on rezerviraniji odnos, manje familijarnosti, jer ovo ovako sve obavezuje, suviše otvoreno očekuje protuuslugu, a on je spremao izdaju. Dvostruku izdaju. Dvostruki pobjednik i — dvostruki izdajnik, eto rezultata! A svemu je ona kriva! Ah, Ana, zašto si me zvala!
Čeznuo je za svojim domom, za svojim zapuštenim vrtom, za svojom polutminom iza spuštenih perzijana, u kojoj se čuje samo pobožno šu... šu... Lucijinih papuča po hodnicima i zveckanje ključeva o njenu pasu.
Ključevi! Mali i veliki, i oni sitni, sitni ključevi od škrinjica za nakit i od medaljona, u kome se čuva jedna Anina vlas i konfetić od posljednjeg karnevala, pred jedanaest godina. Koliko ti stari ključevi znaju pričati u njegovim samoćama! O drhtavim, znojnim, brižnim rukama, o škrtim, budnim, ludim, ljubomornim srcima, o strastima, o stravama i stravičnim bdijenjima, o noćima i sumnjama i neizvjesnostima zatvorenih, o mukama otjeranih, odbačenih pred zatvorenim vratima, o patnjama i čežnjama pred svim što je zaključano, sakrito, tajno, nepoznato... A ključ svih muka naprosto je ključ, sasvim obična sprava s jezikom, razimljivim svim ljudima. O da mu se sada zatvoriti sa svojim starim poliglotima, daleko odavde i od svega ovoga!
Odveli su ga u "njegovu" sobu, svukli mu kaput i cipele i obukli domaćinov kućni kaput i papuče koje su mu bile prevelike, pa ih je vukao za sobom i strugao njima po kući kao stara Lucija. Molili su ga, Ana ga je molila, ako može malo tiše, mali bi se mogao probuditi...
Očito je da on mene žali, tako je počeo njegov dugi noćni monolog, kad je ostao sam u sobi. On se ponaša kao da me moli za oproštenje što je sretan. Lijepa sreća, doista! Kao da mu imam na čemu pozavidjeti! I smijao se večeras na terasi, smijao se... Htio je sakriti smijeh u mraku, ali glas... po glasu sam znao da se smije. Ključevi, veli, zašto sakupljam ključeve? Instinkt vlasništva propale klaze... I smijao se.
Šetao je po sobi, bos, u domaćinovoj noćnoj košulji, koja mu je sasvim dobro pristajala, no on se u njoj vrlo loše osjećao. Kao da su me u luđačku košulju obukli, nemam mira. On bi svakako htio meni pokazati kako žali moj položaj, kako je nesretan zbog moje nesreće. Ključeve sakupljam! On kaže "osamljenosti", izbjegava pravu riječ iz sažaljenja, onu riječ koju misli. Nesretan. Ja. A on — pobjednik! Trijimfator! Geometar!
Ponizuje me, ako se dobro promisli, košulju je dao, bagatelizira me i smije se u sebi. Ni četkice za zube nisam ponio, sve sam zaboravio. Ujutro će mi ponuditi svoju, vidjet ćete, i to je on kadar... "Kao kod svoje kuće, nemojte se ženirati"... Ja sam tu domaći? Kako? "Nije surađivao s okupatorom"... Ja sam karakter. Jedan od onih. Pa njen stil: "Nakon pet godina uzaludnog čekanja, kad smo već bili izgubili svaku nadu"... Nadu u čekanju, čekanje u nadi... Št!...
Odjednom ušuti: sav se ukoči u slušanju. Učinilo mu se... Da, škripa u bijesnom ritmu, kao od vesala što se žure u regati, upravljana nekom strašnom, nezadrživom snagom. Bolno, bolno je stenjao taj namještaj u njemu, u njegovoj uvredi, u poniženju, u sramu, u košulji te gole, ogoljene snage...
Skine sa sebe košulju i odbaci je s gađenjem. Sad je i sam gol, ali bez snage, bez vesala, bez ritma hitnje, bez cilja. Kao nasukan, napušten brod što trune s rebrima prema suncu. Plovidba je završena. Sve je gotovo.
A onaj ritam nije prestajao. Pucketa, griska naviknuto, domaći, kao miš što glođe noć, i širi se topli, besramni zvuk pun šaputava, dahtava, mirisna uživanja. Od tavana do podruma ispunja čitav mračni bračni kubus ove mučne noći, i svira, trešti, orgija u mraku, pijan od bezumnog zadovoljstva. Činilo mu se da će poludjeti od te upornosti. Misli su mu se zaplitale u amplitude on-ona, on-ona, on-i-ona i opazi kako mu srce burno prati to gibanje, to zibanje noći na požudnom dahu golog, nesputanog uživanja.
Baci se na krevet i uroni glavu u jastuke da bi se zaklonio od te pomame, od te burne plovidbe, od morske bolesti. A nigdje tišine, nigdje čvrste podloge u toj noći što se sva propinje i ljulja na valovima tuđe ljubavi! Trpio je strašno. Grčio se i previjao na krevetu kao zgažen crv, kao žaba udarena strujom iz onog tamo strašnog stroja, što se giba, bjesni, tutnji u mraku i pokreće cijeli jedan život nada, snova, muka i grča.
