BREAKING NEWS
latest

728x90

468x60

header-ad

Zanimljivosti

zanimljivosti

Baštinski dan OŠ Vis: Viški kolači

Baštinski dan je projekt OŠ Vis koji je ovaj put bio posvećen viškim kolačima i kužinavanju, a uvod u današnji bogati program bilo je predavanje Julija Skelina, stručnjaka koji je desetak godina radio za švedsku vladu na projektu oživljavanja otoka. Prepoznao je u projektima OŠ Vis zametak nastojanja da se otok, oslonjen na svoju baštinu, kroz inicijative i projekte nametne investitorima, da se atrakcija kojom otok zrači pametno iskoristi za podizanje kvalitete života na otoku. Bilo je to sjajno, kompetentno predavanje u kojem je na trenutke probijala emocija čovjeka koji je četrdesetak godina proveo izvan domovine i koji je vjerojatno pomislio: Bože, godinama sam radio na oživljavanju otoka na hladnom sjeveru, daleko od svoje domovine, a vidi ovog raja ovdje!

Učitelji-ce su sjedile u učeničkim stolicama. Zainteresirano su pratili nastavu. Disciplina u razredu besprijekorna.

Školom se širio miris cviti, hruštuli, panduleti... Po učionicama kružni tok prometa - s jednog tematskog sadržaja na drugi. Svi će proći sve.

Kako je došlo do suradnje s gospodinom Skelinom, pitam Anelu. Sve je "kriv" net, veli. A i Jakšu ( Jakša Fiamengo, op.a.) spomeni! Evo spominjem.

Škola. Učiteljice. Djeca. A sve se to utjelovilo u Silviji. Trudnoj učiteljici. Gradonačelnik je spomenuo protivnike projekta jaslice pa sam iskoristio Silviju kao foto odgovor takvima. Dobro kažu da slika vrijedi tisuću riječi. (N.K.)














Odlazak JNA s Visa 1992. godine

Na današnji dan prije 22 godine jugovojska je napustila Vis. Prisjetimo se tih dana kroz fotografije i tekstove objavljene u Slobodnoj Dalmaciji.

Prikupio i pripremio prof. Goran Mladineo.














Ponekad i svjetlo širi mrak: Kut šutke pao!


Nisu bili nešto kvalitetni, nosač im je bio predugačak i bili su prenisko postavljeni... često su znali svijetliti danju, a gasiti se noću... kamioni su za njih zapinjali i svega dva tri su ostali cijeli. Sve to stoji, ali nedostajat će mi. Sad pogotovo!

Zar sam ja krivo shvatio gradonačelnika ili me on krivo informirao kad mi je potvrdio da će se na Kutu stori feroli zamijeniti novima? Feroli s ferolima, a ne s ovim sivkastim "šlapama"! I to bar od Goveje pa do Jakinovih skala.

Konsternacija i nevjerica; Ivana, Darko, Marija... svi! Ne zbog činjenice  da se skidaju stari feroli nego zbog toga čime se zamjenjuju. Radnici su već došli do Bejbija. Pada ferol po ferol... Zamislite Vatricu bez ferola! Torgu. Lambik...

P.S. Prije objave ovog posta pokušao sam dobiti gradonačelnika na mobitel radi točne informacije. Nisam uspio. Možda zamjenica nešto zna? Kad saznam više - objavit ću.




Update 18:00:

Javio se gradonačelnik, potvrdio mi da nisam još senilan i da je stvarno rekao da će se feroli zamijeniti s ferolima. Čudi se ovome što sam mu opisao... A ja? Ja sam se davno prestao čuditi.
Nek sad bar  za kaznu poskidaju i one ružne ostatke konzola od našeg HEP-a! Kad je već HEP toliko inertan.

Google Adsense Ads


VIS 70 - Hajduk živi vječno!


Hajduk je velik. Ogroman! Vječan! Osnovan u Splitu 1911. godine, raspušten u vrijeme talijanske okupacije, pa ponovo rođen 1944. godine na ovom škoju nasrid mora. 70 godina je od tada prošlo, okrugla je to obljetnica viškog uskrsnuća Hajduka i red ju je dostojno obilježiti. Svi su stigli, kako je i red; Predsjednik Republike Hrvatske dr. Ivo Josipović, ministar Bauk, župan Ževrnja, predsjednik Hajduka Brbić, gradonačelnik Splita Baldasar, veleposlanica Francuske..., gradonačelnica Komiže i naravno, ponosni domaćin - gradonačelnik Visa Ivo Radica.

