Vis (Kut): Marinković nas spaja 2017.

NE TRAŽIM DOGAĐANJA, DOGAĐANJA TRAŽE MENE

...a ne mičem se iz Kuta, događaji mi sami dolaze pred vrata. Kut je centar svijeta! :)

Marinković je visoko, visoko iznad svih nas, nije ga lako doseći...

Kazaljke su se prije desetak godina ipak pomakle. A ljudi?

"Na gredu" se kao izraz još koristi za ovu lokaciju na Kutu iako su gredu odavno zamijenile klupe... Mjesto gdje se okupljaju ljudi i komentiraju ono što se u gradu zbiva.

Evo i tri Bogijeve fotografije iz Luke i Komiže:

Nerado, al' moram

Moj braniteljski status sigurno nije toliko zanimljiv da bi o njemu trebalo pisati. Ali, eto, nađu se i takvi koje to zanima. Čudnih ljudi ima. Za mene kao i za tisuće ovlaštenih službenih osoba (policajaca) i djelatnih vojnih osoba koji su pripadali oružanim snagama RH status branitelja su evidentirala ministarstva MUP i MORH. Točka. Svaki policajac u Hrvatskoj koji je svo vrijeme rata bio u aktivnoj službi ima jednak broj upisanih dana ratnog staža. Ima li tu nešto nejasno? Naravno da nema. Je li tako trebalo biti? Ja nisam adresa kojoj treba to pitanje upućivati. Ipak gospodi s linka na FB stranici PROVISLO (inače stranica kojoj je sistem administriranja perfidan)

https://www.facebook.com/groups/148142991953258/permalink/1020327284734820/

koji žude za odgovorom moram udovoljiti. Imam i dva zlatna sina... I oni su pročitali bljuvotine na navedenom linku. Radi njih i radi djece svih policajaca ovo pišem. Točnije, radi sve naše djece. Radi Antonie, kćerke predsjednika viške HVIDR-e i viške dogradonačelnice ...  Imaju li oni pravo živjeti u ozračju mira i sigurnosti? Konačno, i zbog svih vas koji me poznajete.

Dakle, Vis nije bio na prvoj crti. Vis je bio u jednoj specifičnoj situaciji. Okupacije i "kohabitacije". Trebalo bi puno vremena za to elaborirati... Vi mlađi Višani pitajte svoje očeve. Oni znaju.

Uglavnom, moja skromna braniteljska biografija nema herojskih djela o kojima bi mogao pričati unucima ili koja bi mi, kao nekima (istina rijetkima), toliko napumpavala ego da bih valjda trebao s visoka gledati na obične ljude i gaziti ih. Običan policijski posao, neugodan kakav već je, ništa više... U ratna vremena.

Ima tek jedna mala epizoda, beznačajna u odnosu na prave ratnike. U kolovozu i rujnu 1995. sam kao dozapovjednik posebne policijske postrojbe PU splitsko-dalmatinske upućen u Donji Lapac (Lika) neposredno nakon Oluje gdje sam se družio s divnim ljudima, koje ovom prigodom pozdravljam. Zadaća je bila uspostava civilne vlasti na netom oslobođenom području. Netko je i to morao raditi. Upoznao sam tamo sjajne ljude, policajce, heroje specijalce, posjetili ih u Gračacu, odnosili su se prema nama s poštovanjem, generalu Sačiću sam izradio natalnu kartu, a on me pitao samo jedno - hoće li umrijeti u čizmama ili u krevetu... Ovo malo da vam ne bude dosadno čitati.

Neki iz viške policijske postaje bili su angažirani za vrijeme akcije Bljesak... ili kako se već tražilo. Po povratku opet policijska rutina, nezahvalan i neugodan posao jer "uvijek je bilo budala i rata". Dozlogrdilo mi. I obitelji. Žena je htjela mirno spavati... znate, vi mlađi, nije tada bilo mobitela, nego pager i budila me motorola (radio stanica). Svim suprugama policajaca moje iskreno poštovanje.

