Je li povijest učiteljica života?

Postoji li uopće objektivna verzija povijesti? Knjige su se spaljivale, dokumenti krivotvorili, zasluge prisvajale, priče iskrivljavale i dotjerivale. Povijest se romantizirala i selektivno upotrebljavala. Nije pomagala mnogo ni ta famozna vremenska distanca jer je upitno kolika bi ona trebala biti, 20 godina ili možda 200?

Koliko je ovo već prošlo od 1941. godine? 73 godine. Od 1991.godine? 23 godine. A naši ljudi (i ne sam naši) su genijalci. Ono, baš! Sjećate li se blamaže za 100. godišnjicu Hajduka kad su za prigodni kalendar photoshop-om skidali petokrake s dresova hajdukovaca? Ili ste možda čitali kako su Napoleonovi topnici topovima gađali Sfingu... Ako bi radije nešto aktualno, evo vam Šešelj na zdravstvenom dopustu!

Odmaknem li se od ovog površnog sarkazma i ironije, moram ipak "skinuti kapu" onima koji posvete život "kopanju" po prošlosti da bi sačuvali materijalne i nematerijalne tragove ljudskog postojanja i prenijeli ih dalje i često suosjećam s poštenim povjesničarima, pogotovo kad se od njih traži da daju vrijednosne sudove. Možda bi istraživanje povijesti moralo, po metodama, biti još bliže policijskom očevidu. Ono, opis mjesta događaja, tragovi, dokumenti, izjave očevidaca...

Višani su u posljednje vrijeme zabavljeni poviješču na lokalnoj razini, izbjegavajući ideološka prepucavanja i preferirajući dokumentacijsku stranu, fotografije prije svega i datiranje istih. Motivi su uglavnom zavičajni, nostalgičarski, obiteljski... Otkad je Goran (prof. Goran Mladineo) na facebooku osnovao grupu Vis kroz povijest (Povijest kroz Vis) u svima nama je zapalio povjesničarsku strast. Materijala kol'ko 'oćeš! Svi "kopamo", skeniramo, objavljujemo, pitamo...

Evo ja jutros zovem Pericu Kafarelu u Split da je pitam zna li ona tko je bio Cvjetko Radišić, jer znam da joj je kuća u istoimenoj ulici u Visu. A sve zbog Gorana. Kaže Perica da nema pojma. Ali na tragu smo. Odnosno, Vinka likorova je usmjerila "istragu". Radišići - Pismorovi... Predak pučki pjesnik.

Vidi se tu na FB stranici da je do koji dan 20 godina otkad je dizalica odnila spomenik TUĐE NEĆEMO - SVOJE NE DAMO, nakon čega su se na njemu iživljavali viški "kamenoklesari". Bože, kako vrime leti! Historia est magistra vitae? (n.k.)

Carski posjet Visu 1875. godine

Franjo Josip I (1830. - 1916.), austrijski car i ugarsko-hrvatski i češki kralj (1848. - 1916.) posjetio je Vis 1875. godine u sklopu svoje dalmatinske turneje.

"Godine 1875. Vis je posjetio osobno car Franjo Josip u sklopu svoje dalmatinske turneje. Kako su tad višku općinu još uvijek držali autonomaši, Višani su mu htjeli na neki način pokazati da su i mjesto i otok ipak hrvatski. Ljekarnik Bonaventura Siminiati je tako telegrafom zatražio od svoje rodbine i prijatelja iz Dubrovnika, Makarske i s Brača da mu pošalju sve hrvatske trobojnice koje uspiju pronaći, jer ih u samom Visu nema dovoljno za kićenje kuća i prozora.
Kad je car prolazio kroz mjesto u društvu tadašnjih viških uglednika koji su s njim razgovarali isključivo na talijanskom, Višanin Božo Poduje se popeo na skale jedne kuće u Luci i na sav glas vikao na hrvatskom „Živio, živio car Franjo Josip! Živio!“ Bio je toliko glasan da je uspio iznervirati cara koji mu je uzvratio „Ti što vičeš kao iz roga, ušuti!“ No, cilj je bio postignut, caru je pokazano kojim jezikom Višani stvarno govore i kako se osjećaju. Zanimljiv povijesni detalj je da je unuk spomenutog Poduje, Šime, gotovo sedamdeset godina kasnije bio glavni inicijator obnove nogometnog kluba „Hajduk“ na Visu." (Goran Mladineo)

Ratni aerodrom na Visu

Posljednjih nekoliko godina aktualna je priča o izgradnji aerodroma na Visu, a uvijek se veže uz činjenicu postojanja Savezničke baze i ratnog aerodroma na Visu 1944/45. godine. Podsjetimo se malo tog razdoblja viške povijesti kroz fotografije i filmski materijal, a koga zanima više neka pročita u poglavlju o aerodromu u knjizi Veseljka Huljića "Vis 1941-1945".
Na fotografiji snimljenoj iz zraka jasno se vidi položaj i veličina piste. Poletno-sletna staza bila je duga 850 m sa sigurnosnim produženjem na oba kraja od po 150m.