Pod jastukom napipa nešto šuštavo i tvrdo. Duguljasti zamotuljak u crvenom celofanu (crvenom!) sa zlatnom vrpcom. U celofanu je bio ključ, onaj ključ od raja, što ga je ispod prozora pred jedanaest godina đavo odnio. I evo ga, tu je, u paklu! Ključ je sada bio pozlaćen (pokvaren pozlatom, Ana!) s ugraviranim brojkama i slovima. Na zupcu godina 1937, a na gotsko-čipkastom gornjem dijelu 1948. U sredini je bilo ugravirano s jedne strane TONIJU, a s druge ANA. Tako. To je bilo ono Anino iznenađenje iz pisma. "Imam za tebe jedno iznenađenje". Pozlaćeno...
Ali bio je dirnut tom pozlatom, tom posvetom, brojkama i slovima, imenima, svojim i njenim, spojenim odnosom padeža, ljupkošću pažnje u neki nježni, intimni dodir, kao u poljupcu.
Naježio se od tog osjećanja po cijelom golom tijelu. Ana! Znoj mu je curio niz leđa, teško je disao; noć je bila gusta i sparna, bez najmanjeg lahora.
Priđe prozoru.
Mahanje... pred jedanaest godina. Jutarnji pozdrav s prozora bijelim ručnikom, a kroz dalekozor vidi nju na drugom prozoru kako se smiješi, lijepa i svježa od sna, i odmahuje... zatim je slijedilo pismo, svakog dana: "Jedini, jedini moj Toni... Što ti je ruka bila lijena juče kad si mi mahao? Jedva se micala, kao da u njoj više nema ljubavi? Piši mi, piši mi odmah, i pošalji po Luciji, ne mogu čekati do sutrašnje pošte. Hoću sada odmah da pročitam kako me voliš, kako samo mene, samo mene voliš do ludila! Napiši baš "do ludila"!
Onda oni tužni dani kad nije smjela odmahivati. "Jedini, jedini moj... Teta Roza nešto sumnja. Vidjela je Luciju kad je donijela pismo, ali pismo nije vidjela. Sad svako jutro, baš u vrijeme naših pozdrava, stavlja papagaja na prozor i dugo s njim razgovara. O znam ja, nije to zbog papagaja, nego zbog mene. Sve gleda prema mom prozoru, vreba me, i govori papagaju: Buon giorno, amor mio, buon giorno, tesoro mio, a to ide meni, znam ja. Stara je i ljubomorna... Jedini moj, strpi se, neću ti odmahivati nekoliko dana, ali ti meni maši, maši, dragi, ludi moj..."
I maše do današnjeg dana, ludi, ludi čovjek s ručnikom na prozoru, svako jutro. A senilna stara djevojka teta Roza igra se tamo, na onom Aninom prozoru, sa starim papagajem i tepa mu tesoro, amor mio... Tobože papagaju; ona je stidijiva djevojka, ne smije odati svoju ljubav, nego čeka da je mladić zaprosi, sva gori od ljubavi. A on pozdravlja uspomenu s prozora, on...
Pun i svijetao mjesec spustio se na crtu horizonta i šaljivo isplazio dugi žuti jezik po staklenoj vodi sve do njega, dovde, do prozora, kao da se ruga.
Ona mi se ruga s tim pozlaćenim ključem, sine mu odjedanput. I s tim godinama i imenima... sve je to... dogovorena podvala njih dvoje.
Sjeti se njih tamo... U kući je sada vladao umoran, sanjiv mir. Čuo je samo šum tišine u ušima, šum svoje jadne uznemirene krvi, što se sada rezignirano i tužno šuljala po žilama i tuckala, tuckala u njemu nekim plašljivim i tihim nezadovoljstvom.
A možda i nema svega ovoga? pomisli. Možda je sve to opet neka groznica i buncanje, kao pred jedanaest godina kada je Ana otišla? I nema ni ritma ni gibanja, nego to u meni uvrijeđena krv bije i njiše svoje lijepe uspomene, pjeva uspavanku prošlosti — nina, nana...
Stajao je u okviru prozora, zagledan u mjesec, kao goli luđak i njihao prazne ruke na prsima, kao da dijete uspavljuje, nina... nana...
Duboko u kući, tamo daleko u njihovoj sobi, zaplakalo je dijete.
Plači, plači, mali moj, nina, nana... Ljuljao je dijete na rukama. Tvoja draga... draga tvoja mama... Htio je reći nešto drugo, nešto što se otkidalo od njegove gorčine, gadno, cinično, no dijete se u taj čas umirilo... i on pomisli na onu oblu, bijelu dojku što ju je pružila djetetu. Kroz prozor na noćnoj košulji... Zaviđao je djetetu, ljubomorno, s gađenjem, pi!
Smiješno. Taj sisavac će biti kršten sutra, potajno, bez očeva znanja. Hi, hi, smijuljio se na tu pomisao, pun otrovnog, zmijskog zadovoljstva od namjeravanog ujeda. I kum će položiti dar malome u kolijevku. Dar... Ah!
Sjedne na krevet i uzdahne teško. Teško je ta odluka ležala u njemu i još uvijek neodlučno kolebala: da — ne? da — ne? Dane sam živio mirne, tužne dane... i godine... Nije ni sam više znao što govori. Da su me bar pustili da živim tako, da me nije uznemirivala! Ah, Ana, Ana!