Predsjednik je, odmah po dolasku, posjetio prigodnu izložbu fotografija i dokumenata u kulturnom centru, a potom su se svi uputili u Hrvatski dom gdje je održana svečana skupština povodom 70. godišnjice obnove Hajduka, na istom mjestu gdje se dogodila i ona povijesna obnoviteljska skupština prije 70 godina.

Izredali su se govornici, podsjetilo se na te dane časti, ponosa i slave... Spomenulo se poimenice sve pripadnike tog ratnog Hajduka, tog prkosnog, slobodarskog, sportskog i antifašističkog simbola - ne samo Hrvatske ili ondašnje Jugoslavije, nego Europe i svijeta. Hajduk živi vječno! I gradonačelnik Los Angelesa je u svom pismu Baldasaru tako pozdravio, u češkom tisku (hvala Eszter!) pišu o ovoj obljetnici...

Po završetku svečane skupštine svi su se uputili u Samogor na svečano otvorenje nogometnog igrališta NK VIS i utakmicu između veterana Hajduka i viških nogometnih veterana.(n.k.)











Tagovi: Ivo Josipović, Vis, Hajduk, Brbić, Ževrnja, Radica, 70. godišnjica, Šime Poduje

http://haw.nsk.hr/arhiva/vol7/3570/46266/vis-kut.blogspot.com/2014/05/vis-70-hajduk-zivi-vjecno.html

Veljko Mratinić - Brojne: Pjesme


Veljko Mratinić - Brojne piše i govori svoje stihove. Zvuče arhaično, nostalgično... Žali za nestalim vremenom. Svoj žal i svoja ganuća iskazuje jezikom predaka, riječima koja zvone iskonskom snagom. Tu snagu sigurno ne bi imale na standardnom hrvatskom jeziku, a kamoli na kojem drugom. Nedostajala bi glazba u njima...
Samo profinjeno uho Đina Mladinea je bilo u stanju registrirati i zapisati akcente ponad riječi ovih pjesama, a sjajne recitativne interpretacije samog autora su mu uvelike olakšale taj posao. (N.K.)


Veljko Mratinić - Brojne: Pjesme (Full screen PDF)









Moji utisci s putovanja u Lovrenc na Pohorju u Sloveniji

Foto: Anžej Bečan
Piše: Tihana Skerbić

     Slovenija...
     Zemlja s kojom je Lijepa naša sve do nedavno njegovala čitav niz sukoba na dnevno - političkoj razini u vrijeme bolnog pretakanja iz jedne državne asocijacije u drugu.( Ili, oprostite mi na nepreciznosti, njihova s našom ...)
     Protagonisti i komplikatori nemilih događaja filmskom su pompoznošću svakodnevno bljeskali pred našim očima, izazivajući pri tom buru emocija čas s jedne, čas s druge strane.
     Komičari nas i dan danas uveseljavaju sočnim šalama na račun alpskih nam susjeda, a filmski uradak Branka Đurića ( autora legendarne "Audicije") , s naslovom "Kajmak i marmelada" također me  nije ostavio imunom na formiranje dodatnih stereotipa o razlikama između "ovih i onih", "njih i nas".
     Moje prezime je Skerbić. Tu kod nas u Hrvatskoj teško se pamti, pa onda valjda i zato teško izgovara.
   