1996. godine su izdavana rješenja o braniteljskom statusu, poslije se rješavali udjeli iz braniteljskog fonda, povlastica za uvoz automobila koju nisam ni iskoristio ni prodao... Sve već poznato. Priča tisuća pripadnika MUP-a i MORH-a. Čim su se ispunili zakonski uvjeti za prijevremenu mirovinu podnio sam zahtjev.  Zahtjevu je udovoljeno, Kad je stiglo rješenje, kleknuo sam i zahvalio Bogu.

Svim sudionicima Domovinskog rata koji su prošli daleko teži put kapa do poda! Kolegama policajcima: Nemamo se čega sramiti.

Svim Višanima, u prvom redu dragovoljcima, specijalcima... ali i svima koji su na bilo koji način dali doprinos, makar da su i 5 dana nosili odoru pričuvnog policajca, ili bili pripadnici ilegalne domobranske satnije, sklanjali i prebacivali odbjegle vojnike JNA, nabavljali i skrivali oružje, mudro i zrelo razmišljali i tako se i ponašali u tim vremenima, Kokotima... HVALA. Hvala i sreći koja nam nije okrenula leđa.

O pozadini ove priče drugi put. 

Dostaviti:

- MUP RH, Ravnateljstvo policije

- PP Vis

- Sindikat policije

- Zajednica udruga umirovljenih policajaca

Nevio Marasović na Visu snima Povijest bolesti

Znam, na odmoru sam... Neke stvari je teško izbjeći, pogotovo kad ti se događaju  tu "pred nosom" kao ova gužva na Torgu

Slijedeća dva tjedna Nevio Marasović na Visu snima film radnog naslova Povijest bolesti, svojevrsni nastavak uspjelog Vis-a Visa, s Jankom Popovićem Volarićem, Zlatkom Burićem, Almom Pricom i Natašom Janjić. Naravno da je i Kut među lokacijama na kojima će se snimati.

Koja pegula prati glumca Janka Popovića Volarića! U Zagrebu, u sceni tučnjave, suparnik mu je nehotice slomio nos, a i na Visu je vožnja po uskim uličicama gotovo uzela danak... Janko, respect!

Kod snimanja scena na otvorenom prostoru pokažite razumijevanje za filmsku ekipu. Ne ulijećite u kadar, ne dobacujte, zaustavite vozilo ako vidite da će ih omesti...

U ljubavi je uvijek tako

Odnedavno sam u klubu 60+ , a u svibnju će punih 10 godina postojanja ovog bloga. Čini mi se da je vrijeme odmoriti se, a kud ćeš bolje prigode od ovog predizbornog ludila. Dragi moji Višani i prijatelji Visa, neskromno mislim da je prije četiri godine i ovaj blog malim dijelom utjecao na izborni rezultat. Pratio sam kako rastu djeca, raste Grad. Radio sam to najbolje što sam mogao i znao.

Ako sam vas vidio i prikazivao boljima nego što jeste, ne zamjerite. U ljubavi je uvijek tako. Protekom vremena svi postajemo pametniji. Sretno!

Don Ivica Huljev: Hod za stopama ranjenog križa

Piše: Don Ivica Huljev 
Izvor: https://kroz-samariju.net/2017/03/30/hod-za-stopama-ranjenog-kriza/

UZ 3. PLANINARSKI KRIŽNI PUT HVARSKE BISKUPIJE NA VISU, 1. TRAVNJA 2017.

Kroz cijelu svoju povijest Vis je bio poveznica i sjecište različitih interesa i putova, previranja i razračunavanja. Primao je i davao, patio i uveseljavao. Uostalom, slično se može kazati i za ostale naše otoke. Vis je bio utočište pred nesigurnostima kopna, ali je i sam bio izložen opasnostima. Onodobni gusari danas se pretaču u zebnju i strah pred opasnijim gusarenjem kojeg slutimo u mafijaškom načinu odnosa prema turističkoj privredi i parazitskom odnosu prema nasljeđu, zaboravu prošlosti i izopačenoj slici budućnosti koja se izjednačava s turističkom privredom kao gospodarskom monokulturom. No, to je druga tema. Ipak, današnji gusari ne odvode sužnjeve na afričke obale, ostaju ovdje i utjelovljuju se u dušama domaćih ljudi koji lako zaboravljaju povijesnu pouku: doživljaj i iskustvo ljepote i kvalitete života ovisi ponajprije o usvojenim mjerilima duha i svijesti. Spomen na stradavanje Visa u najezdama gusara svjedoči nam i lik Gospe de Mercede u crkvi Svetog Duha u Visu. Možda nam je danas taj lik bogomdani poziv da prepoznamo koliko smo postali gusari u otimanju vlastite budućnosti i postajemo li možda roblje udobnosti i tromosti duha. Ako je nekoć viški župnik Borković bio spreman prodati liturgijsko srebro i ostale dragocjenosti iz crkava da bi se pomoglo unesrećenima u vrijeme kužne bolesti, onda je možda glavno pitanje o temeljnima naše sigurnosti i odgovornosti za život vođen civilizacijom ljubavi.