Pusti da mu glava u velikom stilu klone na prsa, kao glumcu u potresnim tragedijama, a svoj utučeni, besciljni pogled upravi u pod. No nije gledao pod nego svoje mršane, tanke noge, opletene vijugavim zmijama nabujalih, plavih vena, u koje se izlila neka gusta i tamna, mrtva krv.
Mrtvo je bilo sve u njemu, mrtvo i bezvoljno, i neko tamno osjećanje umora i nehaja nanese mu misao: A možda je sve to dobro, dobro od Ane... i od geometra? Možda i on zna za krštenje, samo...? Ah, što zna čovjek!
Osjećao je kako ga, živac po živac, svladava nešto kao bolest, kao gripa, neka slabost u svim zglobovima i tetivama, i mučnina od svog dugog i mršavog, golog tijela i od misli, strašnih, opakih... Gle, tu je taj eksploziv. Uzme paket sa noćnog ormarića. Ja... ja bih onaj tamo brak mogao baciti u lagum!
Ganuo ga je teatralni patos te mogućnosti, i odjednom, možda upravo zbog ganuća, otkrije u sebi neku neočekivanu, osamljenu, gotovo smiješnu dobrotu, kao cvijet što je preko noći izrastao na smeću, pa stoji samodopadno sam sa svojim mirisom usred smrada. On je praštao. Iz svoga malog cvjetnog vjenčića osipao je prašak pomirenja i kadio mirisom (one, neočekivane) dobrote to stanje stvari oko sebe, čak je i blagoslovio onu tamo bračnu činjenicu posvećenom vodicom svojih vlastitilh suza. Plakao je tiho i nesretno, kao jadan čovjek koji je odjednom osjetio u sebi čast viteške žrtve.
Razvezao je crvenu vrpcu, razmotao svileni papir i uzeo jedno pismo iz hrpe pisama u paketu. Na plavkastom omotu (boje neba, Ana!) bila je marnim rukopisom ispisana njegova adresa, u kojoj se dirljivo isticalo slovo n s nježno naglašenim linijama i oblicama, kao da je ruku vodila neka još nigdje nenapisana ljubav.
Spuštajući se na pod ljubio je ta obla, meka slova i onu ruku koja ih je pisala i onu dušu koja je osjećala tu oblu, dobru, pažljivu ljubav, što se tu marljivo, nježno, pomno pretopila u ta slova njegova imena... Drago, drago n! mucao je zanesen. Kao da te svojim lijepim, oblim grudima otisnula: dojka — dolina — i dojka. Slatka!
Ludovao je. Čitajući zatim Anina pisma, redom, po datumima, osjećao je kako ga sve više prožima taj slatki otrov, ta strasna jeza jednog nedovršenog, naglo i grubo prekinutog sna, i sad se ponovo uspavljivao, vraćao se u omamu, u pijanstvo one nekadašnje, jedva omirisane, tek naslućene, nikad nedirnute sreće. Kupao se u pjeni Aninih riječi, umivao se njenim uzdasima.
Satovi su izbijali u gradu, ali on ih nije čuo: sve su kazaljke stale u njegovu vremenu. Mjesec je već davno zašao. Napolju mrak i tišina. Tek od vremena na vrijeme bojažljiva i tužna svirka zrikavaca — zri... zri... Od nje je noć bila tamna i duboka, mirisna i zvjezdana, od nje je i njegov san živio i snivao — — — —
Ovdje bi i ova posprdna priča trebalo da utihne, da se pokloni pred ovim bolnim bdijenjem i da se nečujno, na prstima povuče pred ovom otvorenom ranom, što sama sebe liže za onim osvijetljenim prozorom. Neka priča ode u noć... i zaviri u druge, ugašene prozore, gdje se snivaju drukčiji sni...
Ali jedan je pijetao u susjedstvu prodorno objavio vrijeme i razrušio san. Od njega se i pas pod prozorom probudio i srdito promumljao neku kletvu. A gore u sobi goli Tristan na podu, u hrpi pisama, u oblaku snova, zgrozi se od hladnog dodira jave.
I opet se nudi prilika priči da se bez štete povuče i ostavi tog jadnog, probuđenog, zblenutog čovjeka na podu... Ali on, on sam nije želio da bude tako povučen iz oblaka, oboren na zemlju i... jednostavno napušten tu na podu, zauvijek. Zar se može tako završiti jedan život: gol, na podu, u hrpi starih ljubavnih pisama? On sam traži završetak, i priče i života. Zato osjeti svoj goli tur na parketu, snužni se očajnički od toga dodira i ustane kao čovjek koji ne zna što bi...
Nečujno, na prstima izađe u hodnik...
Zar ne vidite da on to sam hoće, ne vuče ga nikakva priča. Ona bi radije ostala tu u sobi i s njim se nagodila za neki svršetak, da mu uštedi sve one sramne i suvišne gluposti, koje bi još mogao učiniti. Ali s njim se ne može zaključiti nikakav posao: on još hoće da osjeti blizinu Ane, da čuje njeno disanje prije svršetka.