 Prezime je, naime, slovensko. U svom izvornom obliku ovo bi prezime na mjestu slova ć, trebalo imati "tvrdo" č, ali to slovo vremenom se negdje izgubilo, a s njim kao da su se izgubile i rastopile i sve druge uspomene vezane za tu slovensku obiteljsku genealogiju.
     Da vam onako, bez okolišanja i ljudski objasnim - pa bilo me je uglavnom baš briga za one hladnjikave i čudnovate rođake mog supruga tamo negdje preko Sutle.
     Još manje mi je padalo na pamet zamarati svoju kćerkicu podacima o tome kako je zapravo, po pradjedu rođenom Slovencu, pa onda i djedu Slovencu, dijelom i sama Slovenka.
     Obiteljski nesporazumi davno su pokopani s mrtvim precima.
     Naravno da nikada nisam ni slutiti mogla kako će mi jednoga dana kćerkica od samo osam i pol godina doći kući sa pozivnicom za put ... I to ni manje - ni više nego baš u Sloveniju!
     Obzirom da se radilo o njezinom prvom nastupu u sklopu HGG - Vis, odlučili smo otputovati zajedno s njom.
     Pa makar to bila i Dežela ! Jer priznajte, koji bi roditelj to propustio ...
     Prije polaska sjetila sam se one narodne koja kaže da čovjek često sretne svoju sudbinu baš na putu kojeg je htio izbjeći.
     Put u Sloveniju i natrag bio je dug. Za vrijeme vožnje pri povratku imala sam dovoljno vremena za sređivanje utisaka, a oni su bili tako daleko od svih Đurićevih i Pervanovih, Jacinih i Pahorovih filmova ...
     Ti su , sada samo moji utisci, bili miljama udaljeni od svega onog što nam svakodnevno  nameću politički, estradni, a ponekad i kulturni establišmenti sa svih strana.

     Već pri prvom susretu s pohorskim puhačima bilo mi jasno da smo u kontaktu s običnim , skromnim i jednostavnim ljudima lišenim želje za moći bogatstvom, slavom ili intelektualnim prestižem...
     Vidjela sam zagrljaje nekih naših glazbara sa njihovima bez ispraznih fraza i suvišnih riječi.
     Još prije polaska doznajem kako ovo prijateljstvo naših glazbara i pohorskih puhača datira od 1998. I traje neprekidno sve do danas.
     Predsjednik tadašnjeg KUD -a Lovrenc na Pohorju gospodin Stanko Šlag jednoga je ljetnog dana sjeo na terasu hotela Tamaris u Visu. Privučen taktovima glazbe koja je dopirala iz prostorije Hrvatskog doma na katu iznad , uspeo se stubama gore. Tu su naši muzikanti uvježbavali nastup.
     Bio je to početak. Sve ostalo je povijest.Nastupila su uzajamna gostovanja naših glazbara u Sloveniji, a njihovih s Lovrenca kod nas.
     Nakon ovih nekoliko dana provedenih u Sloveniji , u siječnju ove godine - među nama otočanima, pojavilo se pitanje kako ovim ljudima uzvratiti gostoprimstvo. Naše su mogućnosti skromne i ograničene. Hoćemo li im moći uzvratiti barem polovično? Boraveći u Sloveniji vrijeme smo provodili penjući se po Pohorju, vozili smo se žićarom, a viška dica vrištala su od sreće sanjkajući se na Rogli čitav dan. Obrazi rumeni poput žarulja blistali su im do ushićenja i sreće.

   Šlag na tortu nije bio samo gostoljubivi domaćin i organizator gospodin Stanko Šlag, nego i publika koja se koncertnoj noći naših glazbara približila brojci od tisuću!
     Toplina i veliko srce domaćina naveli su me da još jednom razmislim o stereotipima s početka ove priče.
     O zamci generaliziranja u koju se prelako može uklizati.
     O poruci koju mi je , zajedno se onom pozivnicom moje dijete unjelo u kuću.
     Bilo je to nešto više od obične pozivnice za koncertni nastup, kao što je Hrvatska gradska glazba za mene, a vjerujem i sve nas otočane, nešto više od obične glazbe.
     To je glazba u koju su utkani duša, mudrost, optimizam i snaga svih naših predaka koji kao da su opet s nama svaki put kad čujemo izvođenje njezinih prvih taktova.
     To je dobar duh koji nas neče napustiti sve dok slijedimo njegove note.

     Nematerijalna baština naših predaka sačuvana u gradskoj glazbi , osnovanoj još davne 1848. ima svoje nasljeđe vidljivo kao i sve opipljivo, baš kao što su opipljivi kamen, loza ili maslina. Onome tko zna slušati, onome tko zna osjećati...
     Tijekom  boravka u Sloveniji naši iz glazbe bili su počašćeni i mogućnošću leta s jednim pilotom - inače članom Puhače glazbe Lovrenca. Nekoliko njih odvažilo se na ovu avanturu, a mi manje hrabri promatrali smo ih s vrha Pohorja i mahali im čvrsto stojeći na zemlji.