Današnji susret s pučinskim otokom izaziva brojna pitanja i često razočarava manjkom cjelovitih odgovora i postupnim odumiranjam građanske kulture koja se najbolje prepoznaje u današnjim tragovima i na crno-bijelim fotografijama koje svjedoče o odijevanju pred kojim bi se mogli postidjeti mnoga današnja središta. Smješten na pučini morao se oslanjati na sebe i na mostove koje se stvarao s kopnom. Minula stoljeća iznjedrila su veliki broj vještih ribara i težaka koji su odredili njegova usmjerenja, ali uvijek polazeći od mogućnosti koje im je pružao. Arhitektonski sklad ljetnikovaca i obiteljskih kuća ribara i težaka, crkava i trgova, podređenost klimi i smještaju, dovoljno poučavaju vješte oči koje ne vide u njemu samo prijepore oko naslijeđenih kvadrata za unosnu prodaju i iznajmljivanje, nego i korito kojim je protjecala rijeka kulture koja još nije potpuno presušila.

Za one kojima je manje poznato valja reći da slavna povijest Visa počinje s početcima grčke kolonije na Visu 397. god. prije Krista. Upravo nasuprot malog poluotoka Prilova u Visu, na kojem će započeti Križni put, Grci su utemeljili svoje naselje. Tako Issa i Faros – dva prostora na prostoru naše biskupije – tvore najstarija urbana naselja na našem tlu. S vremenom je Issa postala snažno pomorsko i trgovačko središte iz kojeg su potekle isejske kolonije. U rimsko doba Issa je 47. pr. Kr. izgubila samostalnost, no time “najugledniji grad u tim krajevima” nije propao.

Dosege stare Isse vidimo na Prilovu gdje je u I. st. podignut rimski teatar, a nad njim su franjevci konventualci u XVI. st. podigli samostan sv. Jeronima. U rimsko doba Issa je osim spomenutog teatra imala terme, trijem, vježbalište i hram. U vrijeme kasne antike počinje njezin postupni pad. Naseljavanje hrvatskog stanovništva na Visu nije moguće pratiti zbog nedostatka izvora, no već je u X. st. posvjedočen hrvatski identitet Visa. U vrijeme mletačke uprava otoci Hvar i Vis bili su u sastavu jedne općine sa sjedištem u Hvaru kojoj je prosperitet dobrim dijelom omogućio unosni ribolov, posebno oko Palagruže i Biševa. Uz unosnu trgovinu usoljenom plavom ribom Vis je na brojnim plodnim poljima, koja su uglavnom bila vlasništvo hvarsko-viških plemića i crkvenih institucija, temeljio svoju egzistenciju i prepoznatljivost čiju će ljepotu posebno pohvaliti poznati Ivan Franjo Biundović. Nagli razvoj vinogradarstva dogodio se u drugoj polovici 19. i početkom 20. st., a 20. st. postavilo je Komižu s njezinih sedam tvornica za preradu ribe u ribarsku predvodnicu Jadrana.