Goran Mladineo: Filmski život viškog "legota" Alviža Genicea

„Da sam bio dosljedan svojim načelima mogao sam se spasiti od nepredviđenog brodoloma. Ali ploveći uvijek uz pogodni vjetar htjedoh se približiti luci koju sam imao na vidiku, a da nisam promislio da bi vjetar mogao promijeniti smjer te da bi brod, ne mogavši se othrvati oluji, izgubio i onaj dio robe koji sam mogao ostaviti u sigurnoj luci bez opasnosti ili rizika. Ali bilo je pogodno godišnje doba, a slijedom stvari može se pretpostaviti da se ljeti ne događaju duge i opasne oluje.“

(Kratki rezime života Alviža Genicea, od strane njega samog)

Kako je gospodin Kežić već dobro primijetio, iz viške povijesti je izronio uistinu zanimljiv lik. Ne može se reći slabo poznat, prije potpuno nepoznat Višanima, uključujući i mene. Riječ je o Alvižu Geniceu, plemiću i pustolovu s prijelaza iz 18. u 19. stoljeća. Iz povijesnog zaborava ga je izvukla dr. sc. Ljerka Šimunković, koja se upustila u mukotrpan posao prijevoda i obrade knjige njegovih sjećanja. Što nije bio najlakši zadatak ako se uzme u obzir autorov rukopis, a i njegova ne baš pohvalna pismenost i izražavanje na lošem talijanskom jeziku.  No, konačni rezultat njenog truda je knjiga koju se svakako može preporučiti svim čitaocima, pa i onima kojima povijest nije najzanimljivije područje, s obzirom da je njena tema vrlo zabavan, gotovo filmski život jednog, moglo bi se slobodno reći, viškog „legota“.

Alviž, što je mletački oblik starog imena Luigi, Ghericeo se rodio u Visu 1767. godine. Prezime će promijeniti u još zvučnije „Geniceo“ tek u dobi od trideset godina kad već bude živio u Beču. Ni jedna ni druga varijanta prezimena ne asociraju odmah na Vis, što nije slučajno, jer je riječ o plemićkoj obitelji podrijetlom sa Korčule, koja je tamo još nosila „obično“ prezime Geričić. Alvižov otac Antun je radio kao javni bilježnik u Visu, a majka Petronila, djevojačkog prezimena Ostoja, je bila rodom s Hvara.

Kad mu je bilo četrnaest godina, umro mu je otac, te ga majka upisuje kao učenika u splitsko sjemenište. Ta je ustanova pružala najbolje dostupno obrazovanje, a Alviž je primljen u njega kao vanjski učenik, što znači da nije bio obavezan postati svećenik po završetku školovanja. To je bila sreća, i po njega i po sjemenište, jer se vrlo rano vidjelo da Alviž baš i nije najpogodniji kandidat za takvo zanimanje. Kako piše u knjizi: „Budući da je bio razvijen za svoje godine, ubrzo postaje ljubavnikom žena koje su uglavnom imale starije muževe.“

U Splitu se i zaljubio, u svoju rođakinju Reginu, koja je ipak izabrala bolju „partiju“, splitskog gradskog kapetana Pizzamana. Alviž je često spominje u svojim zapisima, i očito je da je nikad nije potpuno prebolio.

Po završetku školovanja se vratio na rodni Vis, gdje je dobio posao činovnika u kancelariji za kaznene prijestupe. Takav, za njegov karakter, vrlo dosadan posao ga nije previše ispunjavao, pa je uzeo u zakup velike zemljišne posjede na Visu i počeo proizvoditi vino. Problem je bio što se viško vino nije imalo kome prodati, no Ghericeo je našao rješenje i za to. Sklopio je ugovor za izvoz viškog vina s kapetanima đenoveških brodova, pri čemu su i on, i kapetani i mali viški vinari zarađivali velike svote novca. No, u tom poboljšanju svog standarda, a i statusa u mjestu, Alviž nije dugo uživao. Razlog je bila njegova nemirna i nezgodna narav. Što se dogodilo? Isto što mu se moglo dogoditi i da danas živi na Visu: problemi sa susjedima i neriješeni imovinsko – pravni odnosi. Ghericeova kuća u Visu je dijelila zajedničko dvorište s kućom susjeda prezimenom Milinković. Jednog dana, susjed je počeo zidati terasu i gustirnu bez ikakve prethodne obavijesti, zatvarajući time Ghericeu pogled s prozora na dvorište. Uslijedio je sukob, kojeg je sam Alviž Ghericeo opisao svojim simpatično nonšalantnim tonom, kao da je riječ o potpunoj sitnici:

