Moja prva zima na Visu

Na Visu sam "za stalno" od  10.12.1978. godine... Već punih 30 godina. Ne sjećam se više koji je trajekt plovio te nedjelje ( "Vis", "Partizanka"... mislim da "Ero" nije...). Ova fotografija načinjena je upravo te zime 1978/79.  U pozadini se vidi Bandirica. Primjećujete da nema  zgrade "La Mirage" i mnogih drugih objekata... Na brodu iza piše "MIRCE"...

      Od ugostiteljskih objekata postojali su tada: "Naprijed", dvije slastičarne na Klapavici ( Imeri i Shakiri), vojni restoran "Mornar", Dom JNA, "Kucica", "Sloga"... na Kutu - "Zora"... i to je zimi bilo sve. Ljeti bi se otvorio Lambik na Kutu i majušni disco-club u Kanariji...

       1979. godine otvorio je Vatro kafić na Kutu, pa Lela ... Biliba na Luci... Hotel ISSA je izgrađen tek 1984. godine...

Već sutradan, po dolasku, sam upoznat da je Vis zabranjen za strance i na vlastitoj koži osjetio težinu i neugodnost te činjenice. Zbog jedne Finkinje, Tine... A baš se radovao kako će me posjetiti na Visu slijedeće ljeto ... Šipak! Ostalo je samo sjećanje na noćno putovanje vlakom Beograd - Zagreb, doručak nedaleko željezničkog kolodvora... ova naša fotka iz jednog zagrebačkog parka...

         A kako je tek bilo drugima? Koji su imali rodbinu diljem svijeta... Svaki put podnositi zahtjev za odobrenje... Procedura...provjere... I tako sve do 1989. kad je ukinuta zabrana.

Umjetnine se vratile kući

Umjetnine iz crkve Uznesenja Blažene Djevice Marije (Gospa od Spilice) nakon šest godina restauratorskih radova u Splitu i Zagrebu i dvije godine čekanja da se urede krov i unutrašnjost crkve, konačno su vraćene. Dopratila ih je tročlana ekipa restauratorskog zavoda iz Splita i to po olujnom jugu, u plovidbi koja je trajala gotovo četiri sata. Kako god, umjetnine su tu, stručno restaurirane, predivne...

Zatekao sam restauratore u crkvi gdje su postavljali poliptih kojem su oni dali radni naziv "Bogorodica sa svecima" , autor kojeg je poznati renesansni slikar Girolamo Santacroce. Don Paulin je zadovoljan. I vi ćete biti kad ih vidite u punom sjaju...

Poliptih "Bogorodica sa svecima" ( Girolamo Santacroce), izuzetno vrijedno djelo renesansne umjetnosti - 16.stoljeće. Jedan dio poliptiha, na žalost, nedostaje...

Don Paulin je brižno pratio vraćanje restauriranih umjetnina na njihovo mjesto

160 godina Hrvatske gradske glazbe Vis

Od daleke 1848. godine prošlo je 160 godina, dva cijela ljudska života... Na prigodnoj svečanosti ,u Hrvatskom domu, uručena su priznanja zaslužnima, a istaknuti su redom: Ilić Miho "Beg" (najstariji živući glazbar - 96 godina), Tonći Radišić "Barica" (truba), Marko Poduje "Veli" (klarinet, najstariji aktivni glazbar) i Dinko Karuza "Moki" (kapelnik). Posebno toplo i rječito je predstavljen Marko "Veli" - kao dobri duh gradske glazbe...

 Mizikonti su uistinu vrijednost ovog grada i kao takvi trebaju imati podršku gradske vlasti, ali i svih nas.

Tomasovići (Tomasovich's)

Na ovoj fotografiji je obitelj Tomasović Mihe i Marije (rođene Tomić - od Kažoletovih)... Marija je oko 1903. emigrirala iz Visa u SAD gdje se udala za Mihu Tomasovića ( iz okolice Dubrovnika). Fotografija je snimljena u SAD oko 1918. godine. Dječak dolje desno je Martin. Upoznao sam ga sredinom osamdesetih kad je kao sedamdesetpetogodišnjak prvi put posjetio Vis...
Martin je tražio podatke o svojim korijenima i rodbini u čemu nije imao sreće budući ga živući rođaci nisu toplo primili...Možda su se bojali da nije doša tražit dil... Kako god, ovu fotografiju sam dobio e-mailom od jednog potomka ove brojne obitelji, a Martina se uvijek sa zahvalnošću prisjetim jer je tijekom domovinskog rata ponudio da će me s obitelji primit kod sebe u SAD bude li trebalo...  A nisam nešto posebno učinio za njega osim što sam mu bio pri ruci kao čovjeku koji u toj dobi prvi put dolazi u nepoznatu sredinu, ne zna jezik, prilike... Tada stranci i nisu mogli dolaziti na Vis osim uz posebno odobrenje.
Dok je mogao pisati redovito se javljao, a za Božić bi poslao po 100 - 200 dolara za klince.
Posljednje pismo stiglo je 1996. godine, a 10 godina poslije putem interneta sam slučajno naišao na potomka njegova brata koji  me izvjestio da je Martin umro 2006. godine. Počivao u miru Božjem!

Rodni list nekad...

Rodni list (svjedodžba rođenja) prije stotinjak godina izgledao je ovako (klikni na sliku lijevo!). S ovakvim dokumentom je i Ranko Marinković jednom prigodom dokazivao svoju nacionalnu i vjersku pripadnost...

"Pod naslovom Iz antropoknjiževne geografije (urednik po narodnosti i vjeri!) znatiželjnima na znanje!, Marinković citira sljedeće pismo (s komentarom - pravopis don Silvestra netaknut): Svjedodžba rođenja... kojom se tvrdi, da se je Ranko Marinković zakoniti sin rimokatoličkih roditelja Vicka i Anke Marije Zaccaria rodio u Visu dne... itd.

Bio je kršćen dne 27 Travnja iste godine. Od Natpop. Župskog ureda, Vis, 1. listopada 1928. Don Silvestar kan. Bonačić, natpop-župnik. Marinković je ovim citatom župnikova dopisa očito želio suzbiti različita i jamačno brojna govorkanja o svome podrijetlu, vjeri svojih roditelja, a očito i vlastitoj, a time posredno i posvjedočiti o svom nacionalnom opredjeljenju. Naime, upravo je spomenuta Hrvatska gruda u svome paskvilu objedila Marinkovića s jugonacionalizma." (Citat iz feljtona Nikole Batušića)

Don Silvestar Bonačić potpisao je i Marinkovićevu svjedodžbu rođenja, što govori da je isti svećenik dugi niz godina vodio župu u Visu.
[ads-post]

Stolarska radionica - atellier!

U urednoj, pažljivo osvijetljenoj stolarskoj radionici (preko puta ljetnog kina u Visu), nakon što utihnu ostali strojevi, na tokarskom stroju gospođa Maja izrađuje predmete od drva... Ona plitka zdjela (krajnje lijevo) od maslinova drveta je prekrasna.

Prozor od ulice je pretvoren u malen izlog i omogućava pogled u unutrašnjost radionice... Zanimljivo i simpatično.

Prošpe i Jakubina

Reći će neki: Neš ti slike... Ali meni nekako simpa. Prošpe i Jakubina bacili mriže i vraćaju se doma.