     "Ribe nek plivaju morem, ptice neka lete zrakom, a mi ljudi - stojmo čvrsto na zemlji" - uvijek mi je govorio moj barba pomorac. Je li uistinu baš tako? Ili je to opet još jedan u nizu nasljeđenih stereotipa ?
     Dragi glazbari želim da prilikom idućeg posjeta Sloveniji svi prikupite jednaku hrabrost za let i neka novim svjetovima koji se, zahvaljujući vašim notama, otvaraju pred nama - doista samo nebo bude granica.
     Neko bolje i drugačije nebo.
     Nebo boje nade u susret čovjeka s drugim čovjekom, s njegovim prijateljima,  s ljudima!
     A možda i susret ponekih od nas i sa svojim korjenima ...
     Jer kažu da krv ipak nije voda, zar ne?




Godišnjica smrti Ivanka Farolfija (14.7.1892.-30.4.1945.), viškog načelnika i hrvatskog političara

“Pozdravljam također toplo i srdačno i sve one naše dobromisleće općinare, koji nijesu našeg mišljenja i naših težnja, ali su naše krvi i našeg roda, uvjeren da ćemo se svi naći uvijek složni kad se bude radilo o dobrobiti Visa, koja dobrobit nama svima bez razlike mora uvijek da lebdi pred očima.”

(Iz govora Ivanka Farolfija na sjednici općinskog vijeća Visa, 25. studenog 1936. godine)


Ivanko Farolfi, viški načelnik od 1936. do 1941. godine, a potom, nakon preseljenja u Zagreb, jedan od najvažnijih dužnosnika HSS-a i “desna ruka” Vlatka Mačeka, bio je gurnut u zaborav gotovo pola stoljeća. Danas je pak u široj javnosti poznat po sudjelovanju u Uroti Vokić – Lorković, čija je posljedica bila i njegova tragična smrt. Pomalo u sjeni toga je ostalo Farolfijevo ranije političko djelovanje na samom Visu, njegov utjecaj na rodno mjesto i promjene koje je tamo izvršio. Stoga je godišnjica njegove smrti prigoda za još jedno podsjećanje na tu značajnu osobu iz viške i hrvatske povijesti, ali i na čitavu, danas izumrlu, obitelj Farolfi.

Ivan Krstitelj Farolfi, zvan Ivanko,  rodio se u Visu 14. srpnja 1892. godine, kao najstarije dijete Ivana Krstitelja i Ivke Farolfi . Obitelj Farolfi doselila se na otok Vis iz Venecije u prvoj polovici 18. stoljeća te kroz nekoliko generacija dala niz pripadnika koji su odigrali značajnu ulogu u razvoju Visa, posebno onom gospodarskom, s obzirom da su se uglavnom bavili  trgovinom. Zanimljivo je da su prvi članovi obitelji koji su došli na Vis bili židovske vjere. Tako je u maticama zapisano je da se  dana 24. lipnja 1727. godine u dobi od četrdeset godina pokrstio “Jacobus Abelus Iudeus ad lumen ueritatis Fidei catolice”,  primivši  imena Ivan, Pavao i Šimun te prezime Jakša – Farolfi. Pokrstila se i njegova žena Stella koja je uzela novo ime Marija Šimica te sinovi Abraham (novo ime – Antun), David (Petar) i Mojsije (Ivan Krstitelj). Isti dan,  Ivan i Marija su se vjenčali u viškoj crkvi, a kumovi su im bili članovi plemićkih obitelji Jakša, Hectoreo i Lupis. Obitelj je kasnije iz svog prezimena izostavila dio “Jakša”, koje je dobila po svojoj kumovskoj obitelji,  i od početka 19. stoljeća se naziva samo “Farolfi”. Prvobitno su živjeli na Kutu, ali nakon što su se obogatili, sagradili su novu, vrlo reprezentativnu, kuću na predjelu “Kalafotovo” u Luci. S vremenom su se rodbinski povezali s ostalim uglednim viškim obiteljima, tako da je Ivanko Farolfi bio u bliskom srodstvu, među ostalima, i s hvarskim biskupom Mihom Pušićem (1880-1972). Tijekom gotovo dva stoljeća svog življenja u Visu, Farolfiji su održali tradiciju da najstarije muško dijete u svakoj generaciji dobije ime “Ivan Krstitelj”. To je bio slučaj i s Ivankom Farolfijem.

