studenoga 2014

Adsense aerodrom Anatomija otoka Anči Fabijanović Anela Borčić ankete apartmani vis arheologija arhitektura baština BaVul bike video Biševo blog blogosfera boćanje Bogoljub Mitraković Boris Čargo Boško Budisavljević brodovi crkva crna kronika čestitke Češka vila dizajn Dobrila Cvitanović Dom starih don Ivica Huljev don Milan Šarić Don Paulin Draga Vojković Cepotova društvene mreže Dunja Bezjak ekologija estrada fešte film Firefly 8SE 4K flora fotografija fotomontaža galeb gastro generacije glazba Goran Mladineo grad grad-objave gradonačelniik gradonačelnik Gradsko vijeće Hajduk HEP HGG Vis HPD Hum Hrvati u svijetu Hrvatska Hrvatska zora humanitarne akcije humor HVIDR-a in memoriam Ivica Roki Ivo Radica Jakša Fiamengo jedrenje Joško Božanić Joško Repanić Kalambera kalendar kartanje kazalište kino književnost Komiža komunala košarka kriket Kućani kućni ljubimci kultura Kut laptop Acer Lavurat za poja likovna umjetnost limuni logo ljudi m/t Lastovo Mamma mia 2 Matica hrvatska medijski ponedjeljak Metković mladi Modra špilja more MUP najava događanja najave Natalia Borčić Nevio Marasović Nikola Kežić Nikša Sviličić NK NK VIS nogomet Norway obrazovanje oglašavanje oružje osmrtnice osobno OŠ Vis otoci otok otok Vis pčelarstvo Petra Kapor planinari ples Podšpilje poklod Pokret otoka polemike politika poljoprivreda pomorci posao povijest priroda promet promo Prostorni plan PROVISLO Ranko Marinković razgovor reportaža ribe Rodoslovlje Rogačić ronjenje Rukavac Siniša Brajčić Slavomir Raffanelli slider sobe Split sport Srebrna Srećko Marinković SŠ AMK stare kartoline Stipe Vojković svijet škola škrinjica Tihana Skerbić time lapse tradicija trajekti trčanje turizam udruga Svima urbanizam USA uvale veja Veljko Mratinić Brojne VERN' Vesna Bučić video video razglednica video vijesti vijesti vinogradarstvo Vis viški govor viški plivački maraton vjenčanja Vjerni Visu Vodovod i odvodnja vrijeme vrtić Vukovar zabava zanimljivosti zdravlje Zima na otoku Ženaglava životinje žutilo


U protekla dva mjeseca bilježimo 4 rođenja na području grada Visa. Nabrojat ću mame jer im znam imena... Katarina, Tina, Silvija i Josipa. Iskrene čestitke njima i tatama, naravno.

Čini se da rode sve češće imaju Vis za odredište, a da se iščitati i da roditelji od Božića do Pokloda intenzivnije vode "proaktivnu natalitetnu politiku".

I iz nastupa gradonačelnika, nedavno na TV Jadran-u, zračio je optimizam. A optimizma nam treba, zar ne? Za novoizgrađene jaslice upisale su se već 23 mame, pa se ni u kom slučaju neče moći govoriti o neiskorištenim kapacitetima.

Može li se u ovome početi prepoznavati trend biološke obnova Visa ili je još prerano za zaključke? (n.k.)




Nacija traži Šukera, a on nije ni u Londonu ni u Bangkoku, ni na Karibima. Šuki je na Visu, u podzemnoj vili, gdje se rekreativno kocka i ljušti vugavu uz sir od divljih viških koza. Od njega se ne odvaja zamamna plavuša koja preferira rogačicu i hib.

Prije ručka Šuki obavezno trči nekoliko kilometara i to uzbrdo. Jučer je viđen kako u Hajdukovu dresu trči do Titove špilje. Dok je skakutao po partizanskoj skalinadi ispao mu je mobitel i tako je propustio panične Vrbanovićeve i Mamićeve pozive.

-Suki, mileni, javi se! Dalmosi su poludili, s*ebat' ce nas! - jedan je od dolaznih SMS-ova koje je nepošteni nalaznik Šukijeva mobitela, moguće viški Torcidaš, ovlaš "prelistao". Zvjezdica u posljednjem glagolu je Mamićeva. Finoća je to u izražavanju koja se ne gubi ni u ovako dramatičnim okolnostima.