„Obuzela me dalmatinska vatra. Uzimam lovačku pušku napunjenu sačmom za zečeve, prepiremo se i ja opalim hitac iz puške u svog protivnika, zbog čega ovaj nesretnik smrtno nastrada, a ja očajan zbog svog žara.“

Alviž dalje piše da je „događaj“ izazvao nemir u mjestu, te da se pred njegovom kućom odmah skupilo više stotina Višana, koji su mu došli izraziti podršku znajući da je pokojni susjed bio nezgodna osoba. Da li je to baš bilo tako, ili je autor malo uljepšao nezavidnu situaciju u kojoj se našao, danas ne možemo znati sa sigurnošću. Sigurno je jedino da je autor zaključio da bi mu bilo mudro na neko se vrijeme maknuti s rodnog otoka, pa se našao u Veneciji. Od tamo je, koristeći svoje veze po Splitu i Trogiru, a stekavši i neke nove u Veneciji, uspio isposlovat da udovica ubijenog povuče tužbu. Kako je sam zadovoljno napisao: „Nisam platio ni troškove.“

U Veneciji je živio vrlo udobnim životom, zarađujući novac na kartama i dalje ga posuđujući uz kamatu mletačkim plemićima. Da pokaže da je postao „netko“ iznajmio je za stanovanje treći kat poznate palače Giustinian na Canalu Grande, te tu doveo i svoju majku, za koju je bio vrlo vezan. Detalje njegovog boravka u Veneciji je suvišno prepričavati, s obzirom da teško itko to može tako zabavno sažeti kao sam Alviž Ghericeo (sada već Geniceo). Primjer za to:

 „Ja sam dakle živio u Veneciji u izobilju, moći i ugledu, a to su bili najslađi dani moga života. U meni je sjajila mladost, a moja sklonost za lijepim spolom bila je velika. Nije bilo neke metrese koja bi izbjegla mojoj požudi te sve što je bilo najočuvanije i najrjeđe u tom pogledu, a da međutim nikada nisam pravio izvanredne ekonomske slabosti.“

Kako je došao u sukob s mletačkim šefom policije, napušta Veneciju i seli u Beč. I tom gradu se morao predstaviti sa stilom, pa je iznajmio palaču na Trgu svetog Stjepana, odmah kod katedrale. To je već bilo doba Napoleonskih ratova, kaotično i nesigurno, a time i idealno za špekulante kao što je bio Alviž. Zaradio je ogroman novac baveći se financijskim špekulacijama, od čega je kupio više dvoraca u okolici Beča. U najvećem od njih, Jeutendorfu, organizirao je kartanje i kockanje, zbog čega je bio pod prismotrom austrijske policije. U Austriji je bilo dopušteno kartati i kockati, ali je to raditi za novac bilo ilegalno. Kako je upravo ovo zadnje Alvižu bio glavni izvor prihoda, često se nalazio u problemima s policijom. No, ostala je zabilježena i njegova druga, plemenita, strana. O svom trošku je kupovao namirnice i pomagao okolne seljake u ratno doba, koje je uvijek pratila glad i bolesti. Također, obilno je potpomagao i lokalni samostan, kojeg su bili zapalili Napoleonovi vojnici. U znak zahvale, redovnici su dali napraviti njegov portret i objesiti ga u svojoj blagovaonici. Njegov prijatelj Dominik Garagnin iz Trogira mu piše: „Nije nimalo čudno da ste u Budimu naišli na dobar prijem kod glavnih obitelji, jer vas je dovoljno upoznati da odmah postanete svima drag i poželjan.“

Međutim, Geniceo je osjetio pojačani pritisak policije u Beču, i odlučio se, što je uvijek bilo njegovo rješenje u takvim situacijama, na neko vrijeme skloniti. Ovaj put se odlučio nakratko povući na rodni Vis. Bilo je to tijekom 1814. godine, u vrijeme kad je otok bio pod vladavinom Britanaca, koji su se upravo spremali povući i predati Vis Austrijancima. Alviž Geniceo je dragocjen svjedok tih događaja iz prve ruke. Kako je sam sažeto i pronicljivo zapisao: “U međuvremenu su Englezi otputovali te se otok vratio starom siromaštvu. Dobit onih dobrostojećih stanovnika uporabila se za gradnju kuća, koje su kasnije postale beskorisno kamenje. Stranci i gusari zaradili su novce i otputovali, a ja sam ostao bez ičega.“