Danas, na žalost, na otoku Visu ima manje od 3.000 stanovnika u četiri župe. Do pred kraj XVI. st. cijeli je otok bio jedna župa sa sjedištem u Velom Selu, iznad Velog polja. Kasnije se sjedište premješta u grad Vis, a Komiža postaje u pravnom smislu riječi župom tek u prvoj polovici 17. st. Početkom 20. st. crkvenu samostalnost dobivaju Velo Selo i Podšpilje. O broju stanovnika i razvojnim dosezima Visa govori podatak da se još do svršetka I. svjetskog rata na Visu planiralo proširiti jednu i podići tri nove crkve te izgraditi četiri nove župne kuće i dvije kapelanijske kuće u gradu Visu. U to je vrijeme Komiža po broju duša bila najveća župa Hvarske biskupije, a cijeli je Vis 1912. god. – kako donosi biskupijski “šematizam” – imao oko 11.000 duša. Minula stoljeća ostavila su brojne tragove, pa i veliki broj crkava na Visu. Vjersko središte otoka bio je i ostalo Gospino svetiše u Velom Selu koje svake godine oživi na Veliku Gospu oko Gospina lika koji povezuje iseljene i domaće Višane. Darovana srdela ispod Gospina lika u Velom Selu svjedoči o vjeri i zavjetima, naporima i nesigurnosti koji su bili isprepleteni od nesigurnosti života i sigurnosti vjere.

Iz tog konteksta prelazimo na subotnji Križni put. Čudnom podudarnošću naš će 3. Planinarski križni put biti u svjetlu ranjenog ili prostrijeljenog križa, odnosno Krista, jer bi se upravo tim riječima moglo nazvati raspelo koje ćemo nositi od jedne do druge postaje, od Visa do Komiže. O čemu je zapravo riječ? U crkvi sv. Nikole u Dolu, crkvi koja je smještena u blizini grada Visa, nalazilo se raspelo od kojeg je u župnoj kući u Visu ostao sačuvan korpus kao najbolji znak jednog (ne)vremena, a zapravo velikog nesporazuma u vremenu. Korpus (Isusovo tijelo) je netko oštetio streljivom iz zračne puške i to očito kad je crkva nakon II. svjetskog rata prestala biti mjestom kulta i u eri kolektivizacije predana radnoj zadruzi iz Poselja koja je u njoj držala slamu. Ranjeni Krist iz crkve sv. Nikole predstavlja znak vremena i znak vremenu. Ima neizmjernu simboličku snagu. Govori o nama ljudima i o istini koja se ne da skriti pod naslagama prašnjavog tavana. Potječe iz crkve koja je nekoć pripadala komiškoj opatiji, benediktincima koji su radom i molitvom, kultom i kulturom, dali Europi obol pismenosti i humanizam oslonjen na antičke temelje. Jedno drugo vrijeme i čovjek u njemu donijeli su nauk o porobljenom čovjeku kojeg treba osloboditi iz tamnice kršćanskog mraka. No, Krist i nadalje svijetli u mraku naših međusobnim ranjavanja i pokušaja da se bez Boga izgradi novog čovjeka. Daje nam to raspelo da se okušamo u svjetlu Kristove patnje u kojoj Bog pokazuje svoje pravo lice prema nama ljudima. Ići za Kristom, pa bilo to i u pobožnosti subotnjeg Križnog puta na Visu, znak je spremnosti da se prepoznaju naše rane i da se nastoji biti lijekom osobnim i društvenim ranama koje svako vrijeme donosi svojim suvremenicima.

Od raspela je pod slojevima prašine ostao samo korpus (tijelo), a križ je nestao. Tragovi oštećenja su do danas vidljivi. Za ovu prigodu novi križ je po modelu baroknih križeva izradio Pero Gabelić iz Vrboske, i to po uzoru na vrbovačko Porijevo raspelo koje se nosi u procesiji “Za križen”. Sve u svemu, valja ga čuvati kao spomen na vrijeme i kao govor svakom vremenu koje nastoji zaboraviti vlastite korijene u Bogu. Veronika je, kako kaže kršćanska predaja, dobila na rupcu utisnut lik patničkog Krista, a ovime je Vis dobio za svoju sadašnjost i budućnost lik ranjenog Krista koji nosi istu poruku – samo ranjeni Bog može iscijeliti ranjeno srce. Juda je znamo unovčio svoj odnos s Kristom i izdao ga. I nama prijeti opasnost da za malo dobiti unovčimo svoj odnos prema otocima i izdamo njihovu budućnost.