Uzalud ti trud, Maminjo! Šuki je zaključio da mu za ovih nekoliko rajskih dana na Visu mobitel i ne treba, da ima pravo na malo zasluženog mira, nauči ponešto o Hajdukovoj povijesti i duhovno obnovljen lakše podnese dane koji dolaze.  A možda tako prosvijetljen već s Visa objavi da daje ostavku na mjesto predsjednika HNS-a? (n.k.)


Tagovi: Davor Šuker, Hajduk, Vis, HNS, Zdravko Mamić, Damir Vrbanović, ostavka, Torcida

Anela Borčić: Beračica soli, Književni krug Split, Split. 2013.

Danas kad samoproglašenih pjesnika u virtualnome globalističkome svijetu ima na odmet, a izvornoga pjesništva sve manje i manje; kad metastaziraju tzv. pjesnički "drhtaji" u mnogim osamljeničkim terapeutskim radionicama; kad globalistički pjesnički pokret zagnojen internetskim humusom buja na facebook i sličnim stranicama; kada se već svaka neartikulirana polupismenost nudi boljitku moderne književnosti, jezika i kulture izdajući se za novo antologičarsko cvijeće; kada je hir narcisoidnih pojedinaca nekontroliran od bilo kakve recenzentske, kritičarske strane u mogućnosti tiskati knjige i kod tzv. renomiranih izdavača, ukoliko za knjigu osobno priskrbi novac; kada se u nazovi književnim krugovima priznanja i nagrade dijele bez kvalificiranosti, morala i savjesti; kada nitko i nigdje ne skrbi o društvenoj brizi; kada za imenom književnika van i tako propusnih i labavih cehovskih udruga poseže svatko tko uspije napisati kakav spomenar; nije nimalo čest slučaj da vam se na recenzentski stol za književni prikaz ponudi kakav izvoran, svjež i suvisli tekst, knjiga za koju nećete pomisliti da vam oduzima i onako malo preostaloga slobodnoga vremena, kao što je slučaj s Beračicom soli uvažene pjesnikinje Anele Borčić.



Poštovani,
molim Vas da nam objavite pozivnicu  koja Vam je u privitku u potpunosti.

Naime, slavimo pedesetu obljetnicu djelovanja OŠ VIS u novoj zgradi u gradu Visu i prilika je to da proslavimo školstvo na otoku od antičkih vremena do danas pa pozivamo ljude s veseljem.
Naročito nas veseli što nam se u programu pridružila i SŠ A. M. Karamaneo izložbom Viške škule-povijest školstva na otoku

S poštovanjem,
Anela Borčić, ravnateljica OŠ Vis


 Višani kažu da su o apsurdima iz Pravilnika svima već govorili                                                                               
Ako ste vjerovali kako su za dolazak nautičara na pojedini otok ili u uvalu jadranskog arhipelaga najvažnije prekrasne uvale, skrivene plaže čistog mora ili nešto slično zbog čega stotine tisuća zaljubljenika u more iz cijelog svijeta svake godine ostvari oko 3 milijuna noćenja na Jadranu, izgleda da ste bili u krivu.

Jer, zakonodavcima u Hrvatskoj nije važno koliko je nautičara odabralo pojedini otok ili marinu za dolazak i tamo platilo svoju boravišnu pristojbu, nego koliko su ti otoci udaljeni od zračne luke, imaju li parkove prirode, ljekarnu, plaže s Plavom zastavom, spomenike UNESCO-ove liste, parkove, klupe, rasvjetu i slično.
Tako, naime, kaže Pravilnik o raspodjeli sredstava boravišne pristojbe nautičara, koji upravo takve kriterije nameće kao ključne u podjeli zarađenog novca od nautičara turističkim zajednicama koje žive pretežito od takvog turističkog prometa. A godišnje HTZ od nautičara naplati oko 25 milijuna kuna koji se onda tako nelogično dijele.


foto: Arhiva ISSA-VIS-Kut  

Imate li sud o našim "mladim lavovima i lavicama" iz PROVISLA? Evo, uskoro će dvije godine od začetaka njihove političke ambicije, oko godinu i pol participiraju u gradskoj vlasti i mogli su se već steći neki uvidi i dojmovi o njihovoj dosljednosti i učinkovitosti.

