Fešta Bimbotovih sokolova

- Di ćeš?
- U litnje kino, na Bimbotove sokolove.
- Ca ćeš tamo, to su ti somi redikuli...
Tako, kroz prozor, čujem kako dvi Viške, onako u prolazu, govore o jedinstvenom ovoljetnom događaju na kojeg me upozorio i sam slavljenik i uputio mi poziv. Noć Bimbotovih sokolova - Bimbotova noć! I zoc redikuli? Ljudi su samo malo više svoji. Kako god, fešta se dogodila. Dogodila se reminiscencija na sedamdesete ( bravo za projekciju filma o tri generacije Andrijicinih! ), na veličanstvenu pobjedu Bimbotovih sokolova i osvajanje Ljetne lige malog nogometa davne 1977. godine. Srčanost, dišpet, prošek none Gizele i nadasve briljantna taktika selektora Bimbota izrasli su u legendu, bar u tom nogometu sklonom svijetu.
Usput, ali ne manje važno, obilježilo se Bimbotovih trideset godina na čelu gradskog komunalnog poduzeća. Najdugovječniji direktor nekog komunalnog poduzeća u državi. Vlasti su dolazile i odlazile, prolazile... i ni jedna nije našla korisnim da ga makne. A maklo bi ga se da su mogli naći boljeg. Još da dobavi piaggio vozilo samo za kartonsku ambalažu iz dućana, pa da mi ne smrde kvarat ure pod ponistru...
Da ovo ne preraste u panegirik Bimbotu, ogradimo se i s natruhom intrige. Ima li malo i "kurbe politike" u svemu ovome? Jesu li ovo pripreme za gradonačelničku kandidaturu, Sabor...?
Imao je Bimbo i uvaženog gosta, prof. Ljubu Jurčića. Nije baš ostao do kraja, vjerovatno u strahu da ga Rosi ne digne za ples.
Snimljeno je, ne lažem.  Puno ljetno kino zapljeskalo je Bimbotu, Sokolovima, Pantotu, Pepetu, pučkim pjevačima (dezertirao im tenor pri kraju fešte), Bjelanu, Rošotu, zapjevalo, gricnulo se štogod, popilo, zaplesalo, Rosi je pokazala crveni korzet... Jedan pučki, nepretenciozni domjenak, fešta za molega covika, za nasmijat se. Onima koji bi tražili "dlaku u jajetu" što se tiče ovog događaja, (ne)organizacije, kaotične improvizacije - tamo i nije bilo misto. Joškotu su uneredili razglas pustim žicama, meni je bilo nemoguće nešto snimit u početku dok se netko nije sjetio usmjeriti reflektor na prostor za izvođače, pa nestalo struje, pa pučki pjevači nestašni... , a opet sve ispalo dobro. Ne vjerujete? Pogledajte onda i uvjerite se!

50-godišnjica male mature (generacija r. 1947.)

Pola stoljeća poslije završetka osnovne škole - male mature, red je i okupiti se na svom škoju, ispred svoje škole izgrađene 1901. godine. Ovogodišnji jubilarci su i prvi koji su mogli obići obnovljenu zgradu koja "izrasta" u veleučilište/sveučilište. U poratnim godinama na Visu nije bilo srednje škole, pa su oni rijetki koji bi nastavljali školovanje morali s 14-15 godina odlaziti s rodnog škoja u Split i dalje, po đačkim domovima ili kod rodbine. To je i razlog da je "mala matura" odnosno njeno obilježavanje toliko popularno na škoju.

 Generacija rođena pretežito 1947. godine ( neki su 1946. ili 1948. godište) obilježila je ove godine 50- godišnjicu male mature. U prvom razredu bilo ih je 45, učiteljica je bila Mira Požgaj, a večeras ih se okupilo 27, uz večeru u restoranu Pojoda. Osvjetljenje u restoranu je sjajno, diskretno..., ali je zato snimka manje "sjajna".

 Nezahvalnu ulogu da me nagovori da ih dođem snimiti i ostavim trag na ovom blogu preuzela je gospođa Mare Dumanić ( Mira "Mićelinova" ). Dobro, dobro... Znam da je blog popularan, dobro posjećen i da se lipo tamo vidit. E! Mene se naviklo ne honorirat, ali, recimo, pada mi na pamet broj žiro računa Kluba roditelja nedonoščadi "Palčić" (Societe Generale – Splitska banka d.d: 2330003-1552050516 ). Uplatnicu ću rado objaviti. Vrijedi i za "dužnike" od prije... ;-)

 Foto galeriju pogledajte - OVDJE! Video vam je odmah ispod, a za sve ostalo za pomoć se obratite dici i unucima. Sorry, sorry... znam da i među vama ima vrsnih poznavatelja internetskog medija. ;-)

Vis: Coce u Domu starih!

U petak mi Dubravka javlja kako im u subotu u Dom dolazi Coce, pa ako bi mogao doći malo posnimit... Naravno, blizu mi je, a i ne dolazi Coce svaki dan na Vis, pa još u Dom starih. I eto me u subotu, u dogovoreno vrime. Coce je već tu, upjevava se uz slanu srdelu i bevandicu, a na gitari ga prati – Dalibor! Coce, naime, izgubio putem  svog gitaristu i ravnatelj spremno uskočio. Složili se učas, a Coce se usput upisa i na listu čekanja. Prilika je, malo će ipak bit protežiran, jel' tako?
A kako je došlo do ove posjete? Jednostavno. Kako Coce nastupa u Komiži za Ribarsku večer, Dubravka se obratila Mari Greget, direktorici TZ Komiža, da ga zamoli da posjeti štićenike u Domu za starije i nemoćne u Visu, Mari to e-mailom i učinila, Coce pristao i to je to.
I tako, zapjevao Coce štićenicima, zapjevali na kraju i oni njemu... A vruće je, nije mu lako. Coce, Čovik si!