siječnja 2009

Adsense aerodrom Anatomija otoka Anči Fabijanović Anela Borčić ankete apartmani vis arheologija arhitektura baština BaVul bike video Biševo blog blogosfera boćanje Bogoljub Mitraković Boris Čargo Boško Budisavljević brodovi crkva crna kronika čestitke Češka vila dizajn Dobrila Cvitanović Dom starih don Ivica Huljev don Milan Šarić Don Paulin Draga Vojković Cepotova društvene mreže Dunja Bezjak ekologija estrada fešte film Firefly 8SE 4K flora fotografija fotomontaža galeb gastro generacije glazba Goran Mladineo grad grad-objave gradonačelniik gradonačelnik Gradsko vijeće Hajduk HEP HGG Vis HPD Hum Hrvati u svijetu Hrvatska Hrvatska zora humanitarne akcije humor HVIDR-a in memoriam Ivica Roki Ivo Radica Jakša Fiamengo jedrenje Joško Božanić Joško Repanić Kalambera kalendar kartanje kazalište kino književnost Komiža komunala košarka kriket Kućani kućni ljubimci kultura Kut laptop Acer Lavurat za poja likovna umjetnost limuni logo ljudi m/t Lastovo Mamma mia 2 Matica hrvatska medijski ponedjeljak Metković mladi Modra špilja more MUP najava događanja najave Natalia Borčić Nevio Marasović Nikola Kežić Nikša Sviličić NK NK VIS nogomet Norway obrazovanje oglašavanje oružje osmrtnice osobno OŠ Vis otoci otok otok Vis pčelarstvo Petra Kapor planinari ples Podšpilje poklod Pokret otoka polemike politika poljoprivreda pomorci posao povijest priroda promet promo Prostorni plan PROVISLO Ranko Marinković razgovor reportaža ribe Rodoslovlje Rogačić ronjenje Rukavac Siniša Brajčić Slavomir Raffanelli slider sobe Split sport Srebrna Srećko Marinković SŠ AMK stare kartoline Stipe Vojković svijet škola škrinjica Tihana Skerbić time lapse tradicija trajekti trčanje turizam udruga Svima urbanizam USA uvale veja Veljko Mratinić Brojne VERN' Vesna Bučić video video razglednica video vijesti vijesti vinogradarstvo Vis viški govor viški plivački maraton vjenčanja Vjerni Visu Vodovod i odvodnja vrijeme vrtić Vukovar zabava zanimljivosti zdravlje Zima na otoku Ženaglava životinje žutilo

Kratku, dojmljivu priču (objavljena je u Hrvatskoj zori br.49, prosinac 2008.) napisala je gospođa Katica Linčir. Poželio sam je objaviti na blogu da je približim što većem broju Višana rasutih po svijetu. Hvala gospođi Katji Tresić - Pavičić što mi je e-poštom dostavila tekst, pa me je copy-paste spasio od pretipkavanja iz Zore.