Humanitarne akcije, turnir na korte, tehnički pregled vozila, kićenje grada ... Aktivnosti su to povezane s njihovim idejama i angažmanom. Tu je i jednoipogodišnje sudjelovanje u gradskoj vlasti. Neki sud vjerovatno imate.



Proveli smo nekoliko dana u Visu razgovarajući sa tamošnjim kreativkama pokušavajući saznati što je to što ih privlači otoku i životu uvjetovanom velikom udaljenošću od kopna te na koji način takva vrsta izoliranost utječe na njihovo stvaranje. Pjesnikinja Sanja Nenadov o tome kaže: “Pišem o otoku, ali pišem o njemu s određenom dozom nostalgije, valjda zbog tog perioda koji sam provela izvan njega. Za mene je Vis Nigdjezemska, čarobni otok koji tek treba doseći”.
Jedanaesti mjesec na otoku. Ljetni šušur utihnuo je odavno. Glasno je samo jugo koje malo po malo tare nerve otočana. Jugo na Visu snažno je i zamorno, toliko da se čini da služi jedino kovitlanju misli u njihov živčani besmisao. Svima teško pada i svi se žale. I oni koji ispijaju kavu u kafiću Bejbi, centralnom mjestu okupljanja stalnih stanovnika, i prodavačice u dućanima, i rijetki  prolaznici na ulicama. “Južina mi je”, najčešća je rečenica koju čujemo.

Izvor: SLOBODNA DALMACIJA -16.11.2014.

Prof. dr. sc. Ljerka Šimunković, osnivačica talijanistike na Odjelu humanističkih znanosti u Splitu, jedna je od onih znanstvenica koja vrijeme provodi u miru i tišini daleko od očiju javnosti, u prašnjavim arhivima, listajući požutjele stranice, trošeći vid na iščitavanje tuđih rukopisa, pisama i raznih dokumenata. Naizgled čini se dosadan hobi, no ova gospođa demantirat će vas ako tako pomislite.

– Povijest je jako uzbudljiva. To je naša baština koju treba spasiti. Mene je dovela do fascinantih priča, među kojima je i ova posljednja o Višaninu Alvižu Geniceu – kaže profesorica koja je istražila i na papir prenijela priču o zaboravljenome Višaninu Alvižu Geniceu (Vis 1767. – Vis 1840.), koji je u ranoj mladosti otišao s otoka u svijet, obogatio se, družio se s mnogim utjecajnim ljudima, a potom je sve izgubio i osiromašen se vratio na rodni otok, gdje je i umro.

Riječ je o knjizi "Burni život jednog Dalmatinca", koju je dr. Šimunković započela igrom slučaja, opet u Državnom arhivu u Splitu, a potom i Arheološkome muzeju, gdje je naišla na arhivske dokumente koji su je zaintrigirali. Posvetila se proučavanju, dešifriranju, prikupljanju materijala poput memoara, bilješki, pisama, dokumenata, putovala je i do Beča, da bi na koncu složila sjajan mozaik o Višaninu čiji bi život mogao zaintrigirati širu javnost, a moguće i kakvog filmskog redatelja. Knjiga je objavljena u izdanju hrvatsko-talijanske udruge "Dante Alighieri" iz Splita.
– Knjiga je nastala kao rezultat odluke da se znanstveno istraži hrvatska povijesna i kulturna baština koja se odnosi na Dalmaciju, u sklopu znanstvenog projekta pri Ministarstvu znanosti, obrazovanja i sporta pod nazivom "Dalmatinsko kulturno ozračje 19. stoljeća". Posvećena je još jednom neobjavljenom rukopisu, a priređena na dva jezika – talijanskom i hrvatskom, te sadrži prijevod jednog dijela uspomena na hrvatski, originalni tekst na talijanskom, izvorni tekst na latinskom i odabrana pisma, uz moje komentare. 

Srećom, iza Alviža je ostala gotovo nevjerojatna rukopisna autobiografija i nekoliko stotina pisama koja potkrepljuju vjerodostojnost ove priče koja, uz detalje iz života jednog neobičnog čovjeka, otkriva i prilike toga doba.