Geniceo se nije mogao predugo zadržati na, za njega, premirnom Visu, pa je tako idući za austrijskom vojskom dospio sve do Napulja, gdje je neko vrijeme bio jedna od glavnih vojnih opskrbljivača namirnicama. No, nekako u to vrijeme kao da su ga počeli napuštati njegova sreća i uspjeh; novac se osipao, darovi za ljubavnice postajali sve češći i sve skuplji, mjenice su se olako potpisivale, a dugovi nisu mogli vraćati. Postao je žrtva lihvara, proglasio stečaj, a svi njegovi dvorci po Austriji prodani na dražbi. Izgubljen, počeo je lutati po čitavoj Europi. Tako je zabilježeno da je kraće vrijeme živio u Münchenu, Hamburgu, Parizu i Londonu. Čak se 1830. godine, već pod stare dane, namjeravao priključiti kao dobrovoljac francuskoj vojsci u pohodu na Alžir. O tim godinama lutanja je jako malo pisao, za razliku od detaljnih i bogatih opisa svojih sretnih dana u Veneciji i Beču, iz čega nije teško zaključiti da mu je to vjerojatno bilo najteže razdoblje života. Izmoren i već ostario, vratio se još jednom u Beč, u očajničkom pokušaju da dokaže da je on prevaren i da su mu posjedi nepravedno oduzeti. Od toga nije bilo ništa. Uslijedio je konačni povratak na rodni Vis.

Jedino je na Visu uspio sačuvati nešto imovine i obiteljskih zemljišta, jer je tim dijelom nasljeđa upravljala prvo njegova majka, a onda obiteljski prijatelj Dojmi, pa Alviž nije uspio i to negdje potrošiti ili založiti. Pretpostavlja se da se na Vis trajno vratio najkasnije 1836. godine, jer je tada zabilježen kao kum u viškim matičnim knjigama. Na otoku je proveo svoje posljednje dane. Oni se baš i nisu mogli usporediti s njegovim ranijim načinom života, s obzirom da Geniceo u zapisima svoje viške „pustolovine“ opisuje tako što nabraja koje povrće uzgaja (nešto češnjaka, luka i krumpira), kaže da nema ništa i da se ne nada oslobođenju iz takve mizerije. Tako se zatvorio cijeli krug jednog nemirnog i pustolovnog života, od dječaka kojeg je majka poslala u Split da mu omogući bolji život, do starca koji se vratio u rodno mjesto gotovo bez ičega, samo da dočeka smrt. U Visu je i umro u prosincu 1840. godine. Kako se nikad nije ženio ni imao djece, viška općina je preuzela sve njegove preostale posjede.

Riječ je o osobi, može se na na koncu zaključiti, koja nije zadužila svijet ni nekim velikim otkrićem ni postignućem druge vrste. No, isto tako, riječ je i o osobi koja je ne samo zanimljiva, nego i značajna, jer u svojim zapisima pruža sliku jednog stvarnog Visa i stvarne Europe u vremenu u  kojem  je živio, i to prilično burno i ispunjeno, prije gotovo dvjesto godina. U tome je i najveća vrijednost ove knjige, za koju bi za početak bilo dobro da se nađe bar u nekoliko primjeraka u ponudi viške knjižnice. Dugoročno, ovog simpatičnog i do sad potpuno zaboravljenog pustolova, njegovo rodno mjesto bi moglo „iskoristiti“ i u turističke svrhe. Jer povijest nisu samo godine i bitke, povijest su i ovakve priče zanimljivih ljudi.

GORAN MLADINEO

Vis u Prvom svjetskom ratu

Po izbijanju Prvog svjetskog rata, a naročito s obzirom na činjenicu da je Italija u početku sukoba ostala neutralna, smatralo se da je Vis zbog svoje udaljenosti od bojišta potpuno siguran i zaštićen od ikakvog neprijateljskog napada. Stoga je napad francuskog razarača „Lansquenette“ na Vis 2. studenog 1914. godine došao kao potpuno iznenađenje. Posada broda iskrcala se na nebranjeni otok i uhapsila njegove najuglednije građane, načelnika Serafina Topića, liječnika Lorenza Dojmi di Delupisa te vijećnike Nikolu Mužinu i Nikolu Pušića. Zahtjevali su da Višani plate svotu od 100.000 Kruna ili će u suprotnom mjesto biti bombardirano. Kad su im taoci objasnili da Višani nemaju toliki novac, slijedeći dan su otplovili s Visa, bez da su nanijeli ikakvu štetu. No, sa sobom su poveli i svoje viške zarobljenike. Zaustavili su se tek u savezničkoj bazi na grčkom otoku Kefalonija, gdje je jedan razumni admiral zaključio da zadržavanje viških vijećnika kao talaca vjerojatno ipak neće dovesti do poraza Austro – Ugarske te ih pustio na slobodu. Viški uglednici su se našli u neobičnoj situaciji: bili su slobodni, ali nisu imali nikakvog načina da se u ratnim okolnostima vrate izravno na Vis. Stoga su se odlučili na gotovo pa nevjerojatan avanturistički pothvat: u Grčkoj su se ukrcali na neki francuski brod koji je plovio do Malte, odakle su pak uspjeli doći u Marseille u Francuskoj. Od tamo su vlakom došli preko Genove do Trsta i Rijeke, odakle su brodom prebačeni u Split, a zatim na Vis. Njihova pustolovina, od otmice pa do povratka kućama, potrajala je punih 19 dana. Kako je sve na kraju ipak sretno završilo, događaj se pretvorio u zabavnu priču koja se još godinama prepričavala po Visu i stalno nadopunjavala novim izmišljenim detaljima.