Njegova majka Ivka (1871-1955) rodila se u Puli u obitelji austrijskog pomorskog časnika Ferdinanda Linarola, koji je bio podrijetlom iz Boke Kotorske, ali se nakon rođenja kćeri skrasio na Visu, odakle mu je bila supruga Antica Machiavelli.

Ivanko Farolfi je pučku školu pohađao u rodnom Visu, a gimnaziju na hrvatskom jeziku u Zadru. Diplomirao je na Pravnom fakultetu u Zagrebu. Zatim je kraće vrijeme boravio opet u Zadru, a potom se vratio Vis, gdje je radio kao javni bilježnik. 1922. godine oženio se s Ankom Bradanović – Domicinom (1895-1991), također iz ugledne viške trgovačke obitelji. Već u drugoj polovici 1920-ih politički se aktivirao kao član se u HRSS-a, odnosno kasnijeg HSS-a. Bilo je to razdoblje kraljevske diktature, kad je Visom dominirala Radikalna stranka pod vodstvom Ivana Ruljančića. Ona je poticala prijelaz težaka na pravoslavnu vjeru i oštro progonila političke neistomišljenike, među kojima se Farolfi ubrzo nametnuo kao vođa. Na državnim izborima 1935. godine bio je zamjenik dr. Josipa Berkovića, kandidata HSS-a za kotar Hvar.
Nakon što je na općinskim izborima u Visu 1936. godine uvjerljivo pobijedio HSS, osvojivši čak 21 od 24 vijećnika, Ivanko Farolfi je postao viški načelnik . To je bio i  konačan kraj desetogodišnjeg razdoblja u kojem je viškom općinom vladala politička opcija vjerna centralističkoj politici beogradskih vlasti. Za njegove uprave, sređene su financije viške općine, koje su ranije bile u nezavidnom stanju uslijed zaduživanja prethodnih općinskih vlasti. U skladu s osnovnim postavkama HSS-a, posebna pažnja se posvećivala položaju težaka i ribara i popravljanju njihovih životnih uvjeta, naruđenih velikom gospodarskom krizom. Također, pokrenut je niz javnih radova, posebno na uređenju puteva, lučica, lukobrana i cisterni za vodu. Sagrađena je nova zgrada poljoprivredne zadruge na današnjem viškom pristaništu, a rasadnik palmi koji se tu ranije nalazio je preseljen na novu lokaciju. 


Započeta je i gradnja Katoličkog doma u Visu, (nakon poratne nacionalizacije pretvoren u kino “Hrid”). Porušena je zgrada lučke kapetanije na viškoj rivi, čime je stvorena gradska šetnica u svom današnjem obliku. U Visu je u to doba djelovao i čitav niz hrvatski orijentiranih organizacija, od Hrvatske seljačke zaštite, katoličkog društva “Hrvatski junak”, Nogometnog kluba “Vis” i drugih, osnovanih da budu protuteža društvima koje su osnovale ranije viške projugoslavenske vlasti. Nova politička strujanja u općini bila su vidljiva i po tome što je HSS-ova općinska uprava odbila naći smještaj za pravoslavnog svećenika u Visu, a isto tako je odbila financijski podržati tiskanje knjige Grge Novaka o povijesti Visa, smatrajući ga režimskim čovjekom.

Farolfi je svoju političku trezvenost, pa i ljudskost, naročito pokazao u travnju 1941. godine, kada je tijekom dva tjedna u razdoblju između raspada Kraljevine Jugoslavije i dolaska talijanske vojske na otok spriječio izbijanje kaosa u Visu i zajedno sa svojim pomoćnikom Petrom Vojkovićem, zapovjednikom Hrvatske seljačke zaštite, održao red i mir u mjestu. Neki ekstremniji pripadnici pokreta su tada predlagali da se uhapšeni Višani projugoslavenskog opredjeljenja, koji su su bili zatvoreni u Batariji, svi postrijeljaju, a njihov vođa Ruljančić javno objesi. Farolfi je odugovlačio s odlukom, znajući koliko bi ikakva osveta nad političkim protivnicima trajno zatrovala odnose među Višanima. Na koncu su svi zatvorenici bili pušteni na slobodu.