Tapkajući po mraku napipa jedna vrata iza kojih se čulo snažno i široko, muško spavanje, koje se obilno hranilo zrakom, punim plućima. Uz taj zdravi i prostodušni dah prirode čulo se i jedno melodiozno, fino, treperavo disanje, kao da neki nečujni povjetarac njiše lake muslinske zavjese i šumi kroz prozirno, pjenasto tkivo. Zadržavajući dah slušao je na hodniku u mraku ta dva tako raznolika, tako nespojiva sna, a ipak spletena i zagrljena u jednoj zajedničkoj noći... i zajedničkom krevetu. On ih je rasplitao, odvajao i milovao onaj drugi, treperavi... kao povjetarac što šumi u svilenoj zavjesi... Namjestio je usta na poljubac i ljubio u zraku Anin dah. A onda se oprezno primaknuo vratima i prislonio na njih usne u jedan beskrajan, strahovit poljubac, kao da je njime htio prilijepiti na ta vrata prokletstvo svoje ljubavi za sva vremena. I šapne: zbogom, Ana...
Vraćajući se hodnikom govorio je riječi oproštenja, a lažna želja za umiranjem dražila je u njemu onu vrst samodopadne, važne tuge nad samim sobom, u kojoj se čovjek gotovo ugodno osjećao, kao na nekom pijedestalu uzornog paćeništva. Kome je kao njemu... i zar bi to itko, itko mogao podnijeti? Vapio je za revolverom, za otrovom, za neboderom, sa kojeg bi se mogao sunovratiti s velikom gestom...
A zapravo, ogledavao se po sobi za nekim "blagim sredstvom", kao da se radi o čišćenju, a ne o umiranju. Njegov je pogled izbjegavao sve što je podsjećalo na nož, uže i visine... sve je to bilo prosto, nedostojno... Odjednom opazi da drži u ruci svilenu vrpcu što ju je skinuo s Aninih pisama. Da, neće puknuti... Lagao je. Svidjela mu se bizarna simboličnost tog, u neku ruku, poetičnog sredstva, pa kad mu je rukama iskušao čvrstoću, i to je učinio simbolično i neiskreno, i vrpca je lako izdržala probu. Napravio je zatim omču, uvukao u nju glavu (vidite li što radi ovaj čovjek?), a drugi kraj vrpce privezao za kvaku na prozoru.
Tako, rekao je tada, A sad — zbogom!... i neka je svima sve oprošteno... Okrenuvši leđa prozoru, reče: jedan, dva, tri... kao djeca kad neodlučno skaču u vodu, i čučne naglo pustivši noge da mu se odskliznu po nalaštenom, glatkom parketu...
Bum! odjekne po cijeloj kući. On se odjednom nađe sjedeći na podu, raširenih nogu među Aninim pismima. Osjetio je najprije strahovit šum u ušima i neki udarac u glavi, pa je tako i ostao, iznenađen, zblenut, s crvenom vrpcom oko vrata kao prestrašeni psić što je s prozora pao na ulicu.
Prije nego je uspio da se snađe (a što mu je sve to trebalo?), otvore se vrata i u sobu uleti geometar trljajući oći, budeći se teško pred tim prizorom na podu. Malo zatim dotrči i ona, Ana, bosonoga, u kućnoj haljini, koju je na brzinu navukla, pa joj je raskopčana na prsima i otkriva joj dojke gotovo do vrha.
— Toni, zaboga! — klikne ona, a od straha i ne vidi da je on sasvim gol. Geometar je ostao kod vrata i polako shvaćao: vidi komad vrpce na prozoru, a ostatak o vratu... Spoji ta dva kraja u mislima. Jasno. Pojavi mu se na licu grimasa gadljivog sažaljenja.
— Toni, što ti je? — dršće Ana nad njim i ništa ne shvaća; još nikako ne primjećuje da je gol. A on osjeća svoju sramnu golotinju na podu, pa uzme navlačiti pisma na sebe, kao lišće, da bi pokrio stid svoj, kao Adam u raju zemaljskome, kad mu se oči otvoriše, što veli Mojsija, i vidje da je gol. Ona tek tada opazi, u tom sakrivanju, njegovu golotinju i u isti čas osjeti svoja gola prsa, pa tiho vrisne od stida, pokrije prsa i zaklopi oči. A on, on se zagleda u njene bose nožice, koje su gazile po pismima što su ih pisale one gore ručice... i smiješio se prazno i beznadno, kao čovjek-očajnik što sjedi na dnu svog vlastitog života i ništa više ne očekuje.
Shvatio je geometar i taj pogled na Anine nožice (pročitao je odozgo početak jednog pisma "Jedini, jedini moj Toni") i taj jadni smiješak ovog golog nesretnika, pa mu priđe bez riječi skine mu smiješnu omču s vrata, podigne ga na ruke kao dijete i ponese u krevet.
On se prepuštao tom samaritanstvu, kao mrtvo tijelo, skinuto s vješala, i šaptao je povjerljivo geometru: "Vi ste mislili da sam ja nesretan... i da ću se najmanje... objesiti zbog toga? Dobro sam se s vama našalio? He?"