Tko je bio Alviž Geniceo?
– Rođen je 1767. godine na Visu, na predjelu Luka, u plemićkoj i posjedničkoj obitelji koja nije bila naročito bogata. Obitelj se na Vis doselila s Korčule, a zapravo se prezivalaGeričić, te je svoje prezime talijanizirala u Gherizeo, a od Mletačke Republike primila je i plemićku titulu. Alvižov otac Antun bio je bilježnik. Kako na Visu nije bilo škole, Alviž s majkom odlazi u Hvar, gdje je živio kod strica kanonika. Poslije je pohađao sjemenište u Splitu kao vanjski đak, a jedno vrijeme živio je kod tetke kontese Benedetti
Zbog kuge koja je harala 1783. godine u Splitu, Alviž je morao u karantenu na Sustipan, sve dok majka nije po njega poslala brod koji ga je odvezao u Vis. Tu je radio kao činovnik u kancelariji za kaznene prijestupe. Često je posjećivao Split kao vježbenik odvjetnika Andrije Kruščevića, no više se trudio oko ljubavnih veza i igranja karata. Volio je kartati s priorom splitskog lazareta, kojem je često donosio slane srdele s Visa.

Kako se jedan ne baš imućan otočanin u to doba obogatio?
– Alviž je bio jako snalažljiv, komunikativan, željan brze zarade. Kako je Vis tada imao izvrsno vino, bez mogućnosti ikakvog otkupa, Alviž je sklopio ugovore za izvoz vina s kapetanima genoveških brodova, što je rezultiralo velikim profitom za viške vinare i za njega. Uzeo je zakup prikupljanja poreza na vino, a s vremenom je kupovao brojne posjede na Visu i Hvaru, kasnije u Beču i okolici, Napulju... Imao je čak četiri dvorca u okolici Beča... Znao se snaći u svakoj prilici.

No, u ranoj je mladosti ubio čovjeka pa je morao pobjeći u Veneciju. Tamo se brzo snašao i postao je čovjek koji voli zabave, društvo, fini život. Družio se s utjecajnim ljudima tog doba, kraljevima, knezovima, a i papa ga je primio u audijenciju. Pozajmljivao je novac mnogima, čak i napuljskome kralju kako bi on mogao oženiti kćer! Nikad se nije ženio, a u pismima spominje tri, četiri sina, no službeno je umro bez nasljednika, pa mu je imovina otišla u javno dobro. Pokopan je u Visu, što potvrđuje matična knjiga umrlih, no ne zna se gdje mu je grob.

Njegova priča asocira na onu talijanskog pustolova Casanove, također ženskara, kartaša i rasipnika. Zanimljivo je da je Alviž također stvarna osoba, a njegova je priča istinita do detalja, kažete...
– Casanovine knjige uspomena probudile su veliko zanimanje u književnim krugovima i među europskom visokom buržoazijom, pa su vrlo vjerojatno bile i poticaj Alvižu Geniceu da napiše vlastite uspomene. Za to je imao i materijala: skitao se posvuda, družio se, priređivao zabave za kraljeve i utjecajne ljude... Imao je jako puno imanja, koja je potom gubio, prodavao. Nažalost, dokumenti o njegovoj imovini izgorjeli su u Beču.

Ipak, u proučavanju njegovih spisa naišla sam na podatak da su mu u Jeutendorfu pokraj Beča priredili veliku svečanost jer je obnovio tamošnji samostan, a redovnici su mu dali napraviti portret tim povodom. Kako bih istražila njegov život i vjerodostojnost njegove priče, otišla sam to istražiti u Beč. Rad na ovoj knjizi uzeo mi je jako puno vremena, a sve uz ograničena sredstva.
MERIEN ILIĆSLOBODNA DALMACIJA



Savršeno skrivena i uklopljena u mediteranski okoliš jednog od najljepših hrvatskih otoka, ova moderna kuća posebnu pažnju posvetila je energetskoj učinkovitosti 

Savršeno uklopljena u brežuljke čarobnog otoka Visa, Issa Grotto Hill House idealan je primjer spoja tradicije i moderne arhitekture. Projekt potpisuje arhitektonski studio Proarh, a osnovna ideja bila je uklopiti arhitekturu u mediteransku floru i faunu otoka Visa i svog tradicionalnog nasljeđa koje ćete tamo pronaći. Bioklimatski pristup kada govorimo o projektiranju i dizajniranju, nepostojanje infrastrukture i strmina terena bile su odrednice prvih koraka projektiranja.