Goran Mladineo: Osnivačka skupština "Bavula" sredinom travnja

Izvor: Facebook

Sredinom travnja će konačno bit osnivačka skupština "Bavula", Društva za zaštitu baštine i promociju otoka Visa. Nismo žurili sa formaliziranjem, bilo je važnije složiti ozbiljan tim, da u njemu budu ljudi koji imaju i volje i znanja. Dodatan razlog za ne-žurenje je bila i činjenica da nije riječ o nečemu što mora bit bombastično i u funkciji ikakvih političkih ili politikantskih interesa. Već je riječ o nečemu što mora dugo trajati i davati rezultate neovisno o ikakvim trenutačnim okolnostima. I o tome ko je gdje je na vlasti ili ko u kojem uredu sjedi. Najvažnije je napraviti čvrste temelje ako se misli nešto učiniti za opću dobrobit i korist (a ne samo govoriti o tome), a na temelje kuće se lako nadograde daljnji katovi.
Dakle, da ponovim osnove:

1. Društvo će biti na razini cijelog otoka, a ne samo grada Visa ili Komiže. Ni baština ni promocija ne priznaju granicu u Koritima, sve je to ista hrid. 

2. Društvo će imati stručni savjet, u kojem će sjediti stručnjaci s raznih područja djelovanja koji su uglavnom van otoka, a mogu itekako pomoći Visu i viškim projektima. A do sad ih je Vis slabo koristio.

3. Društvo će NAKON lokalnih izbora nastojati uspostaviti punu suradnju s gradskim vlastima Visa i Komiže, u obliku davanja konstruktivnih prijedloga i rješenja za očuvanje baštine i promociju otoka Visa. Društvo neće biti udarna šaka bilo koje političke opcije, niti će se dopustiti uvući u obračune takve vrste, ali neće biti ni sirotica koja je tu da žica Kune iz bilo čijeg proračuna bez da išta daje. Parazit sigurno nećemo bit, toga je već sasvim dovoljno i bez jubilarne stote udruge ili društva na otoku.

4. Gradonačelnici i Gradska vijeća naše sugestije i prijedloge mogu prihvatiti ili odbiti, ali za jedno i drugo će se tražiti pisani trag i koncizna objašnjenja. 

5. Očekujemo, ali smo spremni i sami pomoći na tome, da ubuduće i općinska tijela i turističke zajednice i muzeji djeluju koordinirano, u istom smjeru i sa istim ciljevima. Stanje kakvo je do sad bilo na području kulture, baštine i promocije otoka gdje svatko radi po svome ili ne radi ništa više se ne smije tolerirati. Ni neće.

6. točka...i to bi stvarno bila zadnja, jer ovaj post ipak nije ustav uklesan u kamen, nego samo par korisnih infomacija ... Također, iako zadnja točka, ona sigurno nije najmanje bitna: Društvo će uvijek surađivati pro bono, dakle potpuno BESPLATNO, u obliku raznih radionica, izložbi, tekstova ili čega se već sjetimo, sa: osnovnim školama u Visu i Komiži, Srednjom školom i učeničkom zadrugom Bravura, zatim Maticom Hrvatskom, HPD Hum I ostalim udrugama i pojedincima koji svoje djelovanje zasnivaju na entuzijazmu i ljubavi prema otoku. 

MEĐUTIM, sa gradovima Vis i Komiža, turističkim zajednicama oba grada, muzejskim ustanovama ili privatnim poduzetnicima i investitorima surađivat se na temelju ugovora i te će se usluge NAPLAĆIVATI. Rekao sam već, nema parazitiranja, ali bogme, neće se raditi besplatno za ustanove koje novca itekako imaju i davale su ga i daju raznim udrugama i projektima (nekima na opće zadovoljstvo, ali i nekima s vrlo upitnom koristi po Vis).
ČIST RAČUN, DUGA LJUBAV.

Dizajn loga: Maja Bošković

ISSA-VIS-Kut čestita sretnim roditeljima

Uz čestitke roditeljima, nonama i nonotima, tetama.... Znam da se blog prati diljem svijeta, pa za one koji ne znaju: roditelji su Ana i Mario Bralić, a u zagrljaju im je curica - Tiana.