Povodom 103. rođendana hrvatskog književnog velikana Memorijalna zbirka Ranko Marinković organizirala je prigodno prisjećanje na Rankovo književno djelo s posebnim naglaskom na zavičajnost i zavičajnu termatiku u njegovom stvaranju. Tako je događaj i nazvan: Nikad zaboravljeni zavičaj.


Dojmljiva Lenkotova  interpretacija teksta iz novele Prah uz Aninu i Marinkotovu pomoć, te Sinišino interpretiranje dobro izabranih tekstova, Rankovih i o Ranku, definitivno su zaslužili i veći auditorij od sinoćnjeg. Samo dijelom se to može opravdati odsustvom brojne grupe Višana koji su s muzikontima u posjetu prijateljima u Lovrencu na Pohorju.

I za kraj pitanje: Zar ne bi trebalo jače poduprijeti inicijativu pjesnika Jakše Fiamenga da se neki brod nazove po Ranku?






Kandelaber. Za početak pitanje lingvistima: kako glasi nominativ množine? Kandelabri ili kandelaberi? Potom pogledajte kako su izgledali kandelabri u Visu, na Kutu, početkom prošlog stoljeća. Istovjetni su bili i na Luci. Koliko se sjećam, gradonačelnik je najavio replike ovih kandelabera za Luku, a poslije i za Kut. To je za pozdraviti i podržati. Mislim da se poslije brzopletog skidanja ferala na Kutu i postavljanja onih "šlapa" shvatilo da se ne može tako ponašati i narušavati ambijent starog kamenog, nekoć rezidencijalnog predjela Visa. Šlape su, na opće zadovoljstvo, relativno brzo uklonjene i ferali vraćeni.

