srpnja 2014

Adsense aerodrom Anatomija otoka Anči Fabijanović Anela Borčić ankete apartmani vis arheologija arhitektura baština BaVul bike video Biševo blog blogosfera boćanje Bogoljub Mitraković Boris Čargo Boško Budisavljević brodovi crkva crna kronika čestitke Češka vila dizajn Dobrila Cvitanović Dom starih don Ivica Huljev don Milan Šarić Don Paulin Draga Vojković Cepotova društvene mreže Dunja Bezjak ekologija estrada fešte film Firefly 8SE 4K flora fotografija fotomontaža galeb gastro generacije glazba Goran Mladineo grad grad-objave gradonačelniik gradonačelnik Gradsko vijeće Hajduk HEP HGG Vis HPD Hum Hrvati u svijetu Hrvatska Hrvatska zora humanitarne akcije humor HVIDR-a in memoriam Ivica Roki Ivo Radica Jakša Fiamengo jedrenje Joško Božanić Joško Repanić Kalambera kalendar kartanje kazalište kino književnost Komiža komunala košarka kriket Kućani kućni ljubimci kultura Kut laptop Acer Lavurat za poja likovna umjetnost limuni logo ljudi m/t Lastovo Mamma mia 2 Matica hrvatska medijski ponedjeljak Metković mladi Modra špilja more MUP najava događanja najave Natalia Borčić Nevio Marasović Nikola Kežić Nikša Sviličić NK NK VIS nogomet Norway obrazovanje oglašavanje oružje osmrtnice osobno OŠ Vis otoci otok otok Vis pčelarstvo Petra Kapor planinari ples Podšpilje poklod Pokret otoka polemike politika poljoprivreda pomorci posao povijest priroda promet promo Prostorni plan PROVISLO Ranko Marinković razgovor reportaža ribe Rodoslovlje Rogačić ronjenje Rukavac Siniša Brajčić Slavomir Raffanelli slider sobe Split sport Srebrna Srećko Marinković SŠ AMK stare kartoline Stipe Vojković svijet škola škrinjica Tihana Skerbić time lapse tradicija trajekti trčanje turizam udruga Svima urbanizam USA uvale veja Veljko Mratinić Brojne VERN' Vesna Bučić video video razglednica video vijesti vijesti vinogradarstvo Vis viški govor viški plivački maraton vjenčanja Vjerni Visu Vodovod i odvodnja vrijeme vrtić Vukovar zabava zanimljivosti zdravlje Zima na otoku Ženaglava životinje žutilo


„Da sam bio dosljedan svojim načelima mogao sam se spasiti od nepredviđenog brodoloma. Ali ploveći uvijek uz pogodni vjetar htjedoh se približiti luci koju sam imao na vidiku, a da nisam promislio da bi vjetar mogao promijeniti smjer te da bi brod, ne mogavši se othrvati oluji, izgubio i onaj dio robe koji sam mogao ostaviti u sigurnoj luci bez opasnosti ili rizika. Ali bilo je pogodno godišnje doba, a slijedom stvari može se pretpostaviti da se ljeti ne događaju duge i opasne oluje.“
(Kratki rezime života Alviža Genicea, od strane njega samog)

Kako je gospodin Kežić već dobro primijetio, iz viške povijesti je izronio uistinu zanimljiv lik. Ne može se reći slabo poznat, prije potpuno nepoznat Višanima, uključujući i mene. Riječ je o Alvižu Geniceu, plemiću i pustolovu s prijelaza iz 18. u 19. stoljeća. Iz povijesnog zaborava ga je izvukla dr. sc. Ljerka Šimunković, koja se upustila u mukotrpan posao prijevoda i obrade knjige njegovih sjećanja. Što nije bio najlakši zadatak ako se uzme u obzir autorov rukopis, a i njegova ne baš pohvalna pismenost i izražavanje na lošem talijanskom jeziku.  No, konačni rezultat njenog truda je knjiga koju se svakako može preporučiti svim čitaocima, pa i onima kojima povijest nije najzanimljivije područje, s obzirom da je njena tema vrlo zabavan, gotovo filmski život jednog, moglo bi se slobodno reći, viškog „legota“.