Još dok je trajao njihovog put natrag na Vis preko dobrog dijela Europe, viško općinsko vijeće poslalo je  8. studenog  1914. godine brzojav u Kabinetsku kancelariju Njegovog veličanstva u Beč:

„Obćinsko vijeće Visa, sazvano uslijed neuspjelog ponovnog nasrtaja, što ga je dneva 2. studenoga ove godine dio neprijateljskoga francuskog brodovlja kušao izvesti nad ovom hridi Jadranskog mora, pri današnjoj sjednici dalo je izliva nepokolebivim čuvstvima prave podaničke vjernosti i odanosti, i to  ne samo svoje, već i one viškog pučanstva prema svome premilostivome i uzvišenome vladaru cesaru i kralju Franji Josipu I. i njegovom prejasnom domu, za koje je Vis spreman kao i u prošlosti, tako i u budućnosti, da svaku žrtvu i kušnju rado i samopriegorno podnese.

Ovo se oslobođujemo podastrieti pred previšnje prijestolje uslijed izričite želje obćinskoga vijeća, koje ne samo da je vjeran tumač lojalnih čuvstava svog građanstva i svojih rodoljubivih vojnika, već je isto tako identičan tumač i čuvstava svog načelnika Viteza Serafina Topića i svojih vijećnika Viteza Lovre Dojmi di Delupisa, Nikole Pušića pok. Dinka i Nikole Mužine pok. Luke, kojih je drski i kleti neprijatelj u zatočje poveo.

Obćinsko upraviteljstvo.“

Iako je ovaj događaj kasnije postao predmet šala i nije imao nikakvih ozbiljnijih posljedica po Vis i Višane, kako se trajanje rata produljivalo, situacija je postajala sve manje šaljiva. Nakon ulaska Italije u rat na protivničkoj strani u svibnju 1915. godine, mogućnost da dođe do novog napada i mogućeg osvajanja Visa je postala realna opasnost. Već u lipnju 1915. godine dva talijanska i dva francuska razarača su bombardirala Vis. Kao svjedočanstvo tog napada ostala je do danas neeksplodirana granata zabijena u pročelje jedne kuće blizu gradske knjižnice. U srpnju su Talijani zauzeli Palagružu, ali ih je odatle nakon dva tjedna potjerala austro – ugarska mornarica. Time je bila otklonjena neposredna opasnost po Vis, a borbe su se preselile mnogo južnije, na područje Otranta. Jedan od glavnih junaka tih bitaka u viškom akvatoriju , bio je časnik Georg von Trapp, kapetan korvete i zapovjednik podmornice koji je kod Palagruže potopio talijansku podmornicu „Nereide“ i zarobio francusku podmornicu „Curie“.  Nakon propasti Austro – Ugarske, kao kapetan nije mogao naći posao u Austriji, sada samo maloj državi bez mora i mornarice. Stoga je bio prisiljen osnovati zbor i nastupati u njemu zajedno sa svojom glazbeno nadarenom djecom. Postali su svjetski popularni kad je o njima kasnije snimljen poznati film „Moje pjesme, moje snovi“, nagrađen s  pet Oscara.

Nakon ovih događaja, Vis je ostatak Prvog svjetskog rata proveo u mnogo mirnijem ozračju.  I dalje je ljude pogađala neizvjesna sudbina njihovih sinova, očeva i braće, koji su mobilizirani i postani na daleka ratišta. Mnogo je Višana završilo na krvavom frontu prema Italiji na Soči i Piavi, jer je Austro – Ugarska smatrala da su Dalmatinci posebno motivirani za borbu protiv Talijana, te ih je stoga u velikim skupinama i slala na tamošnja ratišta. Mnogi nisu htjeli ići ginuti daleko od Visa, pa su sami sebe osakaćivali ili čak osljepljivali. Primjer druge ratne krajnosti, ali koja se na kraju svodi na jednako stradanje, bila je nesretna generacija Višana koja je pozvana u vojnu službu u austro – ugarsku mornaricu 1910. godine. Kako se vojni rok služio četiri godine, njegov kraj je došao na samom početku Prvog svjetskog rata, pa ih je komanda jednostavno zadržala u vojsci. Oni koji su uspjeli preživjeti rat, vratili su se svojim obiteljima na Vis poslije punih osam, a neki čak i devet godina.