Evo, riješen je nedostatak informacija oko hvatanja i zbrinjavanja podivljalih koza na Visu. Udruga ZDENČINA 1562 pojasnila je, u objavi za medije, o čemu se radi.


Udruga za očuvanje prirode i kulturno – povijesne baštine
ZDENČINA 1562
10 452 Donja Zdenčina, Braće Radića 87
e-mail: zdencina1562@gmail.com      
tel: 091 8888 223
Zdenčina, 18.11.2014.
-mediji-
Predmet: humanitarna akcija

U proteklih desetak dana članovi Udruge Zdenčina 1562 i Zagrebački branitelji Vukovara uz pomoć i suradnju grada Visa i Zadruge za etično financiranje pomogli su na području otoka Visa prikupiti tridesetak napuštenih koza koje će biti podijeljene zainteresiranim obiteljima na poplavljenim područjima Slavonije. Grad Vis imao je velikih problema sa štetom koju su napuštene koze činile tamošnjim poljoprivrednicima na njihovim usjevima. Koze su sklonište pronašle na vrlo nepristupačnom terenu, a već nekoliko godina tamošnji poljoprivrednici pokušavaju spasiti svoje usjeve od ovih „beštija“, kako su ih prozvali. Ideju predsjednika Udruge Zdenčina 1562, Janka Šimanovića, da se uz zbrinjavanje koza na Visu cijeloj aktivnosti doda i humanitarni karakter, tj. da se koze pošalju u Gunju, potrebitim obiteljima koje imaju uvjete za uzgoj koza, gradonačelnik Visa Ivo Radica i uprava Zadruge za etično financiranje oduševljeno su prihvatili i poduprli njezinu realizaciju. Grupa koja je uspješno provela ovu humanitarnu akciju imala je svu tehničku i materijalnu podršku gradonačelnika grada Visa, komunalne tvrtke "Gradina Vis" i Zadruge za etično financiranje, a stanovnici Visa iskazivali su podršku svim sudionicima. Obzirom da je locirano još nekoliko stada koza, aktivnost će se nastaviti, a dogovorena je suradnja između grada Visa i Udruge Zdenčina 1562 i na području kulture, sporta i turizma.

        Udruga Zdenčina 1562
PREDSJEDNIK:
Janko Šimanović








Kad sam na blogu najavio sudjelovanje Visa u obilježavanju Međunarodnog dana svjesnosti o prijevremenom rođenju iskoristio sam photoshop za ilustraciju, ali ovo što sad gledate nije krivotvorina. To je Vis stvarno zasvijetlio ljubičasto, svi viški kampaneli i preslice su zasjali za Palčiće. 

Stipe, Provislo i drugi, koji su zaslužni da se Vis ovako lijepo predstavio i akcija fotodokumentirala, zaslužuju čestitke. 

Dok mi ne jave ime autora fotografija potpisujem - PROVISLO.






Gost emisije HRT-a Nedjeljom u dva bio je Marijan Gubina. Kao dijete proveo je 260 dana u zarobljeništvu u selu u blizini Vukovara. Prisjetio se svoje tragedije i objasnio kako to da danas nikoga ne mrzi već se zauzima za suživot i suradnju među različitim narodima.Napisao je knjigu 260 dana1. 8. 1991. godine bio je tragičan dan za mještane Dalja. Ujutro oko 4 sata počeo je napad na policijsku postaju u Dalju i na našu kuću u novom Dalju. U tom trenutku nisam razumio što se događa. Probudio me taj kaos, pucalo se oko kuće, letjeli su trombloni, krhotine po sobi..., rekao je Gubina.

Provalili su u našu kuću, počeli su mlatiti oca i majku. Ljudi su izgledali poprilično ružno, upečatljiva mi je bila izjava danas osuđenog ratnog zločinca mojem ocu: 'Čaruga, rekao sam ti da će doći naših pet minuta'. I tu je krenula naša tragedija, ispričao je svoja stradanja od prije 23 godine Marijan Gubina.