Na funkciji načelnika ostao je do  svibnja 1941. godine, kada su potpisani  Rimski ugovori, kojima je otok Vis postao dio Mussolinijeve Italije. Ubrzo nakon toga, napustio je Vis na osobni poziv Vlatka Mačeka i preselio se u Zagreb, gdje je radio kao odvjetnik. Postao je tajnik ratnog vodstva HSS-a, a kad je Maček pritvoren od strane ustaških vlasti, s još nekoliko stranačkih suradnika preuzeo je vodstvo čitave stranke. Uspostavio je veze s višim časnicima oružanih snaga NDH, a također, zajedno s Ivom Krbekom, vodio je u siječnju 1944. pregovore s predstavnicima partizanskog pokreta o mogućnosti njihove  suradnje s HSS-om. U ljeto 1944. bio je opunomoćenik stranke u pregovorima s ministrima u vladi NDH, Antom Vokićem i Mladenom Lorkovićem. U to doba već je postalo jasno da se bliži poraz Hitlerove Njemačke, s čime bi i daljnje postojanje neovisne hrvatske države postalo upitno. Stoga je glavna tema pregovora bila detaljna  razrada plana kojim se trebalo osigurati mirno povlačenje Ustaša s vlasti i prelazak NDH na stranu Saveznika. Nakon javnog razotkrivanja Urote Vokić – Lorković, zajedno s njenim ostalim sudionicima, početkom rujna 1944. godine bio je uhićen i Farolfi. Prvo je bio zatvoren u Koprivnici, a potom u kaznionici u Lepoglavi. Tamo je obolio od trbušnog tifusa, no do zadnjeg trenutka se nadao oslobođenju, bilo od strane ustaških vlasti, čiji se pad već nazirao, bilo od nadolazećih partizanskih jedinica. Zatvorenici su počeli sumnjati u sretan ishod događaja tek krajem travnja 1945. godine, kad su ustaške jedinice započele bušiti zidove kaznionice i postavljati eksploziv u njih, bez da su dale ikakvu obavijest zatočenicima o njihovoj daljnjoj sudbini. 


Ivanko Farolfi je ubijen pod ne sasvim razjašnjenim okolnostima vjerojatno u noći između 30. travnja i 1. svibnja 1945. godine, zajedno s Ljudevitom Tomašićem iz HSS-a te ministrima Vokićem i Lorkovićem. Partizanske jedinice, koje su nakon zauzimanja Lepoglave pretražile zatvor, našle su samo mrtva tijela u ćelijama. Nikad nije utvrđeno tko je točno donio odluku o njihovom smaknuću, odnosno da li je bila riječ o zapovijedi iz najužeg ustaškog vrha ili o samovoljnoj odluci nekog pojedinca, koji pri povlačenju nije htio ostaviti za sobom potencijalno nezgodne svjedoke. Gotovo svi preživjeli ustaški dužnosnici su kasnije iz emigracije tvrdili da su zatvorenici iz Lepoglave trebali biti povedeni u povlačenje zajedno s njima ili oslobođeni, a krivnju za njihovu smrt su svaljivali na nekog drugog.

Farolfijeva udovica, među Višanima poznata kao “Šjora Anka”, po završetku rata uzalud ga je čekala na rodnom Visu, još uvijek se nadajući da će se vratiti živ iz zatvora. Službeno je bio proglašen mrtvim od strane novih komunističkih vlasti tek sredinom slijedeće, 1946. godine. Predsjednik HSS-a, Vladko Maček, koji je nakon Drugog svjetskog rata izbjegao u SAD, iznimno je cijenio Farolfija. To se vidi i iz njegovih zapisa, u kojima Maček piše da je Farolfijeva prerana smrt bila tragedija ne samo za HSS, nego i za hrvatsku politiku uopće, jer bi se sav njegov značaj i talent potpuno vidio tek da je još poživio.