Splitsko rodilište, večeras

Naše malo misto pred izbore

Ovako je bilo prije četiri godine, a upućeni u mjesna politička zbivanja ne očekuju veće promjene na ovogodišnjim izborima

Ratni aerodrom na Visu, pa tako i njegov aktualni sljednik koji ovih dana puni novinske stupce i radio i TV termine, neodvojivi su od riječi rat. Ili "rat". Možda neka stara težačka kletva leži u temelju svega? Šalim se. Ipak, činjenica je, mira nema. Sam projekt aerodroma ogromna većina Višana podržava i neupitan je. Ostalo će prekriti "ruzmarin, snjegovi i šaš."

Facebook je nekako izgubio na dinamici posljednjih dana, administratori stranica isključuju iz grupa, brišu, pozivaju na suzdržanost... Puno pametnog svita se povuklo. Prisutna je cenzura i autocenzura. Čini mi se da su jedino na stranici Provisla administratori široke ruke i da članovima grupe daju punu "kreativnu" slobodu. Valjda im se neće obiti o glavu.

Danas me u prolazu pitaju znam li tko će se sve kandidirati za gradonačelnika. I to oni koji o tome sigurno znaju više od mene. Za Radicu znam jer se očitovao. Za Stipu se uvelike priča, za Acalinovića se pretpostavlja... Još malo i karte će biti na stolu. Bit će zanimljivo, a čini mi se da aktivnosti u samoj kampanji neće biti presudne za konačni rezultat. Razlog više da kampanja, službena i neslužbena, ostane u granicama politički korektne komunikacije. Prošlo je vrijeme revolucija.

Marinković nas spaja 2017. (program i plakat)

MARINKOVIĆ NAS SPAJA 2017.

★ 7. travnja 2017. (petak) u 17.00 sati – Hrvatski dom

Nova čitanja Ranka Marinkovića

ü  Vinko Udiljak – Naš Ranko – prilog SŠ “AMK”

ü  dr.sc. Mira Muhoberac – Ranko Marinković, najdraži profesor

ü  dr.sc. Dragica Dujmović Markusi – Pisati – to je izazov: Ranko Marinković o

pisanju i čitanje Ranka Marinkovića u nastavi

ü  akademik Tonko Maroević – Prilozi za marinkovićologiju s naglaskom na starim polemikama

ü  akademik Boris Senker – Kazališna čitanja dvaju Marinkovićevih romana – Spaićev “Kiklop” i Parova “Zajednička kupka”

ü  dr.sc. Bruno Kragić – Marinković na filmu i o filmu

ü  prikazivanje filma Goli čovjek Obrada Gluščevića (scenarij R. Marinković; trajanje 1.40 h)

★ 8. travnja 2017. (subota) u 17.00 sati – Hrvatski dom

Volimo lektiru

ü  Preobrazba – gimnazija Lucijana Vranjanina

ü  Razgovor s autorom – Koraljna vrata Pavla Pavličića

             

★ 8. travnja 2017. (subota) u 19.00 sati – Hrvatski dom

Nova čitanja Ranka Marinkovića (Hrvatski dom)

ü  Snježana Hefti – Kako prevodimo Marinkovića (Ruke/Mani) – promocija knjige

ü  akademik Pavao Pavličić – Prizorišta Marinkovićeve proze – promocija knjige

ü  prezentacija kazališnih radionica – Glorija – učenici u suradnji s Maricom Grgurinović

Kroz maglu do Splita

Magla pokrila more, trajekt iz Visa pod sirenom isplovio i plovio, pred Splitom kratko čekao i na kraju sretno pristao.

Foto/video: Ante Kežić

Pozdrav iz zubne ambulante

Danas moja unučica ima zubnu putovnicu, promovira se briga o zubima, države se trude da ne budu najgore u broju karijesa po djetetu... (Za sad smo, u EU,  bolji samo od Bugarske. Ali tek smo krenuli.)

Ej, zubna putovnica! A moji zubi su "otputovali" bez putovnice. Prvi zub izvadio sam u Metkoviću davne 1977. godine, mislim da je bila šestica gore lijevo, drugi na Visu početkom osamdesetih kod Fadića. 1990. godine za djelatnike MUP-a bio je organiziran sistematski zdravstveni pregled u Splitu i stomatologinja iz Zagreba me upozorila na početke paradentoze i da se javim svom stomatologu na Visu. Baš! Slijedile su ratne devedesete, drugi prioriteti... Ukratko, nebriga i otočna ograničenja došli su na naplatu. Sve što sam pročitao i saznao o paradentozi upućuje na to da se vrijedi potruditi oko održavanja higijene zubiju, redovito čistiti kamenac i tako odgoditi vađenje... Odgoditi samo.