Alviž, što je mletački oblik starog imena Luigi, Ghericeo se rodio u Visu 1767. godine. Prezime će promijeniti u još zvučnije „Geniceo“ tek u dobi od trideset godina kad već bude živio u Beču. Ni jedna ni druga varijanta prezimena ne asociraju odmah na Vis, što nije slučajno, jer je riječ o plemićkoj obitelji podrijetlom sa Korčule, koja je tamo još nosila „obično“ prezime Geričić. Alvižov otac Antun je radio kao javni bilježnik u Visu, a majka Petronila, djevojačkog prezimena Ostoja, je bila rodom s Hvara.

Kad mu je bilo četrnaest godina, umro mu je otac, te ga majka upisuje kao učenika u splitsko sjemenište. Ta je ustanova pružala najbolje dostupno obrazovanje, a Alviž je primljen u njega kao vanjski učenik, što znači da nije bio obavezan postati svećenik po završetku školovanja. To je bila sreća, i po njega i po sjemenište, jer se vrlo rano vidjelo da Alviž baš i nije najpogodniji kandidat za takvo zanimanje. Kako piše u knjizi: „Budući da je bio razvijen za svoje godine, ubrzo postaje ljubavnikom žena koje su uglavnom imale starije muževe.“
U Splitu se i zaljubio, u svoju rođakinju Reginu, koja je ipak izabrala bolju „partiju“, splitskog gradskog kapetana Pizzamana. Alviž je često spominje u svojim zapisima, i očito je da je nikad nije potpuno prebolio.

Po završetku školovanja se vratio na rodni Vis, gdje je dobio posao činovnika u kancelariji za kaznene prijestupe. Takav, za njegov karakter, vrlo dosadan posao ga nije previše ispunjavao, pa je uzeo u zakup velike zemljišne posjede na Visu i počeo proizvoditi vino. Problem je bio što se viško vino nije imalo kome prodati, no Ghericeo je našao rješenje i za to. Sklopio je ugovor za izvoz viškog vina s kapetanima đenoveških brodova, pri čemu su i on, i kapetani i mali viški vinari zarađivali velike svote novca. No, u tom poboljšanju svog standarda, a i statusa u mjestu, Alviž nije dugo uživao. Razlog je bila njegova nemirna i nezgodna narav. Što se dogodilo? Isto što mu se moglo dogoditi i da danas živi na Visu: problemi sa susjedima i neriješeni imovinsko – pravni odnosi. Ghericeova kuća u Visu je dijelila zajedničko dvorište s kućom susjeda prezimenom Milinković. Jednog dana, susjed je počeo zidati terasu i gustirnu bez ikakve prethodne obavijesti, zatvarajući time Ghericeu pogled s prozora na dvorište. Uslijedio je sukob, kojeg je sam Alviž Ghericeo opisao svojim simpatično nonšalantnim tonom, kao da je riječ o potpunoj sitnici:
„Obuzela me dalmatinska vatra. Uzimam lovačku pušku napunjenu sačmom za zečeve, prepiremo se i ja opalim hitac iz puške u svog protivnika, zbog čega ovaj nesretnik smrtno nastrada, a ja očajan zbog svog žara.“

Alviž dalje piše da je „događaj“ izazvao nemir u mjestu, te da se pred njegovom kućom odmah skupilo više stotina Višana, koji su mu došli izraziti podršku znajući da je pokojni susjed bio nezgodna osoba. Da li je to baš bilo tako, ili je autor malo uljepšao nezavidnu situaciju u kojoj se našao, danas ne možemo znati sa sigurnošću. Sigurno je jedino da je autor zaključio da bi mu bilo mudro na neko se vrijeme maknuti s rodnog otoka, pa se našao u Veneciji. Od tamo je, koristeći svoje veze po Splitu i Trogiru, a stekavši i neke nove u Veneciji, uspio isposlovat da udovica ubijenog povuče tužbu. Kako je sam zadovoljno napisao: „Nisam platio ni troškove.“

U Veneciji je živio vrlo udobnim životom, zarađujući novac na kartama i dalje ga posuđujući uz kamatu mletačkim plemićima. Da pokaže da je postao „netko“ iznajmio je za stanovanje treći kat poznate palače Giustinian na Canalu Grande, te tu doveo i svoju majku, za koju je bio vrlo vezan. Detalje njegovog boravka u Veneciji je suvišno prepričavati, s obzirom da teško itko to može tako zabavno sažeti kao sam Alviž Ghericeo (sada već Geniceo). Primjer za to:
 „Ja sam dakle živio u Veneciji u izobilju, moći i ugledu, a to su bili najslađi dani moga života. U meni je sjajila mladost, a moja sklonost za lijepim spolom bila je velika. Nije bilo neke metrese koja bi izbjegla mojoj požudi te sve što je bilo najočuvanije i najrjeđe u tom pogledu, a da međutim nikada nisam pravio izvanredne ekonomske slabosti.“