Kako Ivanko Farolfi nije imao djece, a bez muških potomaka su ostale i obitelji njegovih stričeva Ante i Vicka, to prezime se ugasilo. Međutim, njegove političke stavove, a kao posljedicu toga, i sličnu stradalničku sudbinu, naslijedio je Jozo Ivičević Bakulić (1930 – 2008), sin njegove sestre Antice, udane za viškog liječnika dr. Franu Ivičevića Bakulića. Kao glavni tajnik Matice Hrvatske tijekom Hrvatskog proljeća, osuđen je 1972. na pet godina zatvora (smanjeno na četiri godine), od kojih je dvije izdržao u Lepoglavi, zatvoru gdje je ubijen i njegov ujak.


GORAN MLADINEO


UREDNIČKI DODATAK:

I za kraj moj mali, skromni urednički dodatak ovom Goranovom trudu i inicijativi da se prigodno obilježi godišnjica smrti Ivana Farolfija :

Dok sam fotografirao kuću Farolfijevih i spomen ploču naišao je viški težak Marko Poduje - Veli. Pitam ga, sjeća li se Farolfija. Naravno, smije se Marko  (r. 1929.). Farolfi je uvijek nosio štap, vrtio ga i lupkao bi se njime po leđima. 

- Bio je advokat i funkciju načelnika je obnašao volonterski. Ne znam je li se baš u ovoj kući rodio. Oni su iz Kuta doselili na Luku. Kad je Farolfi 1941. napustio Vis meni je bilo 12 godina. - priča Marko.

Nekako mi se Veli baš uklopio u ovaj post, zar ne?
N.K.





Oznake

Adsense aerodrom Anatomija otoka Anči Fabijanović Anela Borčić ankete apartmani vis arheologija arhitektura baština BaVul bike video Biševo blog blogosfera boćanje Bogoljub Mitraković Boris Čargo Boško Budisavljević brodovi crkva crna kronika čestitke Češka vila dizajn Dobrila Cvitanović Dom starih don Ivica Huljev don Milan Šarić Don Paulin Draga Vojković Cepotova društvene mreže Dunja Bezjak ekologija fešte film Firefly 8SE 4K flora foto vremeplov fotografija fotomontaža galeb gastro generacije glazba Goran Mladineo grad grad-objave gradonačelniik gradonačelnik Gradsko vijeće Hajduk HEP HGG Vis HPD Hum Hrvati u svijetu Hrvatska Hrvatska zora humanitarne akcije humor HVIDR-a in memoriam Ivica Roki Ivo Radica Iz drugih medija Jakša Fiamengo jedrenje Joško Božanić Joško Repanić Kalambera kalendar kartanje kazalište kino književnost Komiža komunala korona košarka kriket Kućani kućni ljubimci kultura Kut laptop Acer Lavurat za poja likovna umjetnost limuni lokacije ljudi m/t Lastovo Mamma mia 2 Matica hrvatska medijski ponedjeljak Metković mladi Modra špilja more MUP najava događanja naslovnica Natalia Borčić Nevio Marasović Nikola Kežić Nikša Sviličić NK NK VIS nogomet Norway novo obrazovanje oglasna ploča oglašavanje oružje osmrtnice osobno OŠ Vis otoci otok otok Vis pčelarstvo Petra Kapor planinari ples Podšpilje poklod Pokret otoka polemike politika poljoprivreda pomorci portret posao povijest poznati priroda promet promo Prostorni plan PROVISLO Ranko Marinković razgovor reportaža restoran "Val" restorani-konobe ribe Rodoslovlje Rogačić ronjenje Rukavac Siniša Brajčić Slavomir Raffanelli slider slider2 sobe Split sport Srebrna Srećko Marinković SŠ AMK stare kartoline Stipe Vojković svijet škola škrinjica Tihana Skerbić time lapse tradicija trajekti trčanje turizam udruga Svima unučica urbanizam USA uvale veja Veljko Mratinić Brojne VERN' Vesna Bučić video video razglednica video vijesti vijesti vijesti vis vinogradarstvo Vis viški govor viški plivački maraton vjenčanja Vjerni Visu Vodovod i odvodnja vrijeme vrtić Vukovar zabava zanimljivosti zdravlje zdravstvo Zima na otoku znamenitosti Ženaglava životinje žutilo