Prevrtio sam fotografije iz mladosti i ugledao sve svoje zube, ono dok ih je bilo trideset i dva. (Snimljeno u Metkoviću 1976. godine). I onda su se prali zubi. Naravno, nije bilo ovoliko marki zubnih pasta. Bio je samo legendarni Kaladont.

Baš pred novu 2000. godinu ispod dviju donjih jedinica upalio se paradont, Fadić je sastrugao kamenac i uputio me u Split da to snimim. Bolje da vam ne opisujem kako se u to vrijeme na Visu čistio kamenac. Praznici... Bolovi... Svakih par sati kafetin i onda prvi radni dan u Split, vađenje živca iz obje jedinice, antibiotik...

Kod paradentoze zubno meso se povlači prema gore, zubi se klimaju, miču, šetaju, putuju... Danas je još jedan trajno otputovao. Uz pomoć nove viške stomatologinje Klare. Što su nam dragi ovi zubari kad zaboli zub! Istina, uputio sam brižan pogled na žensku šaku i požalio što Matko nije doputovao za ovaj vikend, ali me čvrst stisak prilikom rukovanja i upoznavanja umirio. I na kraju, kad sam se već našao tu i preživio, evo i foto pozdrav iz ambulante.

Dr. stom. Klara Vrabič i asistentica Vinka Pečarević

Viški aerodrom postaje stvarnost?

Viški aerodrom! Danas je bio prilog na radio Splitu, a i ekipa HRT je bila tamo... Doći će i druge medijske kuće. Egzotika Visa pojačana poveznicom s ratnim aerodromom iz drugog svjetskog rata čini svoje. A do danas je samo Jure dnevno izvješćivao s terena na FB stranici Inicijative za revitalizaciju aerodroma na Visu. Već osmi dan.

Niste slušali prilog na radio Splitu? Dok sam pripremio diktafon na mobitelu, stavio slušalice koje služe kao antena i uključio snimanje proteklo je dvadesetak sekundi. Tako je prilog malo okrnjen, ali ne bitno. Poslušajte i upoznajte se s događanjima na i oko viškog aerodroma!

Pokretači inicijative za revitalizaciju viškog aerodroma (slijeva): Pino Vojković, Goran Ratkajec i Jurica Žitko

Radica: Ne morate volit' mene, volite ovaj grad!

U uredu gradonačelnika dočekali nas  projekti "postrojeni" na stolu: kutije, registri, fascikle...

Na blogu ste mogli čuti i pročitati o stavovima Provisla i razlozima zbog kojih nisu digli ruku za Izmjene i dopune prostornog plana. Druga strana  - predlagač spomenutih Izmjena, gradonačelnik Ivo Radica, odgovara im da je argumentacija koju su ponudili činjenično neutemeljena i neuvjerljiva, te da njega mogu volit ili ne volit ali da grad i ljudi ne smiju zbog toga trpjeti. Ističe da je Prostorni plan prevažan dokument i da se bez predloženih izmjena mnogi projekti zaustavljaju ili usporavaju, a drugi se ne mogu kandidirati za fondove EU.

Kaže da je svakog prvog ponedjeljka u mjesecu, nakon medija, primao i gradske vijećnike na razgovor i informiranje, pozivao ih da postavljaju pitanja... Sada tvrde da je radio netransparentno.

Poslušajte gradonačelnika i njegove suradnike...

Veljko Dorotić, predsjednik odbora za finacije i proračun, govorio je o povezanosti prostornog plana i proračuna, što znači neizglasavanje ovih Izmjena i dopuna prostornog plana s ekonomsko-razvojnog aspekta...

Antonia Uskok, zamjenica gradonačelnika, govorila je o projektima; realiziranim, započetim, kandidiranim...