U ljeto 1916. godine, svečano je, ali vrlo odmjereno zbog ratnih prilika i siromaštva proslavljena pedeseta godišnjica Viške bitke. Tako je zabilježeno da je tom prigodom održana i izložba projekata s natječaja za podizanje spomen – crkve Viške bitke, koja je pobudila veliko zanimanje Višana. Očekivao se skori početak njezine gradnje, no do njega nikad nije došlo. Vrlo brzo će se pokazati da je bila to zadnja proslava te vrste u okviru države koja je tu bitku i dobila, a ujedno i zadnja proslava koja se odvijala pred njenim spomenikom, poznatim Viškim lavom. Samo tri godine kasnije, kad Austro – Ugarska već bude povijest, talijanske okupacijske snage će ga rastaviti i odnijeti u Livorno. Talijanska vojska je okupirala otok Vis odmah nakon kapitulacije Austro – Ugarske u studenom 1918. godine, pozivajući se pritom na odredbe Londonskog ugovora, a s njega se povukla tek u travnju 1921. godine.

Goran Mladineo, prof.

Hrvatski institut za povijest

DODATAK: dva nacrta spomen crkve Viške bitke, koja se trebala početi graditi na Spilicama 1914. godine, nasuprot župnoj crkvi

Vis u Austro – Ugarskoj i Austro – Ugarska na Visu

Obilježavanje stote godišnjice od izbijanja Prvog svjetskog rata je svakako dobra prilika za podsjećanje na razdoblje u kojem je Vis bio dio Austro – Ugarske monarhije, razdoblje koje je u najvećoj mjeri stvorilo i uzgojilo današnji Vis, usadivši mu ne samo gradski duh nego i ono vidljivo na prvi pogled, a to je gradski izgled. Razdoblje koje je svim kasnijim povijesnim promjenama, krizama i zastojima unatoč, ostavilo neizbrisiv trag na samo mjesto i čitav otok.

Vis je kao naistureniji pučinski otok na Jadranu imao veliku važnost za čitavu Austro – Ugarsku, važnost mnogo veću od one koji mu je predodredila njegova veličina i broj stanovnika. To nije bilo samo zbog njegovog strateškog značaja, nego i zbog onog simboličnog, kao mjesta najveće austrijske vojne pobjede tog doba, one nad Talijanima u Viškoj bitci 1866. godine. Važnije tim više zbog činjenice da je Austrija taj rat zapravo – izgubila.

Nakon bitke, u novim, mirnijim i sigurnijim, okolnostima došlo je do razoružavanja otoka i prestanka korištenja najvećeg dijela vojnih utvrda na Visu. Smanjenje njegove vojne uloge i važnosti, koje će se ipak pokazati samo privremenim, omogućilo je i početak njegovog punog kulturnog i gospodarskog razvoja.

Godine 1875. Vis je posjetio osobno car Franjo Josip u sklopu svoje dalmatinske turneje. Kako su tad višku općinu još uvijek držali autonomaši, Višani su mu htjeli na neki način pokazati da su i mjesto i otok ipak hrvatski. Ljekarnik Bonaventura Siminiati je tako telegrafom zatražio od svoje rodbine i prijatelja iz Dubrovnika, Makarske i s Brača da mu pošalju sve hrvatske trobojnice koje uspiju pronaći, jer ih u samom Visu nema dovoljno za kićenje kuća i prozora.

Kad je car prolazio kroz mjesto u društvu tadašnjih viških uglednika koji su s njim razgovarali isključivo na talijanskom,
Višanin Božo Poduje se popeo na skale jedne kuće u Luci i na sav glas vikao na hrvatskom „Živio, živio car Franjo Josip! Živio!“ Bio je toliko glasan da je uspio iznervirati cara koji mu je uzvratio „Ti što vičeš kao iz roga, ušuti!“ No, cilj je bio postignut, caru je pokazano kojim jezikom Višani stvarno govore i kako se osjećaju. Zanimljiv povijesni detalj je da je unuk spomenutog Poduje, Šime, gotovo sedamdeset godina kasnije bio glavni inicijator obnove nogometnog kluba „Hajduk“ na Visu.

Franjo Josip je po drugi put trebao posjetiti Vis 1906. godine, povodom četrdesete obljetnice Viške bitke. No, očito mu je u sjećanju ostalo vikanje Bože Poduje, jer su ovaj put Višani umjesto carske posjete dobili samo carski brzojav iz Beča u kojem je stajalo: „Njegovo veličanstvo, buduć se jako nahladilo još posljednjih dana svoga boravka u Ischlu, prinuđeno je, da odustane od naumljenog putovanja na Vis prigodom četrdesete obljetnice Viškog boja. Ova odluka potječe samo od opreza, da se Njegovo veličanstvo, kojega je zdravlje uostalom sasvim povoljno, ne bi izložilo opasnosti da se iznova nahladi.“ Kao careva zamjena, na Vis je stigao njegov nećak, prijestolonasljednik Franjo Ferdinand, onaj isti čije će ubojstvo osam godina kasnije u Sarajevu označiti početak Prvog svjetskog rata. No, Vis je i bez odsutnog cara uspio završiti na naslovnicama austro – ugarskih novina. Večer prije dolaska Franje Ferdinanda, oluja je uništila ukrase pripremljene za proslavu i oštetila svečanu tribinu, ali su Višani doslovno preko noći sve popravili te za svoj trud i zalaganje bili pohvaljeni.