Mene su prvo smjestili u neku šupu sa životinjama, a potom su nas ubacili u, kako sam je ja zvao, betonsku kocku, u neljudske uvjete gdje su svi obavljali nuždu u jednu kantu, rekao je. Kasnije su on i otac tijekom zatočeništva bili dodijeljeni kao privatni robovi srpskim obiteljima, a skupljao je i tijela koja su onda agresori palili.

Pretukli su ga i bio je gotovo klinički mrtav. Netko ga je prebacio u dom zdravlja. Kada je došao k sebi, shvatili su da je Hrvat. Liječnica je burno reagirala i rekla: Ne mogu ja lečiti ustašu.Obitelj je u jednom trenutku pokušala pobjeći. No zalutali su i u Boboti, vjerujući da su naišli na Hrvatsku vojsku, nabasali na četnike. Jedva su izvukli živu glavu, a potom su vraćeni natrag.

Najstariju sestru silovali su pred očima cijele obitelji. Danas imam djecu i ne mogu niti pomisliti da ne mogu zaštititi svoje dijete, kazao je Gubina. Epilog je da su prije godinu i pol dvojica osuđeni na zatvorsku kaznu od 12,5 godina. Jedan je u bijegu u Danskoj i vodi se postupak za izručenje. 

O strašnim patnjama i zlostavljanju koje je proživio Marijan Gubina, a koje nisu prestale sve do 2002. godine, pogledajte u videoprilogu.



Pred tjedan dana, u medijskoj tišini, odvijao se lov na podivljale viške koze koje su, okupljene u dva stada, godinama harale Visom nanoseći poljoprivrednicima ogromnu štetu. Provodila se tako zanimljiva ideja da ih se polovi i transportira za pomoć Gunji.

U akciju se uključilo i lovačko društvo iz Zdenčine, a ulovljene koze bi završavale u Smokovu, odakle su trebale kamionom na trajekt.

Očekivao sam da će mi netko poslati više podataka i fotografije, ali evo...  Nema ih. Dopunite vi priču s vašim saznanjima. Fotografija u prilogu je arhivska, iz studenog 2006. godine.

http://www.jutarnji.hr/tristo-divljih-koza-pustosi-sve-pred-sobom/250439/


17. studenog, prilikom obilježavanja Dana svjesnosti o prijevremenom rođenju osvjetljavanjem istaknutih objekata širom Hrvatske organizirane su akcije osvjetljavanja istaknutih građevina ljubičastom bojom.

Inicijativi se pridružila čak i Vlada RH i osvjetlit će se zgrada Vlade na Markovom trgu u Zagrebu. Pored Splita, Zagreba, Dubrovnika, Zadra, Pule, Hvara i još mnogo hrvatskih gradova, akciji se pridružio i Vis. Obznanjeno je to na Facebook stranici Palčići-Split. Uz to pozivaju da na taj dan i obučemo nešto ljubičasto i podignemo palac za Palčiće.

Ljubičastom bojom osvijetlit će se kula Perasti, kampanel samostana sv. Jere na Prilovu, kampanel crkve sv. Ciprijana i Justina i preslica crkve Uznesenja BDM Gospe od Spilica.


Tagovi: Dan svjesnosti o prijevremenom rođenju,World Prematurity Day 

Postoji li uopće objektivna verzija povijesti? Knjige su se spaljivale, dokumenti krivotvorili, zasluge prisvajale, priče iskrivljavale i dotjerivale. Povijest se romantizirala i selektivno upotrebljavala. Nije pomagala mnogo ni ta famozna vremenska distanca jer je upitno kolika bi ona trebala biti, 20 godina ili možda 200?

Koliko je ovo već prošlo od 1941. godine? 73 godine. Od 1991.godine? 23 godine. A naši ljudi (i ne sam naši) su genijalci. Ono, baš! Sjećate li se blamaže za 100. godišnjicu Hajduka kad su za prigodni kalendar photoshop-om skidali petokrake s dresova hajdukovaca? Ili ste možda čitali kako su Napoleonovi topnici topovima gađali Sfingu... Ako bi radije nešto aktualno, evo vam Šešelj na zdravstvenom dopustu!