Gibonni: Udica

Udica se zadije za prste, 
taman ono koliko joj triba 
da se čovik siti da je dobro 
što se nisan rodi kao riba 

Kao riba s ljuskama o srebra 
što se neda vanka iz dubine 
ćutin di me išću ladna justa 
pa se krijen doli od sudbine 

Među rebra potonulog broda 
sa bandiron potonulog carstva 
sad je vije samo hladna voda 
zibaju je usnama bez glasa 

Vidin kosti usnulih mornara 
zagrljeni s morem kako muče 
more pusti vojsku neka spava 
to su samo dica daleko od kuće 

Odore s botunima od srebra 
ruzinavi mačevi u tmini 
pa se spuštam moru među rebra 
da mu čujen sarce kako pini 

Vidin kosti usnulih mornara 
zagrljeni s morem kako muče 
more pusti vojsku neka spava 
to su samo dica daleko od kuće 

Gledam kosti usnulih mornara 
mladu krv ća tribalo je prolit 
čujem more kaže Bogu fala 
što se nisan rodi kao čovik

Vis: Peticija za bolji internet

Evo čekam da u 18 sati otvori Pojoda i da odmah potpišem ovu peticiju. Sramota je koliko je usporio internet na Kutu. Teško mi je više i održavati blog koji počiva velikim dijelom na video zapisima u HD rezoluciji. Za upload par minuta videa treba ponekad i sat vremena. Za 315 kn ( telefon, max tv i flat internet) tražim brži i bolji internet. Potpišite i vi! Kućani, pravac Pojoda!

Maja Budrović - humanitarni brend

Kad odlučim štogod napisati uz fotografije ili video uradak ne opterećujem se previše sistematičnošću i uobičajenom formom, već pustim da i mene samog iznenade rečenice koje će uslijediti. Kad smo kod iznenađenja za jedno treba zahvaliti Robertotu. Jutros je s ribom pristao na kušku rivu. Tako je riješen obid - menule i ušate, a bez da idem na Luku.

Na fotografiji koju vidite dolje trebale su se naći samo rodice Asija i Maja koje su se uputile na trajekt (na Visu su se našle povodom sahrane Joška Repanića), a kako su se na rivi zatekli Dobrila i Pero i primjerci posljednjeg broja Hrvatske zore objedinili smo ih sve na jednoj fotki. Eto, mala reklama za Zoru.

Maji ne treba reklama. Ona je već brend. Humanitarni brend. Maja Budrović (za one koji je ne poznaju - na slici je prva zdesna) je Forka s brojnim rodbinskim vezama na Visu i odnedavno dobitnica priznanja - počasni član Crvenog križa. Iza nje je 45 godina humanitarnog rada, a inicijativa za spomenuto priznanje nije potekla iz Hvara nego iz središnjice u Zagrebu. Maja je ponos Hvara i Hrvatske. I nisam ovo saznao od nje nego, zamislite to, dok je Maja s Asijom hodala prema trajektu na radiju je upravo bio prilog o njoj, njenom humanitarnom radu i spomenutom priznanju.

Slijeva: Dobrila Cvitanović, Pero Karuza, Asija Darlić i Maja Budrović

Evo još jedna fotografija. Zbog bicikla. Ante je tek "kolateralna žrtva". A bicikl? O tome neki drugi put.

Ante Darlić

Oproštaj od Joška Repanića Sardenježa

Sjećanje na našeg prijatelja Joška Repanića Sardenježa by Nikola Kežić on Scribd

Preminuo Josip (Joško) Repanić

Na ovom blogu pronaći ćete nekoliko objava - tekstova autor kojih je pok. Joško Repanić. Oni će vam ponešto otkriti o ovom poštovatelju i istraživaču baštine otoka Visa, ljubitelju klapske pjesme i nezaobilaznom pratitelju, nerijetko i sudioniku, svih kulturnih zbivanja na škoju i oko škoja. Nagrađen je 2011. godine NAGRADOM GRADA VISA  "za osobit doprinos u zaštiti kulturne i povijesne baštine otoka Visa."

Počivao u miru Božjem!

Josip (Joško) Repanić - Sardenjež

IN MEMORIAM

Tražim po svojoj video arhivi neki zapis s događanja gdje je i Joško sudjelovao... Evo, ovo je zgodno, a vide se i njemu tako draga Poja...

Evo i nekoliko članaka iz Zore. Goran pronašao i skenirao, ja spojio u PDF:

Joško Repanić Sardenjež on Scribd