Kandelaberi u Visu, dakle, neće nekakvim nepromišljenim, modernističkim eksperimentima izazvati reakcije kakvima smo posljednjih tjedana svjedočili u svezi novih komiških kandelabera na obnovljenoj rivi.

Kut krajem dvadesetih prošlog stoljeća


Luka na prijelazu 19. i 20. stoljeća


Do sad se nisam htio uključivati u diskusiju oko komiških kandelabera. Ni peticiju nisam htio potpisivati. Činilo mi se da prvenstveno samim Komižanima pripada to pravo i dužnost, ali kako je odmah prevladao dojam da se intenzivnije u estetsku prosudbu kandelabera uključuju drugi, koji niti su stanovnici Komiže niti su podrijetlom Komižani, ostao sam pomalo zatečen mlakošću reakcije samih mještana.

Danas sam ipak potpisao peticiju. Što me potaklo? Tafrina fotografija koja je vjerojatno pogodila nerv koji reagira na "ubod u oči".

Nova Komiža

Stara Komiža


Zakasnio sam na Viški boj. Kad sam stigao na Luku ispred općine već se i pjesma spjevala o junacima i ordenje se dijelilo. No, vidjet ćete da nisam potpuno reporterski zakazao. Naime, našao sam se na jednom drugom mjestu u samom grotlu zbivanja, gdje sam kamerom zabilježio probijanje ograde od žilet žice u furioznom naletu migranata predvođenih ISIL-ovcima. EU je poklekla, pala, uz slabašan otpor. Što kažu - šaptom pala. Pogledajte ta dramatična događanja na Šengenskoj granici, na meji!














ISSA-VIS-Kut

Obrazac za kontakt

Naziv

e-pošta *

Poruka *

Pokreće Blogger.