Odmaknem li se od ovog površnog sarkazma i ironije, moram ipak "skinuti kapu" onima koji posvete život "kopanju" po prošlosti da bi sačuvali materijalne i nematerijalne tragove ljudskog postojanja i prenijeli ih dalje i često suosjećam s poštenim povjesničarima, pogotovo kad se od njih traži da daju vrijednosne sudove. Možda bi istraživanje povijesti moralo, po metodama, biti još bliže policijskom očevidu. Ono, opis mjesta događaja, tragovi, dokumenti, izjave očevidaca...

Višani su u posljednje vrijeme zabavljeni poviješču na lokalnoj razini, izbjegavajući ideološka prepucavanja i preferirajući dokumentacijsku stranu, fotografije prije svega i datiranje istih. Motivi su uglavnom zavičajni, nostalgičarski, obiteljski... Otkad je Goran (prof. Goran Mladineo) na facebooku osnovao grupu Vis kroz povijest (Povijest kroz Vis) u svima nama je zapalio povjesničarsku strast. Materijala kol'ko 'oćeš! Svi "kopamo", skeniramo, objavljujemo, pitamo...

Evo ja jutros zovem Pericu Kafarelu u Split da je pitam zna li ona tko je bio Cvjetko Radišić, jer znam da joj je kuća u istoimenoj ulici u Visu. A sve zbog Gorana. Kaže Perica da nema pojma. Ali na tragu smo. Odnosno, Vinka likorova je usmjerila "istragu". Radišići - Pismorovi... Predak pučki pjesnik.

Vidi se tu na FB stranici da je do koji dan 20 godina otkad je dizalica odnila spomenik TUĐE NEĆEMO - SVOJE NE DAMO, nakon čega su se na njemu iživljavali viški "kamenoklesari". Bože, kako vrime leti! Historia est magistra vitae? (n.k.)



Franjo Josip I (1830. - 1916.), austrijski car i ugarsko-hrvatski i češki kralj (1848. - 1916.) posjetio je Vis 1875. godine u sklopu svoje dalmatinske turneje.


"Godine 1875. Vis je posjetio osobno car Franjo Josip u sklopu svoje dalmatinske turneje. Kako su tad višku općinu još uvijek držali autonomaši, Višani su mu htjeli na neki način pokazati da su i mjesto i otok ipak hrvatski. Ljekarnik Bonaventura Siminiati je tako telegrafom zatražio od svoje rodbine i prijatelja iz Dubrovnika, Makarske i s Brača da mu pošalju sve hrvatske trobojnice koje uspiju pronaći, jer ih u samom Visu nema dovoljno za kićenje kuća i prozora.
Kad je car prolazio kroz mjesto u društvu tadašnjih viških uglednika koji su s njim razgovarali isključivo na talijanskom, Višanin Božo Poduje se popeo na skale jedne kuće u Luci i na sav glas vikao na hrvatskom „Živio, živio car Franjo Josip! Živio!“ Bio je toliko glasan da je uspio iznervirati cara koji mu je uzvratio „Ti što vičeš kao iz roga, ušuti!“ No, cilj je bio postignut, caru je pokazano kojim jezikom Višani stvarno govore i kako se osjećaju. Zanimljiv povijesni detalj je da je unuk spomenutog Poduje, Šime, gotovo sedamdeset godina kasnije bio glavni inicijator obnove nogometnog kluba „Hajduk“ na Visu." (Goran Mladineo)



Posljednjih nekoliko godina aktualna je priča o izgradnji aerodroma na Visu, a uvijek se veže uz činjenicu postojanja Savezničke baze i ratnog aerodroma na Visu 1944/45. godine. Podsjetimo se malo tog razdoblja viške povijesti kroz fotografije i filmski materijal, a koga zanima više neka pročita u poglavlju o aerodromu u knjizi Veseljka Huljića "Vis 1941-1945".
Na fotografiji snimljenoj iz zraka jasno se vidi položaj i veličina piste. Poletno-sletna staza bila je duga 850 m sa sigurnosnim produženjem na oba kraja od po 150m.













ISSA-VIS-Kut

Obrazac za kontakt

Naziv

e-pošta *

Poruka *

Pokreće Blogger.