Partijen već toliko don iz Jamerik, svi sritan da ću opit vidit moj škoj, kojega son ostavil kal son bil mladić, kal smo svi bižali iz Visa pud Itolji. Bilo je vrime posli rata i bila je veliko nevoja, ali jo nison fremol mislit na moju misto, na prijateje koje son ostavil, na mater i oca, a nojveći na svoju jubov. Nison nikad mislil da ću ovoko godišć ostat. Mislil son da ću cagu zaradit da mogu napravit kuću i oženit se sa svojon Katon, ali život je tamo išal drugin puten. Bil son ništo i zašparenjol, ali onda mi je sve propalo i bilo me srom pisat materi i ocu i svoji Kati. Ali evo, sal son se odlucil doć nakun puno godišć, da ji barenko još jedon put vidin. Ona siguro već imo i unuke, ali to ni važno, glavno je da mi se ispuni ta moja žeja.
Došal son u svoju kuću koju su mi susidi malo poredili. Toti je sve bilo kako i pri: koćeta materina, koćeta moja i mojega brata, lavabo sa kajinon i brokon, armerun za robu, a u kužinu špaher na darva, kredenca za pjate i teće i veliki stol. Okolo kući je bilo i bokun vartlića di je mater bidna uvik kjuncala sa maškinićon i uvik smo imali malo blitvi, petrusimula, selena, pomedori, sve ca je potriba za jelnu fameju. Još je toti kućica ol kozi, bunjac, kapunjera za kokoše. Sve je toti sumo unutra nikoga ni. Došli su mi suze, onda son se na vas glos isplakol kako je to sve veselo pasalo. Nojgori mi je bilo kal son u kužinu vidil kako na zid visidu kopanja i lazanjor. Sitil son se kako je mater dvo puta na šetemonu misila kruh i nosila ga na peć.
Kal son se malo rasmantol, išal son ucinit đir po Kutu i nison mogal ol cuda. Nike kuće son poznol, ali je puno nadogrođenih, ca već ne cmijaju na sebe. Popipol son vrota: sve ol plastiki. Til son poć malo na žolo vidit bote ol buri, ali žolih vej ni. Sva su žola zagrođena, sumo je Goveja još ostala. Trisko bura, ali već se ne vojo jarina na žolo.
Gledon u škure, sve su dobro, dobro inčodone, ma ni jelni koja je otvorena i koja svitli. Pogotovo kal son došal na Podlozu. Ma di su ovi judi? Ma di je ovi svit? Nisu svi legli u osan uri. Cilu popolni nison nikoga inkontrol sumo dvo auta i jedon motorin. Ali da mi je znat di su svi portili? Di su išli? Ma vajalo bi da bude barenko koju dite! Di su Martinovi? Di su Pardotovi? Di su Slavićovi? Di su Curini... Išal son do kraja rivi. Di su Kugini? Di su Francezovi? Sumo na kroj rivi gori kako lanterna Vatricina letrika i na somi kantun u Jakinovu kuću Inina ponistra. Išal son žalostan leć a ujutro son se uputil pud Luki. Tamo je bilo bokun boji. Crikva je na Špilice isto, ali naša škula već ni škula, nego napušćeno i zapušćeno kućerina, a toti su puste generacije zapoceli živit.Toti je uvik bilo smiha i veseljo.
Na Luku je puno boji, svit se hmuto po rivi, dica gredu pud škuli, a niki cekaju vapor. Onda son pitol jelnega covika koja je no velo kuća kol Đardina, a on mi govori:
- Ono je, moj sinko, novo ambulanta!
Da mi je bilo znat koga ći toti licit kal ni pasa nî po Pajizu?
- A moj barba, ma ku žive u ove inćodone kuće?
A on će ti meni:
- Sinko moj, sve se to prodolo Inglezima za puke šolde.
Nison ništa rekal, ma son promislil: Ma za koga su se naši stori mucili i glodni bili? Zoc smo mi hodićali tarbuhon za kruhon da naši stori ne bi prodoli stonji i imonji? Kako jih duša ne boli da se već vodi neće cut viško ric, nego ingleško?
Malo po malo došal son do Prilova. Introl son unutra i imol son co vidit. Sve novi grebi, somi mramor. Lipi spomenici i puno lipiga cvićo. Gren pomalo ol greba do greba, kad ono sve slike ol mojih prijatej. Sa nikima son hodil u škulu, puno je i starijih, ali su mi svi bili susidi. Svi oni ca son jih do sad iskol, svi su vodi.
Došal son do jelnega moliga greba, ali sa jelnon lipon slikon. Svi son se inkordol, jer na sliku je bila moja Kate. I na tu sliku je bila lipa kako i onda kal son ji zolnji put vidil i kaku son ji zapametil.
- Kate moja, i ti si mi ovodi. Ovo me je Bog kaštigol da te ne mogu već vidit, a nison boji ni meritol jer ti nison onda ni rekal da bižimo iz Visa, ni di gremo, jer bi nos bili čapali da se saznalo. Dvo-tri puta son ti pisol, ali mi nisi nikad odgovorila. Ku zno je ti mater dola moja pisma, jer nikomu ni bilo drogo da se ti udoš za mene. A jo son ti ostol viran ciliga života i nison se ni oženil, jer son mislil da će mi se ostvarit moj nojveći son. A sad kad son se vrotil, vidin da vodi za mene već ni života. Evo, svi koje poznajen su ispol ovih cimprisih, a jo mislin da ću i jo borzo doć. Zbogon, moja lipo Kate, i oprosti mi ca son ti ucinil. Imo bit da non ni bilo suđeno!
Katica Linčir

ISSA-VIS-Kut

Obrazac za kontakt

Naziv

e-pošta *

Poruka *

Pokreće Blogger.