Kako je došao u sukob s mletačkim šefom policije, napušta Veneciju i seli u Beč. I tom gradu se morao predstaviti sa stilom, pa je iznajmio palaču na Trgu svetog Stjepana, odmah kod katedrale. To je već bilo doba Napoleonskih ratova, kaotično i nesigurno, a time i idealno za špekulante kao što je bio Alviž. Zaradio je ogroman novac baveći se financijskim špekulacijama, od čega je kupio više dvoraca u okolici Beča. U najvećem od njih, Jeutendorfu, organizirao je kartanje i kockanje, zbog čega je bio pod prismotrom austrijske policije. U Austriji je bilo dopušteno kartati i kockati, ali je to raditi za novac bilo ilegalno. Kako je upravo ovo zadnje Alvižu bio glavni izvor prihoda, često se nalazio u problemima s policijom. No, ostala je zabilježena i njegova druga, plemenita, strana. O svom trošku je kupovao namirnice i pomagao okolne seljake u ratno doba, koje je uvijek pratila glad i bolesti. Također, obilno je potpomagao i lokalni samostan, kojeg su bili zapalili Napoleonovi vojnici. U znak zahvale, redovnici su dali napraviti njegov portret i objesiti ga u svojoj blagovaonici. Njegov prijatelj Dominik Garagnin iz Trogira mu piše: „Nije nimalo čudno da ste u Budimu naišli na dobar prijem kod glavnih obitelji, jer vas je dovoljno upoznati da odmah postanete svima drag i poželjan.“

Međutim, Geniceo je osjetio pojačani pritisak policije u Beču, i odlučio se, što je uvijek bilo njegovo rješenje u takvim situacijama, na neko vrijeme skloniti. Ovaj put se odlučio nakratko povući na rodni Vis. Bilo je to tijekom 1814. godine, u vrijeme kad je otok bio pod vladavinom Britanaca, koji su se upravo spremali povući i predati Vis Austrijancima. Alviž Geniceo je dragocjen svjedok tih događaja iz prve ruke. Kako je sam sažeto i pronicljivo zapisao: “U međuvremenu su Englezi otputovali te se otok vratio starom siromaštvu. Dobit onih dobrostojećih stanovnika uporabila se za gradnju kuća, koje su kasnije postale beskorisno kamenje. Stranci i gusari zaradili su novce i otputovali, a ja sam ostao bez ičega.“

Geniceo se nije mogao predugo zadržati na, za njega, premirnom Visu, pa je tako idući za austrijskom vojskom dospio sve do Napulja, gdje je neko vrijeme bio jedna od glavnih vojnih opskrbljivača namirnicama. No, nekako u to vrijeme kao da su ga počeli napuštati njegova sreća i uspjeh; novac se osipao, darovi za ljubavnice postajali sve češći i sve skuplji, mjenice su se olako potpisivale, a dugovi nisu mogli vraćati. Postao je žrtva lihvara, proglasio stečaj, a svi njegovi dvorci po Austriji prodani na dražbi. Izgubljen, počeo je lutati po čitavoj Europi. Tako je zabilježeno da je kraće vrijeme živio u Münchenu, Hamburgu, Parizu i Londonu. Čak se 1830. godine, već pod stare dane, namjeravao priključiti kao dobrovoljac francuskoj vojsci u pohodu na Alžir. O tim godinama lutanja je jako malo pisao, za razliku od detaljnih i bogatih opisa svojih sretnih dana u Veneciji i Beču, iz čega nije teško zaključiti da mu je to vjerojatno bilo najteže razdoblje života. Izmoren i već ostario, vratio se još jednom u Beč, u očajničkom pokušaju da dokaže da je on prevaren i da su mu posjedi nepravedno oduzeti. Od toga nije bilo ništa. Uslijedio je konačni povratak na rodni Vis.