Unatoč tadašnjim političkim, pa i nacionalnim, borbama i trzavicama, bitno je naglasiti da je Austro – Ugarska omogućavala svojim stanovnicima nešto veliko, nešto što cijeli niz njenih nasljednica nije. A to je bila mogućnost da puk glasuje i da demokratskim putem izrazi što i koga želi da upravlja njima. Tako je na izborima 1886. godine, željom i voljom Višana, došlo do smjene dotadašnje autonomaške lokalne vlasti i uspostave hrvatske narodnjačke općine. Uslijedilo je trideset godina nesmetanog kulturnog i gospodarskog procvata Visa, koji će Prvi svjetski rat nažalost trajno prekinuti. O stabilnosti tadašnjih prilika svjedoči i činjenica da su se tijekom tih trideset „zlatnih godina“ u povijesti Visa, na njegovom čelu izmijenila samo dva načelnika: Niko pl. Jakša i Vitez Serafin Topić.

U tom razdoblju je nastala i prepoznatljiva panorama Visa, koja se gotovo nepromijenjena sačuvala sve do danas. Tada je sagrađena većina zgrada koje su postale simboli Visa, zgrada koje ga i čine Visom. Prije svega, to je Hrvatski dom, građen prilozima gotovo svih mještana, a dovršen donacijom iseljenika Bradanovića i Tramontane. Zatim, današnji hotel „Tamaris“ koji je originalno bio palača obitelji Topić, pa zgrade općine, suda (stradala u bombardiranju  u Drugom svjetskom ratu), kapetanije (srušena 1940. godine) i današnje knjižnice i kulturnog centra. Također je 1901. podignuta i velika, za tadašnje prilike vrlo moderna školska zgrada, koja je zauvijek promijenila dotad vrlo loše uvjete školovanja djece po privatnim i zapuštenim kućama. Prije njene izgradnje, zabilježeno je, neki viški roditelji su odbijali slati djecu na nastavu, da ne bi nastradala u kakvom urušavanju ili dobila kakvu bolest u školi. Također, Vis je tijekom austrijskog razdoblja dobio i redovnu zdravstvenu službu, a među liječnicima su većina bili Višani. Školovanje i studiji izvan otoka su po prvi put prestali biti dostupni samo sinovima plemićkih obitelji, jer je novonastali i vrlo samosvjesni sloj viških građana i time mogao iskazati svoju marljivost, volju i ambiciju za još većim osobnim i obiteljskim napretkom.

U poboljšanim gospodarskim prilikama, taj novi građanski sloj, uglavnom trgovci i državni službenici, svoje bogatstvo i društveni uspjeh pokazivao je i gradnjom reprezentativnih kuća. Tada je podignuta palača Tramontana na Klapavici, zatim niz kuća obitelji Lučić Roki, kuća obitelji Farolfi, prvi pravi viški hotel u vlasništvu obitelji Tomić te Topićev ljetnikovac na poluotoku Sveti Juraj, danas poznatiji pod nazivom Češka vila. Oni siromašniji, ako se i nisu uspjeli obogatiti, postali su bar manje siromašni u razdoblju koje prethodilo vinskoj krizi, pa su mogli dograditi i uljepšati svoje kuće, koje su do tad uglavnom bile prizemnice i jednokatnice. Uređena je tada i sama riva kao šetnica, a napravljeno je i šetalište oko Prilova.

Zasađen je palmama i najstariji, zapadni, dio današnjeg viškog parka (sam rasadnik se prvobitno nalazio na mjestu današnje vinogradarske zadruge na pristaništu). U sklopu uljepšavanja i stvaranja novog lica mjesta i otoka podignut je i spomenik viškoj bitci na gradskom groblju te nova crkva u svetištu Gospe od Velog Sela, koja je zamijenila mnogo skromniju staru crkvu. Gradnju velebne spomen – crkve na Spilicama, čijim je početkom gradnje 1914. godine trebalo započeti obilježavanje pedeset godina od Viške bitke, a koja bi zasigurno postala prepoznatljivo obilježje Visa, na žalost je zauvijek zaustavio Prvi svjetski rat.