Jedino je na Visu uspio sačuvati nešto imovine i obiteljskih zemljišta, jer je tim dijelom nasljeđa upravljala prvo njegova majka, a onda obiteljski prijatelj Dojmi, pa Alviž nije uspio i to negdje potrošiti ili založiti. Pretpostavlja se da se na Vis trajno vratio najkasnije 1836. godine, jer je tada zabilježen kao kum u viškim matičnim knjigama. Na otoku je proveo svoje posljednje dane. Oni se baš i nisu mogli usporediti s njegovim ranijim načinom života, s obzirom da Geniceo u zapisima svoje viške „pustolovine“ opisuje tako što nabraja koje povrće uzgaja (nešto češnjaka, luka i krumpira), kaže da nema ništa i da se ne nada oslobođenju iz takve mizerije. Tako se zatvorio cijeli krug jednog nemirnog i pustolovnog života, od dječaka kojeg je majka poslala u Split da mu omogući bolji život, do starca koji se vratio u rodno mjesto gotovo bez ičega, samo da dočeka smrt. U Visu je i umro u prosincu 1840. godine. Kako se nikad nije ženio ni imao djece, viška općina je preuzela sve njegove preostale posjede.

Riječ je o osobi, može se na na koncu zaključiti, koja nije zadužila svijet ni nekim velikim otkrićem ni postignućem druge vrste. No, isto tako, riječ je i o osobi koja je ne samo zanimljiva, nego i značajna, jer u svojim zapisima pruža sliku jednog stvarnog Visa i stvarne Europe u vremenu u  kojem  je živio, i to prilično burno i ispunjeno, prije gotovo dvjesto godina. U tome je i najveća vrijednost ove knjige, za koju bi za početak bilo dobro da se nađe bar u nekoliko primjeraka u ponudi viške knjižnice. Dugoročno, ovog simpatičnog i do sad potpuno zaboravljenog pustolova, njegovo rodno mjesto bi moglo „iskoristiti“ i u turističke svrhe. Jer povijest nisu samo godine i bitke, povijest su i ovakve priče zanimljivih ljudi.

GORAN MLADINEO



Po izbijanju Prvog svjetskog rata, a naročito s obzirom na činjenicu da je Italija u početku sukoba ostala neutralna, smatralo se da je Vis zbog svoje udaljenosti od bojišta potpuno siguran i zaštićen od ikakvog neprijateljskog napada. Stoga je napad francuskog razarača „Lansquenette“ na Vis 2. studenog 1914. godine došao kao potpuno iznenađenje. Posada broda iskrcala se na nebranjeni otok i uhapsila njegove najuglednije građane, načelnika Serafina Topića, liječnika Lorenza Dojmi di Delupisa te vijećnike Nikolu Mužinu i Nikolu Pušića. Zahtjevali su da Višani plate svotu od 100.000 Kruna ili će u suprotnom mjesto biti bombardirano. Kad su im taoci objasnili da Višani nemaju toliki novac, slijedeći dan su otplovili s Visa, bez da su nanijeli ikakvu štetu. No, sa sobom su poveli i svoje viške zarobljenike. Zaustavili su se tek u savezničkoj bazi na grčkom otoku Kefalonija, gdje je jedan razumni admiral zaključio da zadržavanje viških vijećnika kao talaca vjerojatno ipak neće dovesti do poraza Austro – Ugarske te ih pustio na slobodu. Viški uglednici su se našli u neobičnoj situaciji: bili su slobodni, ali nisu imali nikakvog načina da se u ratnim okolnostima vrate izravno na Vis. Stoga su se odlučili na gotovo pa nevjerojatan avanturistički pothvat: u Grčkoj su se ukrcali na neki francuski brod koji je plovio do Malte, odakle su pak uspjeli doći u Marseille u Francuskoj. Od tamo su vlakom došli preko Genove do Trsta i Rijeke, odakle su brodom prebačeni u Split, a zatim na Vis. Njihova pustolovina, od otmice pa do povratka kućama, potrajala je punih 19 dana. Kako je sve na kraju ipak sretno završilo, događaj se pretvorio u zabavnu priču koja se još godinama prepričavala po Visu i stalno nadopunjavala novim izmišljenim detaljima.
Još dok je trajao njihovog put natrag na Vis preko dobrog dijela Europe, viško općinsko vijeće poslalo je  8. studenog  1914. godine brzojav u Kabinetsku kancelariju Njegovog veličanstva u Beč:
„Obćinsko vijeće Visa, sazvano uslijed neuspjelog ponovnog nasrtaja, što ga je dneva 2. studenoga ove godine dio neprijateljskoga francuskog brodovlja kušao izvesti nad ovom hridi Jadranskog mora, pri današnjoj sjednici dalo je izliva nepokolebivim čuvstvima prave podaničke vjernosti i odanosti, i to  ne samo svoje, već i one viškog pučanstva prema svome premilostivome i uzvišenome vladaru cesaru i kralju Franji Josipu I. i njegovom prejasnom domu, za koje je Vis spreman kao i u prošlosti, tako i u budućnosti, da svaku žrtvu i kušnju rado i samopriegorno podnese.
Ovo se oslobođujemo podastrieti pred previšnje prijestolje uslijed izričite želje obćinskoga vijeća, koje ne samo da je vjeran tumač lojalnih čuvstava svog građanstva i svojih rodoljubivih vojnika, već je isto tako identičan tumač i čuvstava svog načelnika Viteza Serafina Topića i svojih vijećnika Viteza Lovre Dojmi di Delupisa, Nikole Pušića pok. Dinka i Nikole Mužine pok. Luke, kojih je drski i kleti neprijatelj u zatočje poveo.
Obćinsko upraviteljstvo.“
Iako je ovaj događaj kasnije postao predmet šala i nije imao nikakvih ozbiljnijih posljedica po Vis i Višane, kako se trajanje rata produljivalo, situacija je postajala sve manje šaljiva. Nakon ulaska Italije u rat na protivničkoj strani u svibnju 1915. godine, mogućnost da dođe do novog napada i mogućeg osvajanja Visa je postala realna opasnost. Već u lipnju 1915. godine dva talijanska i dva francuska razarača su bombardirala Vis. Kao svjedočanstvo tog napada ostala je do danas neeksplodirana granata zabijena u pročelje jedne kuće blizu gradske knjižnice. U srpnju su Talijani zauzeli Palagružu, ali ih je odatle nakon dva tjedna potjerala austro – ugarska mornarica. Time je bila otklonjena neposredna opasnost po Vis, a borbe su se preselile mnogo južnije, na područje Otranta. Jedan od glavnih junaka tih bitaka u viškom akvatoriju , bio je časnik Georg von Trapp, kapetan korvete i zapovjednik podmornice koji je kod Palagruže potopio talijansku podmornicu „Nereide“ i zarobio francusku podmornicu „Curie“.  Nakon propasti Austro – Ugarske, kao kapetan nije mogao naći posao u Austriji, sada samo maloj državi bez mora i mornarice. Stoga je bio prisiljen osnovati zbor i nastupati u njemu zajedno sa svojom glazbeno nadarenom djecom. Postali su svjetski popularni kad je o njima kasnije snimljen poznati film „Moje pjesme, moje snovi“, nagrađen s  pet Oscara.
Nakon ovih događaja, Vis je ostatak Prvog svjetskog rata proveo u mnogo mirnijem ozračju.  I dalje je ljude pogađala neizvjesna sudbina njihovih sinova, očeva i braće, koji su mobilizirani i postani na daleka ratišta. Mnogo je Višana završilo na krvavom frontu prema Italiji na Soči i Piavi, jer je Austro – Ugarska smatrala da su Dalmatinci posebno motivirani za borbu protiv Talijana, te ih je stoga u velikim skupinama i slala na tamošnja ratišta. Mnogi nisu htjeli ići ginuti daleko od Visa, pa su sami sebe osakaćivali ili čak osljepljivali. Primjer druge ratne krajnosti, ali koja se na kraju svodi na jednako stradanje, bila je nesretna generacija Višana koja je pozvana u vojnu službu u austro – ugarsku mornaricu 1910. godine. Kako se vojni rok služio četiri godine, njegov kraj je došao na samom početku Prvog svjetskog rata, pa ih je komanda jednostavno zadržala u vojsci. Oni koji su uspjeli preživjeti rat, vratili su se svojim obiteljima na Vis poslije punih osam, a neki čak i devet godina.
U ljeto 1916. godine, svečano je, ali vrlo odmjereno zbog ratnih prilika i siromaštva proslavljena pedeseta godišnjica Viške bitke. Tako je zabilježeno da je tom prigodom održana i izložba projekata s natječaja za podizanje spomen – crkve Viške bitke, koja je pobudila veliko zanimanje Višana. Očekivao se skori početak njezine gradnje, no do njega nikad nije došlo. Vrlo brzo će se pokazati da je bila to zadnja proslava te vrste u okviru države koja je tu bitku i dobila, a ujedno i zadnja proslava koja se odvijala pred njenim spomenikom, poznatim Viškim lavom. Samo tri godine kasnije, kad Austro – Ugarska već bude povijest, talijanske okupacijske snage će ga rastaviti i odnijeti u Livorno. Talijanska vojska je okupirala otok Vis odmah nakon kapitulacije Austro – Ugarske u studenom 1918. godine, pozivajući se pritom na odredbe Londonskog ugovora, a s njega se povukla tek u travnju 1921. godine.