Zanimljivo, Vis je u doba koje je prethodilo ratu bio sjedište grčkog konzulata i britanskog vice – konzulata. Također, bio je i prvo sjedište Topićeve brodarske kompanije, koja se potom preselila u Trst. U tom vremena započela su i sustavna istraživanja antičke Isse, te su nastale i prve, tada privatne, zbirke antičkih nalaza, u kućama obitelji Dojmi i Topić. Osnovan je prvi rasadnik palmi na Jadranu, u vlasništvu obitelji Dojmi, dok je neuspjeh doživio njihov pokušaj da na Visu uzgajaju nojeve. No i taj, pomalo bizaran, detalj dosta govori o širini ideja koje su se prihvaćale i pokušavale provesti u tadašnjem Visu, kao i o načinu razmišljanja njegovih tadašnjih stanovnika. O toj svijesti također svjedoči i postojanje čitavog niza kulturnih i sportskih društava, među kojima posebno treba istaknuti „Viški skup“, osnovan 1870. godine. Djelovalo je i povjerenstvo Matice Hrvatske te gradska glazba. Ubožnica, prethodnica staračkog doma, ustanova koja u Visu neprekidno postoji još od 17. stoljeća, je u ovom razdoblju zalaganjem udruge „Javna dobrotvornost“ (pod vodstvom župnika Jurja Zudeniga), preseljena u ispražnjenu austrijsku tvrđavu Batarija.

Na zadnjem popisu prije izbijanja Prvog svjetskog rata, a koji je proveden 1910. godine, Vis je dostigao najveći službeno zabilježeni broj stanovnika u svojoj povijesti, njih 9.810 na čitavom otoku, što je gotovo tri puta više nego danas. U samom gradu Visu popisano je tada 4.297 stanovnika, opet tri puta više nego danas. U desetljećima koja su slijedila, taj broj će stalno i nezaustavljivo padati. Bio je to proces koji je započeo već stradanjima u Prvom svjetskom ratu, koji nije odnosio ljudske žrtve na samom Visu, ali zato je veliki broj Višana stradao u austrijskoj uniformi, posebno na talijanskom frontu. Odmah zatim, slijedit će i epidemija Španjolske gripe, potom razdoblje prve talijanske okupacije od 1918. do 1921. godine, pa politički i gospodarski nestabilno razdoblje Kraljevine Jugoslavije, a za njom Drugi svjetski rat obilježen velikim brojem stradalih Višana. Poslije svega, moglo bi se reći i kao konačni udarac, uslijedila je gotovo polustoljetna izolacija otoka i njegovo pretvaranje u  divovski vojni poligon od strane Jugoslavenske vojske. U takvim okolnostima u kojima je otok samo propadao, među Višanima su sjećanja na austrijsko doba postala sjećanja na jedno ljepše, uređenije, sigurnije i bogatije doba u kojem je svatko mogao živjeti od svog rada, a država se skrbila da sve njene službe rade bez zastoja i budu stalno na usluzi svim njenim stanovnicima. Kako to u povijesti uvijek biva, loše strane razdoblja Austro – Ugarske vladavine, kojih je također bilo (tu treba spomenuti pojavu Filoksere, bolesti vinove loze,  zatim tzv. „Vinsku klauzulu“ te goruće pitanje vlasništva i podjele obradive zemlje, tri početna impulsa za iseljavanje Višana na druge kontinente), počele su polako padati u zaborav. To je i razumljivo s obzirom da su nakon Austrije stalno nadolazila neka gora vremena i neke gore države, koje su nudile samo nova iskušenja i nove podjele među Višanima. Pozitivne strane Carevine i njenog vremena, kojih je bilo mnogo više (a od kojih je samo dio pobrojan u ovom tekstu), ostale su urezane u sjećanje starim Višanima, koji su uspomenu na Austro – Ugarsku nastavili prenositi svojoj djeci, unucima, pa i praunucima.

Goran Mladineo, prof.
Hrvatski institut za povijest

Kameni grb grada Visa

Razgovor s Borisom Čargom potvrdio je da se kameni grb grada Visa, na kojem je reljef s likom sv. Jurja, nalazi u muzeju u Visu. Sol i vrime su ga dobro "izili" i nužna je temeljita desalinizacija, konzervacija, restauracija... da bi ga se dovelo u stanje u kojem bi opet mogao krasiti pročelje zgrade gradske uprave. Možda se to i dogodi jednog dana, a možda se  i ova tehnologija 3D printa iskoristi bar za repliku.

Na staroj fotografiji općine i trga ispred općine vidi se kameni grb iznad ulaza u zgradu, a na trgu je bista Franje Josipa. Netko mi je spominjao da se grb nalazio na ulazu u zgradu iz kole, ali ova fotografija to demantira.

Pročitajte što je o grbu zapisao don Andrija Vojko Mardešić u knjizi "Povijesna zrnca o otocima viškog arhipelaga". Taj dio iz spomenute knjige, koji je objavljen je u posljednjem broju Hrvatske zore, zainteresirao me i ponukao da se raspitam o sudbini grba. (N.K.)

Kameni grb grada Visa 

Odlazak JNA s Visa 1992. godine

Na današnji dan prije 22 godine jugovojska je napustila Vis. Prisjetimo se tih dana kroz fotografije i tekstove objavljene u Slobodnoj Dalmaciji.

Prikupio i pripremio prof. Goran Mladineo.