Goran Mladineo, prof.
Hrvatski institut za povijest

DODATAK: dva nacrta spomen crkve Viške bitke, koja se trebala početi graditi na Spilicama 1914. godine, nasuprot župnoj crkvi



Vjerojatno vas uopće ne zanima tko to sve posjeduje važeću VIP karticu za prometovanje rivom, ali u nedostaku zanimljivijih sadržaja dobro dođe i taj podatak. Slažete li se? ;)
Izvor: Nije "visoki izvor" iz vlade, ali je svakako anoniman. Vjerojatno bi podatke dobio i da sam ih zatražio na uobičajeni način, ali netko je zaključio drugačije. Evo popisa! "Malo" je duži od onog kojeg mi je "natuknuo" gradonačelnik na medijskom ponedjeljku.








Redni broj     Broj kartice                   

1.                  2  Vodovod i odvodnja otoka
2.                17  Đorđević Nebojša
3.                32. Bjažević Pavao
4.                56  Gradina d.o.o. Vis
5.                57  Gradina d.o.o. Vis
6.                58  Gradina d.o.o. Vis
7.                59  Gradina d.o.o. Vis
8.                60  Gradina d.o.o. Vis
9.                62  Gradina d.o.o. Vis
10.              63  Gradina d.o.o. Vis
11.            131  Brajčić Andro
12.            135  Grad Vis - Radica Ivo
13.            137  Dom za starije i nemoćne
14.            142  Nastavni zavod za javno
15.            147  Obrt "Cliff" - vlasništvo Nikola
16.            148  MUP RH - pp Vis
17.            149  MUP RH - pp Vis
18.            151  Ustanova za hitnu
19.            165  Pincetić Dinko
20.            182  Hitna Vis - vozač
21.            184  Porezna uprava-
22.            239  Ured državne uprave SD
23.            246  Vitaljić Edo
24.            259  HEP-ODS d.o.o.
25.            262  Centar za pomoć i njegu
26.            326  Općinski sud u Splitu
27.            386  Srđan Karuza d.o.o.
28.            401  Vodovod i odvodnja otoka
29.            402  Vodovod i odvodnja otoka
30.            453  Carinarnica Split
31.            507  Grad Vis Gradsko vijeće
32.            514  Bogat Popovska Ivančica
33.            531  Vodovod i odvodnja otoka
34.            533  Vodovod i odvodnja d.o.o.
35.            555  Safić Orhan
36.            571  MUP RH pp Vis
37.            594  HRVATSKA POŠTA D.D.
38.            597  Car Tomislav
39.            605  GRAD VIS
40.            633  DVD VIS
41.            634  DVD VIS
42.            635  DVD VIS
43             637  DVD VIS
44.            640  DVD VIS
45.            691  Acalinović Mihael
46.            763  GRAD VIS
47.            780  LUČKA KAPETANIJA
48.            787  Pečarević Nikola
49.            812  Salutica
50.            837  GRADINA D.O.O.
51.            842  KARMELA - obrt vl. Damir
52.            849  Vodovod i odvodnja otoka
53.            877  Jovović Keti
54.            878  GRAD VIS
55.            879  GRAD VIS
56.            888  GRADINA d.o.o.
57.            912  Obrt "Cliff" vl. Nikola
58.            924  AKROPOLIS
59.            947  Arnautović Željko

60.            9901 ELMAS SERVIS
61.            9902 ELMAS SERVIS
62.            9903 ELMAS SERVIS
63             9904 ELMAS SERVIS
64.            9905 ELMAS SERVIS  GORAN
65.            9906 ELMAS SERVIS
66.            9910 ELMAS SERVIS
67.            9911 ELMAS SERVIS
68.            9912 ELMAS SERVIS
69.            9913 ELMAS SERVIS

ISSA-VIS-Kut

Obrazac za kontakt

Naziv

e-pošta *

Poruka *

Pokreće Blogger.